Kliker.info

Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, jučer nije stigao do sela Banje, na Kosovu, ali je u Mitrovici održao govor koji će nesumnjivo tek biti analiziran. Neki su ga već uporedili sa nastupom Slobodana Miloševića na Gazimestanu, a ja moram priznati da mi je upravo Vučićev odnos prema Miloševiću posebno znakovit: kad se razgrnu sve (očekujuće) fraze i divljenje velikom srpskom lideru – kako ga aktuelni predsjednik Srbije opisuje – slijedi otrežnjavajući dio, onaj o Srbima koji su na Gazimestanu horski, s verom i ubeđenjem, zaneseno pevali Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

U toj našoj pesmi pominju se tri rata, a u međuvremenu – kaže Vučić – imali smo ih i više ne svojom, ali ne ni isključivo tuđom krivicom. Istina je, veli, da smo “verovali da su drugi slabiji, gluplji i nesposobniji od nas”, da “smo se pravili nevešti, neobavešteni i ludi” i da “nismo shvatali da nismo sami na svetu”. Govorio je Vučić o Srbima koji su ginuli u Kninu, odbrani Sarajeva i Prištine, pa se “danas u Kninu vije šahovnica, u Sarajevu živi 50 puta manje Srba nego pre rata, a u Prištini jedva troje”. Nismo postali veći na onaj način na koji su to mnogi zamišljali, konstatirao je Vučić ponosan što Srbija danas postaje veća jer se “oslonila na znanje i rad, a ne na puške”.

Uz nadu, naravno, da se majstor odnosa s javnošću neće predomisliti, evo i njegovih obećanja: borba za Srbiju i srpski narod, pregovorima, konsultacijama, dogovorima i sa onima koje ne voli i koji ne vole njega (pomenuo je Tachija), u Berlinu, Bruxellesu i gdje god treba jer njegov posao “nisu mitovi i snoviđenja, već realnost”, nije salonski patriotizam onih koji po beogradskim kafićima prijete ratom, već istinski patriotizam koji znači ulaganje u budućnost djece i nije nebeska Srbija – “sa tog neba smo već mnogo puta pali i ozbiljno se razbili; glave su nam krvave” – već Srbija koja je sama izabrala svoj put u Evropu.

Hajde, konačno je neko od srbijanskih lidera priznao angažman Srba u odbrani Sarajeva, reklo bi se čaršij(aner)ski i ne bez gorčine, no valja se suočiti sa posljednjim popisom i podatkom koliko je uistinu Srba danas u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Naravno, ja neću upasti u zamku rasprave ko je sve i koliko tačno za to kriv, vjerujem zapravo da će doći dan kada će se i o tome hladnih glava i uz pomoć (presuđenih) činjenica razgovarati, ali želim se ovim Vučićevim nastupom pozabaviti s aspekta njegovog aktualnog značaja i priče o promjenama granica Kosova i Srbije i moguće refleksije na našu zemlju.

Njegov jučerašnji nastup i zato je otrežnjavajući: Kada kažu da hoću da mijenjam granice, ne govore istinu, ustvrdio je u više navrata, potpuno odbacujući sve špekulacije koje su u posljednje vrijeme stizale od popularnih srbijanskih analitičara, citiranih tamošnjih dužnosnika, ali i propagatora s ove strane Drine. Zapravo, Vučić je jučer u Mitrovici suštinski bio na posve suprotnim matricama od onih koje – u njegovo ime – ovdašnjim Srbima, u vidu velikih obećanja, podastire Milorad Dodik, lider SNSD-a i aktualni kandidat za članstvo u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Da, priča o promjeni granica, zveckanje oružjem i otvaranje nekih novih ratnih poglavlja vruća su tema ovdašnjih izbora. Zapravo bi tačnije bilo reći: potmuli su tutanj izbornih kampanja čiji je stvarni početak i obilježen incidentima. U Banjoj Luci, uoči startnog izbornog petka eksplodirala je vikendica šefice inspekcije, na Palama su u zrak otišla dva automobila jednog vlasnika, dan kasnije ponovo je – ali u Banjoj Luci – eksplodirao automobil, a na Koranu zapaljena ratna bolnica. Nesigurnost, sijanje straha i divljanje (ne)kontrolisanih mafijaša uvijek ima isti cilj: iskoristiti ljudski strah i kanalisati ga ka samoprozvanim zaštitnicima naroda.

