hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Specijalni status BiH

Vildana Selimbegović : Specijalni status BiH

Maj 19
13:31 2007

Piše : Vildana Selimbegović (BH Dani)

 Banjoj Luci je, prije neki dan, izvjesni Dane Čanković, inače branitelj lika i djela Radovana Karadžića i poduzetni sakupljač potpisa za Dodikov referendum, najavio da sav njegov dosadašnji angažman više ne važi: ukoliko, naime, kosovski parlament proglasi nezavisnost, zatražit će, veli, da Narodna skupština RS-a po automatizmu reagira. A ako odbije (ogradio se Dane, valjda poučen neslavnim beogradskim iskustvom), on će organizirati svesrpski narodni sabor koji će proglasiti nezavisnost RS-a! Osobno više vjerujem Nicholasu Burnsu koji po američkom automatizmu jednako ponavlja da ovakve ideje ne mogu ugledati svjetlo dana, no strah me hvata od domaćeg automatizma. Dok je Dane paradirao Banjom Lukom, Mehmed Šišić, poznatiji kao Jaguar (nadimak nije šifrovano ime akcije u kojoj je učestvovao tokom rata već marka automobila koji je kao predsjednik Saveza demobiliziranih boraca Federacije vozao), pisao je pismo u Sarajevu. Adresa: Srebrenica; n/r Abdurahmanu Malkiću; a sadržaj takav da je vjerovatno izazvao ovacije u Danetovom štabu. Hoće Šišić da povede demobilizirane borce da se nastane u šatorskom naselju u Srebrenici (rezervna varijanta je selo Sućeska, privatno imanje), a cilj kampa je zaštita bezbjednosti povratnika u Srebrenicu! Što će reći: paravojska. Abdurahman Malkić, načelnik Srebrenice, izvještava Avaz, zahvalio se Šišiću što brine o povratnicima, pozvao delegaciju na razgovor i izjavio kako bi bio najsretniji kada bi se u Srebrenici našlo više Srebreničana. Općinski funkcioneri u Srebrenici ne žive, već u nju dolaze isključivo zbog plaće i sličnih opipljivih interesa, pisao je u Danima naš suradnik Hasan Hadžić, ističući da su od 17 bošnjačkih odbornika u tamošnjoj skupštini samo četvorica istinski povratnici, dok "ostali narodni tribuni brigu za Srebrenicu brinu u svojim kućama i stanovima u Federaciji". I načelnik Malkić je povratnik samo u toku radnog vremena, rezerviranog – između ostalog – i za dočeke delegacija poput Šišićeve. Ono malo istinskih povratnika u Srebrenicu danas su podijeljeni: dok jedni povratničku muku muče u samom gradu i okolnim selima, drugi su u kampu, u Sarajevu. Tamo će ostati sve do 11. jula čekajući specijalni status za svoj grad. Nije zaista nimalo sporno da preživjeli Srebreničani imaju svako pravo da zahtijevaju bolji život, ali je li izbjegličko naselje na Koševu prava adresa? Za razliku od Bakićevog poljoprivrednog kampa – mjesecima parkiranog na Marijin-Dvoru – Srebreničani nemaju logističare poput Lijanovića da im obezbijede hotelske sobe, da im se nađu. Imaju samo nečija uvjeravanja (čitaj: bošnjačkih političara) da će kampujući u Sarajevu dobiti svoj komad BiH. Bez referenduma. Već više od mjesec dana oni su ponovo izbjeglice: umjesto specijalnog statusa dobili su specijalnog izaslanika Clifforda Bonda, koji će im, ma koliko produžavali rokove za svoje zahtjeve, diplomatskim rječnikom saopćiti da ni OHR ni State Department neće učestvovati u novom prekrajanju BiH. Njihovi narodni tribuni neće u međuvremenu preseliti u svoju Srebrenicu, nego će se i dalje, zajedno s kompletnim bošnjačkim političkim vrhom, iz udobnih kabinetskih fotelja, hladovina aviona i s vrućih bjelosvjetskih putešestvija automatizmom zalagati za njihovu bolju budućnost, istovremeno ne čineći ništa da im je političkim i ekonomskim putem omoguće. Srebreničani su u posljednjih deceniju i po prevareni bezbroj puta: izdali su ih holandski vojnici, ostavio ih je domaći vojni vrh, slagali su ih redom svi političari koje su izabrali – oni lokalni braneći njihove interese u RS-u svojim plaćama i stanovima po Federaciji, oni entitetski zalažući se za njih dnevnicama na relaciji Sarajevo – Banja Luka, oni državni mašući i manipulirajući njihovom nesrećom. Od dolaska na Koševo niti jedan finansijski tim nije ponudio izvještaj o silnim novcima potrošenim na ime i u ime njih. I neće. Baš kao što niti jedan od bošnjačkih političara – od Harisa Silajdžića preko Sulejmana Tihića do Zlatka Lagumdžije – nije napustio svoje klimatizirane stanove da bi podijelio kampersko iskustvo s njima niti je na koševsku ledinu preselio svoj kabinet. Među njima se muvaju jedino ambiciozni kadrovici koji ne kriju riješenost da na nekim narednim izborima legitimiraju i legaliziraju vlastitu spremnost da se okoriste srebreničkom tragedijom. Srebrenička tuga je utoliko veća što niko – uključujući i specijalnog izaslanika – nije spreman da ih suoči s još jednom prevarom. U koju su ni krivi ni dužni i sami upleteni: zahtjevima za specijalnim statusom Srebrenice i prijetnjama organiziranim paravojskama zapravo se atakuje na Bosnu i Hercegovinu, onu zbog koje je Ratko Mladić i naredio genocid, onu kojoj Dane i Dodik prijete referendumima, i onu koja, nažalost, ima šanse da uistinu dobije specijalni status – kao jedino izolovano područje u Evropskoj uniji.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *