Kliker.info

Protekle dvije sedmice , obavještajna zajednica Sjedinjenih Država bila je centar dva odvojena incidenta, koja su s pravom izazvali interesovanje širom svijeta. Njihov zajednički imenitelj jeste da su duboko osramotili Bushovu administraciju i ozbiljno potkopali njen kredibilitet.Prvi je bio izvještaj pod imenom Nacionalna obaveštajna procena (NIE) koja zaključuje s "velikim pouzdanjem" da je Iran obustavio svoj nuklearni program još 2003. Takođe se tvrdi s "velikom pouzdanošću" da Iran neće biti tehnički sposoban da proizvodi i obradi dovoljno plutonijuma za atomsku bombu prije 2015. Štaviše, ocjenjuje se da se Iran u svojim odlukama rukovodi odmjeravanjem troškova i koristi prije nego što požuri da razvije nuklearno oružje bez obzira na političku, ekonomsku i vojnu cjenu. Drukčije rečeno, moguće je sprečiti iransko širenje nuklearnog naoružanja pravom kombinacijom diplomatskih akcija, a u svakom slučaju prijetnja nije tako imanentna kao što je prikazala Bushova administracija. Možda će mi istoričari protivurečiti, ali se lično ne sjećam nijedne druge prilike u istoriji kad su se obavještajne agencije bilo koje zemlje udružile da bi objavile ocjenu koja potpuno potkopava najviše spoljnopolitičke ciljeve sopstvene vlade. Predsjednikova reakcija je ličila na zaprepašćenje, usljedilo je poricanje, a zatim ignorisanje kao da je stigla od neke nezavisne, nepouzdane agencije koja nema nikakve veze s njegovom administracijom. U stilu, "oni" imaju svoje mišljenje, a mi naše. Ali, kao što se kaže u uvodnom paragrafu, "Nacionalne obavještajne procjene su najautoritativnije pisane ocene obavještajne zajednice o pitanjima nacionalne bezbjednosti". Posljednjih nekoliko godina Bushova administracija je bila u prvoj liniji zemalja koje su izražavale zabrinutost povodom iranskog programa i namjera iranske vlade. Zajedno s ključnim partnerima iz Evropske unije, SAD su postojano gradile slučaj za pooštravanje sankcija protiv Irana. Kolale su spekulacije da je ozbiljno razmatrana neka vrsta vojne akcije. Entuzijazam svijeta za sve ovo sada je nestao poput vazduha iz balona probušenog špenadlom. Objavljivanje NIE odmah je potvrdilo sumnje mnogih da Bushova administracija namjerno promoviše na sva zvona scenario tipa "oružje za masovno uništavanje" u slučaju Irana, pošto je on funkcionisao veoma dobro u pripremi inzvazije na Irak. To je poremetilo napore mnogih saveznika koji su i sami postojano radili na obustavljanju iranskog programa. Sjedinjene Države ponovo djeluju kao nepouzdan partner. Iran je doživio izvještaj kao pobjedu koja je potvrdila njegovu poziciju. Iranci namjerno ignorišu mnoge druge djelove NIE koji su manje povoljni za njih. Činjenica je da NIE izgleda namjerno ističe određene aspekte iranskog nuklearnog programa, a ignoriše ili smanjuje značaj ostalih veoma važnih pitanja. Ukupan rezultat je iskrivljen dokument. To ukazuje na ogroman jaz (a vjerovatno i veliku netrpeljivost) koji postoji sada između obavještajne zajednice kao cijeline i rukovodstva Bushove administracije. Kao da je obaveštajna zajednica osećala da se teško kompromitovala time što se pokorila pritisku s visokog nivoa u slučaju Iraka i da je želela da "naplati", ili da uloži veliki napor u suprotnom pravcu da bi ponovo zadobila svoj kredibilitet. Konačno, ne mogu jednostavno da shvatim kako bi ijedna administracija na svijetu mogla da dovede sebe u poziciju gde je dozovoljeno da tako katastrofalan izvještaj uopšte dođe i blizu finalne faze. U bilo kojoj normalnoj situaciji, tokom dužeg perioda vremena, predsjednik i njegovi savjetnici trebalo bi da dobijaju povjerljive informacije koje vode u pravcu zaključaka NIE. To bi omogućilo administraciji da preduzme brojne korake. Ona bi mogla da ukaže na stvarne nedostatke u načinu na koji je izvještaj pisan, da sugeriše promjene u činjeničnom sadržaju, naglasi ili istakne druge oblasti; ili bi mogla lagano i pažljivo da promeni svoje javne komentare i pozicije kod ključnih saveznika, da odražavaju razmotrena mišljenja obavještajne zajednice i da končano pripremi medijsku strategiju prije publikovanja da bi pažljivo ocjenila izvještaj. Ukratko rečeno, izvještaj ne bi bio takva senzacija, pošto ne bi bio u takvom raskoraku s administracijom. Umjesto toga, predsjednik i njegova politika prema Iranu bili su već usmjereni i sada su u rasulu. Kao što sam rekao u jednoj ranijoj kolumni, riječ je zaistao o "bandi koja nije mogla ni da puca pravo". To je američki izraz za stvarnu nesposobnost.
