Kliker.info

Nekadašnji osnivač i čelnik HDZ-a 1990., sada predsjednik Glavnoga vijeća krnjoga HNS-a, dr. Božo Ljubić, razmišlja kako ovu krhku i ustavno nedovršenu državu održava međunarodna sila.Prema Ljubićevim riječima, “ukidanjem međunarodnoga protektorata nestalo bi Bosne i Hercegovine”. On je to usporedio s Belgijom potkrijepivši svoju tvrdnju pretpostavkom da bi te složene, ali napredne državne zajednice nestalo onoga trenutka kada bi nadmoćniji Flamanci formirali vladu Belgije sa “svojim Valoncima”.

Tko bi ratovao?

Dakle, Božo Ljubić smatra da bi se u tom slučaju raspala Belgija, ali BiH se, eto, još nije raspala iako su Bošnjaci izabrali “svoje Hrvate” u Vladu FBiH. I to samo, kako to vidi Ljubić, zato jer to ne dopušta međunarodna zajednica. Mora se priznati kako ima djelomičnoga uporišta Ljubićeva paralela, makar je “demokratsko nasilje” u BiH provedeno samo u jednom entitetu, dakle ne i na državnoj razini, tako da je analogija ipak osakaćena jer se u Belgiji “moguća drama” tretira upravo na državnoj vladi. Nebitno, sami termini “ukidanje” ili “raspad”, koji je rabio dr. Božo Ljubić, prestrašni su i oni kao procesi imaju posve drukčiju dubinu, moguću jezivu uvertiru, pa dakle i posljedice za BiH nego što bi se to moglo primijeniti na demokratsku i civilizacijski odmaklu Kraljevinu Belgiju.Naime, ako bi se, eto, mogli nekako i složiti da bi se dokidanjem međunarodnoga protektorata uistinu dogodio i nestanak ili raspad BiH, postavlja se pitanje na koji način bi se to dogodilo, mirnim putem ili krvavim ratom.

Dr. Božo Ljubić se ne upušta u takve zamke, makar je teško provariti da on nije svjestan mogućega kataklizmičkoga raspleta u ovoj frustriranoj i zatrovanoj barutani. Mnoštvo je analitičara, domaćih i stranih neopterećenih intelektualnih krugova i isprepadanih običnih ljudi koji niti jednoga trenutka ne dvoje kako bi se bilo kakvo institucionalno i teritorijalno slamanje BiH doista moglo pretvoriti u novi krvavi rat sa strašnim posljedicama od kojih se ledi krv u venama i upitnim epilogom.Ne treba posebna pamet pa zaključiti da bi bošnjačke elite “pozvale narod u obranu jedine domovine” i da bi svim silama pokušale spriječiti raspad rovite države za koju su ionako prolili dosta krvi.Onda se postavlja pitanje tko bi to i protiv koga ratovao.

Ako se osim samouništenja i neodrživosti zbog daytonske ustavne “luđačke košulje” pod prizivanjem “raspada” BiH podrazumijeva naglašena i neskrivena secesionistička politika predsjednika RS-a Milorada Dodika na matrici odcjepljenja Krima od Ukrajine, što on u zadnje vrijeme otvoreno zagovara, onda slijedom toga ispada da bi, ne daj Bože, u BiH odlaskom međunarodnih političkih i vojnih upravitelja i snaga suludi sukob vodili Srbi i Bošnjaci.Jedni za konačno cijepanje BiH i pripajanje RS-a matici Srbiji, a drugi za sudbonosno očuvanje domovine. Gdje bi u tom kaosu bili Hrvati, za koga i za kakvu opciju bi ratovala hrvatska djeca? Za raspad? Na što bi upućivale možda sadašnje političke frustracije i “entitetski snovi” lažno ohrabrivani bliskošću sa separatističkom Dodikovom politikom, a u biti utemeljenoj na zajedništvu u “mržnji” spram majorizacije i ugnjetavanja od bošnjačkih središta u Sarajevu?

Što Hrvatima donosi raspad?

Opet, što Hrvatima donosi raspad i kome bi se zalijepili teritorijalno ako ih Hrvatska i definitivno ne želi i ako ne podržava nikakvo cijepanje BiH. S obzirom da i najjače hrvatske stranke u BiH još od poratnih zanosnih vremena doista nikada i ne spominju opciju pripajanja Hrvatskoj, već samo unutarnje ustavno-teritorijalno pospremanje i to uglavnom Federacije, onda se posve logičnim nameće potreba da se hrvatske političke elite moraju svom silinom i pameću angažirati na sprječavanju raspada BiH ili, preciznije rečeno, na bilo kakvom odvajanju nekih dijelova države i pripajanju nekoj drugoj državi.Ako to podrazumijeva i ostanak OHR-a i svih drugih međunarodnih upravitelja i organizacija kakvi god oni bili, dvolični, nesposobni ili pomalo pristrani, svakako im i dalje treba pružati ruku ohrabrenja i gostoprimstva.

Nažalost, sve hrvatske stranke nemaju baš riječi hvale za OHR pa se i nesmotreno upuštaju u avanturu svojevrsnoga progona međunarodnog čimbenika iz BiH. Čelnik HDZ-a BiH Dragan Čović smatra da je postojanje Ureda visokoga predstavnika u BiH postalo besmisleno jer su “bonnske ovlasti ionako u rukama građana”.Ako se pod tom Čovićevom tezom podrazumijeva da je on za odlazak stranaca iz BiH, onda se automatski na nju nadovezuje stav Bože Ljubića da bi ukidanjem međunarodnoga protektorata bila dokinuta i BiH. A onda opet se na te dvije pomalo kontroverzne i kontradiktorne političke stranputice veže i vrlo pesimistički, da ne kažemo zastrašujući, stav o ratu za “raspad ili protiv njega” u BiH.Ako su, dakle, hrvatski lideri u BiH iskreno protiv raspada države, uz posve legitimni stav o novom ustavnom preuređenju, onda moraju svim kapacitetima uz pomoć međunarodne zajednice tražiti put do mirnoga i dugotrajnoga kompromisa u BiH i napraviti navrijeme otklon od onih snaga koje upravo zagovaraju, i to i ne kriju, konačno komadanje ove zemlje. Uvijek ima nade i šanse za mirni, pravedniji, preustroj BiH, ali za raspad bez krvi, nažalost, vjerojatno nimalo.

A. Mrkonjić (Dnevni lčist)