U takvom ambijentu i događaju se užasi poput Slučaja Dragičević, a Davidova smrt i istrajnost njegovog oca da ubice budu pronađene izazvale su kandidata Dodika da se verbalno obračunava s nesretnim Davorom. Nemalo nakon toga, aktualni entitetski predsjednik samodopadno je poručio kako je već pobijedio, no da ga je Vučićev nastup u Mitrovici potpuno izbacio iz cipela (bez obzira na to kako se njihovim velikim brojem svojedobno hvalio) ispostavilo se nepuna dva sata kasnije u Čelincu kada je predsjednik RS-a i SNSD-a fizički nasrnuo na banjalučkog odbornika PDP-a Draška Stanivukovića! Buka piše da su Dodik i premijerka RS-a Željka Cvijanović, inače protukandidatkinja na ovim izborima lideru SDS-a Vukoti Govedarici za funkciju entitetskog predsjednika, u Čelincu odlučili položiti kamen temeljac za izgradnju mosta na rijeci Vrbanji.

Stanivuković, koji se ironijom bori protiv manipulacija vlasti (nedavno je raspisao konkurs za najljepšu rupu na banjalučkim ulicama, također je svečano otvarao kontejner i semafor), snimao je telefonom ovaj događaj, vjerovatno se pripremajući da se na društvenim mrežama slatko nasmije (ne)inventivnom ovdašnjem zlorabljenju zvaničnih funkcija u predizborne svrhe u čemu uistinu prednjače događaji s polaganjem kamena temeljaca – kad bi se svi sabrali, koridoru 5c bi samo nedostajao asfalt.

Elem, Dodik je prišao Stanivukoviću, izvještava Buka pozivajući se na očevice, opsovao ga, izbio mu telefon iz ruke i gurnuo ga, a onda su na banjalučkog odbornika fizički nasrnuli predsjednički bodigardi i simpatizeri SNSD-a! Uključio se i RTRS, vanrednim presom i žurnim optužbama kako je Stanivuković napao predsjednika i premijerku pa je zato reagiralo obezbjeđenje.

Vlast je slast i narod, odnosno glasači najpotrebniji su uplašeni, izmanipulirani i dovoljno neobrazovani da više vjeruju svome vođi nego vlastitim očima. Od glasača se samo očekuje podrška, zauzvrat im se nude obećanja koja nikada neće doći na red. Ova sadašnja vladajuća bulumenta od svih svojih predizbornih obećanja datih sada već davne 2014. godine, uoči prošlih općih izbora, ispunila je ravno 3,3 posto. To su podaci nevladinih organizacija koje ih prate. Valja napomenuti da je u tih 3,3 posto predaja zahtjeva za kandidaturu Bosne i Hercegovine u članstvo Europske unije i dostavljanje odgovora na pitanja iz Upitnika.

Sva su ostala obećanja nestala u političkim obračunima vlasti i opozicije u čemu prednjači RS i u promjenama koalicijskih partnera čime se ima pohvaliti Federacija. Kad se sve sabere i oduzme, poruka je jasna i izrekao ju je jučer i u ovdašnje ime srbijanski predsjednik Vučić: naša budućnost je Europska unija za koju smo se sami opredijelili. Zato ne bi bilo zgoreg da se i domaći kandidati – a ima ih mašala – umjesto svađama i podjelama okrenu ekonomiji i razvoju. Šta god oni mislili o sebi doći će – prije ili kasnije – i neki domaći vučić koji će našim narodima – i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima – objasniti zašto neke pjesme više nisu na repertoaru.