Drugi obavještajni incident bilo je otkriće da je 2005. Centralna obaveštajna agencija namjerno uništila stotine časova video traka na kojima je snimljeno ispitivanje dvojice operativaca Al Kaide 2002. Iako se u prvobitnom izvještaju tvrdilo da je to u osnovi bila unilateralna akcija jednog dijela CIA, u toku je prava poplava saslušanja i istraga, da bi se utvrdilo ko je koliko znao i ko je učestvovao u donošenju odluke da se slika ispitivanje, a onda da se nakon tri godine trake unište.
CIA tvrdi da su pojedinci umješani u uništavanje traka imali objašnjenje da bi životi službenika koji su sprovodili ispitivanje mogli da budu ugroženi ako bi trake ugledale svjetlost dana. To bi dijelom moglo da bude istina, ali stvarni su razlozi što bi svako ko bi gledao upotrebu "poboljšanih ispitivačkih tehnika" verovatno bio zgrožen i razbešnjen. Pre svega, bila bi srušena odbrana ovih tehnika, koju je administracija stalno koristila; reputacija CIA koja je koristila te tehnike bila bi teško oštećenja; bio bi zadat još jedan težak udarac svakoj tvrdnji Sjedinjenih Država da ima bilo koju vrstu "morlanog autoriteta" da bilo kom drugom u svijetu kaže kako da se ponaša. Nema nikakve sumnje da će pojedinci koji su preuzeli odgovornost za uništavanje traka biti viđeni unutar CIA kao heroji, spremni da padnu da bi zaštitili CIA i američku vladu od svih nabrojanih posledica. Ali, problem je u sledećem. I pored toga što im je pošlo za rukom da spriječe grafički prikaz tih ispitivačkih tehnika – ili bolje reći torture – obelodanjivanje uništavanja izazvalo je probleme. Prije svega, akt uništavanja traka naveo je nekoga unutar CIA da to nedelo otkrije novinaru koji je objavio priču. Možda se tako nešto ne bi dogodilo da su trake jednostavno sklonjene negde daleko. Drugo, CIA se našla pravo u vidokrugu Kongresa i američke javnosti zbog takvih akcija. A to se događa usred izborne kampanje gde se kandidati trude iz petnih žila da denuciraju akcije CIA i pozivaju da se glave kotrljaju, kao i na uvođenje preventivnih mjera da se spriječe ubuduće takvi akti. Prema tome, konačan rezultat je da je oštećena reputacija Agencije u svakom slučaju, kao i Sjedinjenih Država u svijetu, a posebno u muslimanskom. Kao bivši, pragmatičan diplomata, mislim da je uništavanjem traka smanjena ukupna šteta. Ali, kao ljudsko biće, voleo bih da su "podvlačenja" pokazana na našim glavnim informativnim TV kanalima. Nama Amerikancima je neophodno da sami vidimo u stvarnim bojama šta znače "poboljšane tehnike ispitivanja" i šta naša vlada namjerno radi svojim zatvorenicima. Garntujem da bi samo dan nakon prikazivanja na nacionalnoj televiziji, takva praksa bila bučno obustavljena. Zato što bi bili zgroženi i posramljeni. I trebalo bi da budemo.   William Montgomery(B92)