hamburger-icon

Kliker.info

Vlastimir Mijović : “Efikasni” odgovori

Vlastimir Mijović : “Efikasni” odgovori

Novembar 16
11:53 2007

Piše : Vlastimr Mijović (Oslobođenje)

Negdje početkom prve poratne godine za Oslobođenje sam napisao jedan od mojih najsumornijih komentara, u kojem sam „prognozirao” da će za vraćanje Srba Bosni i Hercegovini trebati isto onoliko vremena koliko je trajalo njihovo odrođavanje od nje. Mnoge kolege tada su mi skrenule pažnju na pretjerani pesimizam, jer bi to značilo da su pred nama dva stoljeća mukotrpne borbe za povratak bh. Srba u matično jato.Toliko je, naime, upravo dva vijeka, vođena duga, uporna, osmišljena politička bitka da se sve bh. pravoslavce pretvori u Srbe, te da se Srbija uspostavi kao njihova nezamjenjiva matica i majčica. Počelo je s ustaničkim Karađorđevim puškama iz 1804. godine, kad su u BiH odaslani i prvi njegovi emisari, s istim zadatkom koji su kasnije pred srbijanske agitatore postavljali Garašanin, Obrenovići, potom opet Karađorđevići. Ovdašnje pravoslavce sistematski se uvlačilo i uguravalo u srpstvo kao regionalno nacionalno stado na kojem se temeljila ideja stvaranja tzv. velike Srbije. Pa su tako, vremenom, bosanskohercegovački pravoslavci postali Srbi koji se klanjaju beogradskom, a ne sarajevskom oltaru.Zamjerile su mi, dakle, neke kolege na pesimizmu, ali jedan politički ne osobito potkovan, ali vrlo uman i obrazovan čovjek imao je potpuno drugačiju primjedbu i zaključak. Misleći da sam, ustvari, bezrazložni optimista, kazao mi je: Živiš u iluzijama, to se neće desiti nikad, pa ni za dva stoljeća!  Time je, drugim riječima, želio da naglasi kako je borba za novo pobosančenje ovdašnjih Srba unaprijed izgubljena bitka. Njihova su tijela ovdje, ali su im duše tamo, i te duše neće se smiriti sve dok se njihova ovdašnja staništa opet (kako je bilo u monarhističkoj, a potom i socijalističkoj Jugoslaviji) ne sjedine s onim prijeko, s onu stranu Drine.Ovih dana bio sam akter slične razmjene mišljenja s nekolicinom političkih znalaca. Povod su, naravno, bile tekuće opstrukcije dodikovske politike, prema kojim niko nije imao nikakve iluzije: ona je izraz dugotrajne, strateške srpske političke i nacionalne vertikale. Znate ono – sin za tatu, tata za babu, baba za dedu, deda za repu… Pa je nekako iščupaše.Čupaju se tako po istom sistemu, evo već dva stoljeća, i Srbi iz Bosne i Hercegovine: Garašanin za Karađorđa, Obrenović za Garašanina, Radovan za Slobodana, Momčilo za Radovana, Milorad za Momčila… Svi se za „repu” hvataju s istom idejom, pa će se – logično je očekivati – i Dodikovi nasljednici, ako ga visoki predstavnik ipak odstrani, laćati istog posla, s istim krajnjim ciljem. Ima li tome kraja i političkog lijeka? Ima li, općenito, spoznaje o kako duboko ukorijenjenom problemu se ovdje radi i kako ga je moguće riješiti?Mnogi misle da znaju kako se ovo klupko treba raspetljati, ali takvi su daleko od mjesta na kojem se povlače potezi koji mogu dovesti do zrelog epiloga, pa se učinkovitost njihovog lijeka ne da provjeriti. Jedini koji se nalazi na tako važnom mjestu i koji u rukama drži poluge stvarne moći, a koji se često busa da ima „efikasan odgovor na sve srpske scenarije”, je Miroslav Laj­čak. Čuli smo ga kako to govori na desetine puta otkako se naselio u Sarajevu.Pa, ima li Lajčak stvarno u glavi sve te efikasne odgovore? Ne Laj­čak personalno, naravno, jer on je ovdje samo isturena figura i metafora međunarodne zajednice, odnosno velikih sila okupljenih oko tektonske raspukline zvane Bosna i Hercegovina. Pitanje je da li upravitelji svijeta, koji i kod nas odavno ureduju, osim pragmatičnih i vatrogasnih odgovora na pragmatične i piromanske poteze današnje dodikovštine, u svojim planovima imaju efikasne strateške odgovore na stratešku srpsku političku vertikalu koja već stoljećima radi o glavi Bosni i Hercegovini.Trenutna događanja samo su epizodice tog velikog serijala, iverje jedne (velikosrpske) klade. Ali, isti je slučaj i sa ponašanjem međunarodne zajednice. I ona u svom dvostoljetnom djelovanju ima kontinuitet dosljednog i uspješnog političkog otpora ambicijama Beograda da poklopi „pola Balkana”.To će reći da je, istorijski gledano, međunarodna zajednica ipak imala one lajčakovske „efikasne odgovore” na sve dosadašnje srpske megalomanske i hegemonističke regionalne pretenzije. No, ona ih je svaki put samo privremeno obuzdavala; nikad ih nije ni izbliza iskorijenila.I tu je sva naša nevolja. Ni tamo ni ovamo, ni naprijed ni nazad…Bosna i Hercegovina očigledno se vrti u paklenom krugu „efikasnih” odgovora: međunarodnih na srpske povijesne pretenzije, ali i srpskih na kontinuirani međunarodni otpor njihovim ambicijama. Umjesto pravog velikog odgovora, dok nas politička mašina neprestano centrifugira, jedino što imamo je notorna činjenica da još nemamo – ništa!Svi akteri danas su upravo na tom jalovom saldu: i oni koji ovu zemlju pokušavaju da grade, i oni koji je razgrađuju, i oni koji oko svega toga ureduju i arbitriraju s visine i sa strane. Kao u poučnoj priči o operaciji koja je uspjela, premda je pacijent podlegao…

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *