Kliker.info

Svi koji su s nestrpljenjem čekali prošlu subotu zbog Glavnog odbora SDP-a BiH, mnogo su zainteresiraniji bili za ishod unutarstranačkih obračuna nego za odluku hoće li najjača partija BH bloka povesti građansko-lijeve stranke u vlast na federalnom i državnom nivou.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Pravo govoreći, to i jeste bila najveća nepoznanica, ne samo zato što su Naša stranka, SDP i Demokratska fronta imali prošle sedmice sastanak lidera na kome su odbili (sa)učešće u vlasti već najviše zato što je i dan uoči tog sastanka predsjednik NS-a Peđa Kojović saopćio rezultat, isključujući svaku mogućnost koaliranja sa SDA, pa je samim tim i sastanku oduzeo važnost.

Nastavi li ovim tempom, čini se realnim ambicija Kojovića i družine da jednog lijepog sunčanog postizbornog dana zaista povede građansko-lijevi blok do većine: u ovom času na stolu su principi koji, kako vidimo, dobro prolaze barem na potezu od Marindvora do Čaršije gdje jako dobro zvuči “nećemo s nacionalistima” i zato što na tom istom prostoru i nema jačih nacionalista od SDA pa se nekako i podrazumijeva da je adresa znana.

No, nije ovo priča (samo) o NS-u već mnogo više o ujedinjenju ljevice koje se opet pominje kao imperativ, a to onda znači da su centralne figure SDP i DF jer, da podsjetim, davno je Kojović izjavio da NS jeste zato da se oni ujedine. NS sebe ne doživljava lijevom, već građansko-liberalnom partijom.

Zato je dakle pravi interes za subotnji Glavni odbor bio fokusiran na ranije pronesenu čaršijsko-političku najavu da se prof. dr. Zlatko Lagumdžija naoštrio za mini puč. Kao, njegove mete su bili upravo oni mladi lavovi koje smo svojedobno prepoznavali kao klon-opcije nekadašnjeg lidera, no kako god, tresla se gora, rodilo se 18 ruku – od 103 ukupno – relativno spremnih da se osvrnu na prijedlog nekadašnjeg Voljenog Vođe, što će reći da je zlatkizam okončana priča i da je nastupilo neko novo vrijeme.

Posve je drugo pitanje koliko je to obećano doba utemeljeno na realnosti, koliko se ozbiljno i htjelo razmatrati šta se dobija, a šta gubi odlukom o (ne)ulasku u vlast. Ili makar potražiti odgovor na pitanje koje je uoči samog Glavnog odbora delegirao kolega Avdo Avdić na Žurnalu i koje se suštinski svodi na dilemu je li SDP sarajevska ili bosanskohercegovačka ideja? Njegovi su argumenti, reklo bi se na prvu, lokalne prirode – Avdić, naime, upozorava da SDP u Tuzlanskom kantonu ima 49.000 glasova i ako se taj rezultat hladne glave analizira, ostavlja mogućnost da, recimo, čak i sa omrznutom SDA, a uz podršku BH bloka Tuzlanski kanton dobije vladu koja bi dvotrećinski bila obojena građansko-lijevom opcijom.

U tom slučaju bi pored Sarajevskog kantona, gdje je BH blok ravnopravan sa partijama centra i ostalim izrođenim iz SDA, BH blok dobio priliku da, recimo to tako, dominantno odlučuje i u Tuzlanskom, što bi objektivno ponudilo opciju da u naredne tri i po godine u dva najjača kantona naprave ogledne primjere vlastitog vladanja i, pošto ja ne sumnjam u uspjehe ove ideje, na krilima rezultata izađe na naredne izbore.

No, odluka GO SDP-a je vrlo jasna: neće sa SDA i ta se odluka mora poštovati i u Tuzli. Tuzlaci su, kažu, zadovoljni, jer su duboko uvjereni da svako koaliranje sa SDA vodi u partijsku propast, dodatno argumentirajući ovu tezu onim što je i Nermin Nikšić rekao nakon sjednice: država se može braniti i iz opozicije, podrškom u parlamentima euroatlantskim integracijama zemlje i već po društvenim mrežama poručuju da nema ni zrnca istine o bilo čijim ambicijama da će se SDP podijeliti upravo po lokalnim šavovima.

Naprotiv, sigurni su da su već naredna godina i lokalni izbori nova šansa da se Tuzlanski kanton dodatno zacrveni. SDP je za ujedinjenje ljevice i sada je lopta opet u šesnaestercu Demokratske fronte čiji lider Željko Komšić, član Predsjedništva BiH, i prije neki dan u Oslobođenju, a potom i kod Senada Hadžifejzovića dilemu uopće ne vidi kroz partijsku prizmu već je diže na nivo države. Komšić je, naime, uvjeren da članstvo DF-a između Bosne i Hercegovine i partije neće kalkulirati. Izbor je BiH na koju združenim snagama nasrću koalicijski partneri HDZ i SNSD.

I Komšić je za ujedinjenje ljevice, no on i to ujedinjenje vidi kao jačanje BH bloka kao strane u pregovorima sa dominantno vladajućim nacionalnim strankama. Njegovi istupi nisu naišli na odobravanje: iz NS-a je prozvan smećem (istina, to nije zvanični stav stranke, već privatno mišljenje dijelova vođstva), no ni Komšić nije ostao dužan, priznao je gledateljima Face TV-a da u NS-u ima i BH i HB komponenta, a ima i onih koji njemu zamjere što voli baklavu.

Da ne dužim, kako sada stvari stoje, i SDP i NS i DF su za ujedinjenje BH bloka, no niko još nema ni ideju ko bi se s kim i kako ujedinio. NS se još nije povukao sa Kojovićevih stavova o pozdravljanju ujedinjenja DF-a i SDP-a, a rezultat GO SDP-a o čvrstoj opoziciji u priličnom je raskoraku sa svim onim o čemu je Komšić govorio posljednjih dana. Tako da se realnija doima ideja o vraćanju na početne partijske pozicije nego što se nazire neki zajednički građansko-lijevi savez.

Nikšićeva tvrdnja da bi ulaskom u vlast BH bloka SDA ostala bez opozicije može se promatrati dvojako: ona stoji sa stanovišta lijevih partija, no ne ako se posmatra ukupna politička scena na kojoj je i širok spektar partija centra – od SBB-a do Naroda i pravde pa i do A SDA. Upravo na tom spektru SDA će sada tražiti partnere, naravno ukoliko se ne dogodi čudo, pa BH blok zaista krene stazama jedinstva. Što bi uistinu bio veliki korak za Bosnu i Hercegovinu i što uostalom – bez sumnje – njihovi glasači i žele.