Kliker.info

Još nas samo koji dan dijeli od Nove godine, širom svijeta već se uveliko najavljuju spektakularni dočeci, već tradicionalno traje utrka za najveći vatromet na planeti, a praznici su praktično već počeli: katolici danas slave Božić. Mnogobrojnim čestitarima pridružujem se i sama skupa sa redakcijom Oslobođenja uz najljepše želje za dobro zdravlje, radost, sreću i veselje.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Dozvolite mi da božićnu čestitku uputim nešto ranije i pravoslavcima, te da svim Bosancima i Hercegovcima poželim od sveg srca sve najbolje u nadolazećoj godini i da 2018. provedemo u miru i zajedništvu, stariji, mudriji i pametniji. Da skupimo snage da se okrenemo budućnosti i da je učinimo ljepšom zarad svih nas, naših najdražih i najbližih, ali i naših komšija i prijatelja. Da od ove zemlje napravimo bolje mjesto za život.

Prošlost ionako ne možemo promijeniti. Zato predlažem da je konačno prihvatimo. I da vidimo kako i kuda dalje. Godina koja je pred nama već je obilježena izborima, kampanja je uveliko počela i baš zato i ovo praznično vrijeme – uprkos svjetlucavim ukrasima i darovima – poprilično obiluje viškom nerazumijevanja. U javnom diskursu mnogo je više prijetnji negoli lijepih riječi. Posustao je i već poslovični optimista Dragan Čović, predsjedatelj državnog Predsjedništva i lider HDZ-a BiH. A ako ćemo pravo – nema razloga; njegova je partija nesumnjivi dobitnik u zemlji u kojoj se ne broje (samo) glasovi već poštuje Ustav koji nedvosmisleno preferira narodnu volju. Niko nije toliko naivan da i pomisli kako na izborni obraz HDZ-a BiH može udariti Ikea, ma kako ovaj svjetski brend bio popularan. Ne pristajem povjerovati da je gospodin Čović zabrinut zbog vlastitog rezultata, pa zar nije upravo on toliko puta rekao da je HDZ važniji od svakog pojedinca?

Slično zbori i njegov veliki prijatelj Milorad Dodik, lider SNSD-a, predsjednik Republike Srpske i vječiti protivnik svega što se Bosnom i Hercegovinom zove. Hoće li iznevjeriti i sebe i vlastitu priču pa se ipak odvažiti na pohod u Sarajevo? Branislav Borenović ga izaziva i javno mu poručuje da Mladen Ivanić može pobijediti SNSD gdje god to treba, a najviše bi volio poraziti samog Dodika. Što poprilično pokazuje da u srpskom biračkom tijelu ni blizu nije tako jednostavna prognoza kao, recimo, u hrvatskom. Savez za promjene možda i zato požuruje Dragan Čavić, i sam dio iste priče, da ovaj (pret)praznični ambijent iskoristi za dogovor o izlasku na prvu liniju izborne fronte.

Da se zna ko su kandidati za najpoželjnije funkcije jer tek tada pravi okršaj i može da počne. Ako – recimo – SDS, kao najjača partija u Savezu, najavi pohod Mirka Šarovića na osvajanje mjesta u Predsjedništvu zemlje, a Šarović je svoj na svome u cijeloj Bosni i Hercegovini, vjerovatnija je opcija da će SNSD (po)tražiti novu žrtvu negoli rizikovati da lider završi na još jednoj crnoj listi, u ovom slučaju onoj gubitničkoj. Što realno otvara ponovo šanse Željki Cvijanović, aktualnoj premijerki RS-a, da se okuša u dokazivanju da su žene ravnopravne i u ovom na Balkanu tradicionalno muškom poslu. Politici. Što se partijskih ambicija tiče, blokovska podjela u RS-u sluti mrtvu utrku i čak ostavlja prostora demokraciji da odluči. Hoću reći nije nemoguće da za pobjedu presudni budu nesrpski glasovi, oni povratnički koje inače vladajuće partije u drugi vakat i ne primjećuju.

Ako ćemo pravo, i u SDA, uprkos jasnoj najavi lidera Bakira Izetbegovića kako kandidata za njegova nasljednika u Predsjedništvu BiH treba tražiti između (upravo ovim redom) Denisa Zvizdića, Safeta Softića i Šefika Džaferovića, nisu zanemarivi glasovi zagovornika gender probitka. Naravno, to se isključivo odnosi na gospođu Izetbegović: promotori ove ideje uzdaju se u bazu i pozivaju na prezime (koji bi to član SDA zanemario na listiću Alijinu snahu), a tek onda nastupaju sa neoborivim argumentima: ako je, kažu, prof. dr. Sebija Izetbegović pomela daleko jača imena od svoga u KCUS-u pa im se ni za trag ne zna, u stanju je svoj pobjednički pohod krunisati foteljom koja joj gotovo pa porodično pripada. U SDA inače već slave, uvjereni su da je 2018. godina apsolutne pobjede, mnogo više uzdajući se u tuđe slabosti nego u vlastite sposobnosti.

Kako god, nema sumnje da ko god bude kandidat ove bošnjačke partije, protiv sebe će imati dovoljan broj protivnika da se s razlogom matematički osjećaju superiornijim. Višak podijeljene opozicije i (hiper)inflacija protukandidata zapravo je najveći ulog ove stranke. Koliko im objektivno račune mogu smrsiti razjedinjena ljevica i podijeljeni centar, analiza je koja zahtijeva nešto više prostora, a pravo govoreći i ne priliči prazničnim danima.

Zato uz najljepše želje da 2018. preživimo u miru i razumijevanju, da u šumi pustih obećanja prepoznamo one koji su zaista spremni da svojim angažmanom doprinesu i (makar ponekoj) realizaciji, od srca nam svima želim da kad izborni vatromet prođe, dobijemo konačno vlast koja će umjesto isključivo o ličnom i porodičnom razmišljati i o općem dobru, o privredi i ekonomskom probitku makar to značilo i suzbijanje partijskih apetita, o ravnopravnosti svih, a ne samo svojih i o jednakosti ljudi ne samo pred bogom već i pred zakonom. A ko preživi, pričat će. Sretno!