Kliker.info

Prije ravno godinu nastala je, a potom i potpisana Jahorinska deklaracija, strateški dokument domaće ljevice, da ne kažem put ka ozdravljenju. Ovog januara, dok se cijela planeta bavi Bosnom i Hercegovinom – a kako drugačije već kao mogućim žarištem?! – naša se ljevica toliko bavi sama sobom da je čak i SDA toliko zanesena aplaudiranjem unutarnjim svađama u suprotnom taboru zaboravila i da primijeti kako cijeloj zemlji, onoj u koju se zdušno zaklinje, prijete paravojne formacije čije šape ostavljaju trag sve do Niša.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Kako u politici nikad i ništa nije slučajno, ne treba biti pretjerano hrabar pa ustvrditi da najjača bošnjačka partija zadovoljno trlja ruke i šuti ne zbog toga što je uvjerena da je Srbska čast jedno obično, istina naoružano kulturno-umjetničko i humanitarno društvo, već naprosto zato što u SDA taboru već kalkuliraju sa mogućim postizbornim koalicijama.

No, vratimo se zaboravljenoj Jahorini i rezultatima udruživanja ljevice. Nema ih. SDPBiH i Demokratska fronta u međuvremenu su kao napravili neki dogovor u kome ni u tragovima nema ni Naše stranke ni Građanskog saveza. Pominjao se – u dobro obaviještenim krugovima, baš kao da je u pitanju najtajnija tajna – kongres ujedinjenja početkom ove godine, no ni čuvari Nikšićevog pečata više u to ne vjeruju. Razlog je – čulo se strogo pov. – u zahtjevu lidera DF-a Željka Komšića da ni on ni Nermin Nikšić, kao aktualni stranački lideri, ne budu kandidati za (ujedinjenog) predsjednika. U međuvremenu se štošta izdešavalo iz čega je postalo bjelodano jasno da se SDP i DF strateški mimoilaze, a Komšić je pak, kratkog fitilja nadaleko poznatog, izbacio svoju kontrakandidaturu Draganu Čoviću, najavljujući veliki povratak u državno Predsjedništvo.

Kud će suza neg’ na oko: ko će dakle napasti lidera DF-a zbog ovog poteza do onaj koji je u dva navrata – na krilima Komšićevih glasova – jačao vlastitu lidersku poziciju? Dr. Zlatko Lagumdžija, valjda bivši predsjednik SDP-a BiH, prošle je sedmice ustvrdio kako je Komšićeva kandidatura ni manje, ni više no alibi za podjelu države, ne zaboravljajući da opere sebe tezom da je eto u dva navrata ta ista kandidatura trebala pomiriti nacionalno i građansko. Dobro, do pomirenja te vrste nije došlo, no ne valja griješiti dušu i zato optuživati samo Komšića. Pa zar je dr. Lagumdžija zaboravio vlastito (potpisano) obećanje kako će model odlučivanja iz Vijeća ministara preslikati u Vladu Federacije, e da bi se Hrvati u BiH osjećali konstitutivnijim.

Nije, naravno, to jedino obećanje koje je Lagumdžija rekao pa porekao, no on i zbog toga više nije nikakav politički faktor, pa se vrijedi pozabaviti obećanjima njegova nasljednika u liderskoj fotelji SDP-a BiH. Nikšić je, osim što se kleo kako neće biti Zlatko već će naprotiv ujediniti ljevicu – dakle one partije koje su nastale na krilima nezadovoljstva Lagumdžijinim vođenjem SDP-a BiH – nerijetko posezao za časnom partijskom kako SDP više neće biti društvo jednog lica i firma kojoj je vlastiti i upravljački profit iznad općeg društvenog interesa.

Ispostavilo se opet da su riječi jedno, a djela posve drugo: Lagumdžijin doživotni asistent i desna ruka u provođenju svih interesnih dealova Elvedin Grabovica, u Sarajevu poznatiji kao Dino Grabljivica, ne samo da je (p)ostao SDP-ov spiritus movens već je zabetonirao u svoje ralje čitavu porodicu Nikšić. Žurnal je nedavno objavio tekst “Ima neka BS Telecom veza: Nermin Nikšić i Elvedin Grabovica, javni i privatni partneri!” u kome do u tančine opisuje poduzetništvo Nikšića (Nermina i brata mu Mirsada; u vrijeme kad je Grabovica bio direktor EPBiH, a Nikšić premijer Federacije, Mirsad je bio izvršni direktor Autocesta FBiH) koji su s jednom firmom u vlasništvu Grabovice osnovali drugu privatnu firmu. Zauzvrat je Dino Grabljivica uznapredovao u SDP-u BiH pa interesno-rođačku ekonomiju pretvorio u strategiju razvoja BiH po mjerilima SDP-a?!

Što će reći da Nikšić ne samo da nije ispunio vlastita obećanja već je s najboljim Lagumdžijinim izvršiteljima radova krenuo utabanim stazama i sad još očekuje da na politici kažnjenoj 2014. godine osvoji vlast?! Zaboravljaju Dine i ostale grabljivice da glasači SDP-a nisu taklo naivni pa im je već uveliko jasno da ova strategija ima nešto drugačiji cilj: postati jezičkom na SDA-ovoj vagi vlasti. Dakle, dočepati se vlasti po svaku cijenu i pomoći ne samo SDA već i HDZ i SNSD! Da je tako, potvrđuju dvije uporedne akcije koje trenutno vodi SDP. Jedna je ova suluda priča o 3 + 1 kandidatu združene ljevice na narednim izborima; uz Komšića koji je najavio kandidaturu SDP kao razmišlja o svoja tri kandidata, a druga je udruženo djelovanje u Republici Srpskoj. Inflacija kandidata direktna je pomoć etabliranim nacionalistima i tu naime nema nikakvih dilema, dokaz su i posljednji lokalni izbori.

Ponuda kandidature srpskog člana Predsjedništva – već je javno rekao Komšić – savršena je podrška Miloradu Dodiku i njegovom SNSD-u, a ja se usuđujem dodati da je formiranje nove Domovine bez SDA na istom fonu. A evo zašto: još nema odgovora pa ni suvislog obrazloženja što to SDP okuplja stranke samo u Republici Srpskoj, a ne želi da ih okuplja i u Federaciji? Zašto SDP konfrontira cijeli blok SDA u RS-u, tamo gdje čitav Savez za promjene stoji protiv SNSD-a i Dodikovih satelita, jasno dajući do znanja da je protiv važećeg načina vlasti, a u Federaciji gdje je SDA neprikosnovena vlast nema nikakvog združenog djelovanja? Da ne pominjem matematiku koju dr. Lagumdžija tako voli i koja u najprostijem zbiru pokazuje i dokazuje da ovakav pristup unaprijed betonira pobjedu aktuelno vladajućih stranaka u oba entiteta.

E da, ima onih koji kažu da je ovaj put kojim Nikšić vodi SDP u sigurni poraz, najbrži način da se Lagumdžija na krilima njegovog proklizavanja vrati. Ima i onih drugih koji kažu da je upravo ovakav Nikšić najbolji dokaz da je Zlatko trebao ostati. Ja sam i dalje prokleti optimist i vjerujem da nade ima i za SDP i za ljevicu. Samo ako se oslobodi ralja raznih grabljivica zbog kojih jedan moj drug kaže – kakvi su to ljudi koji prodaju cijelu državu za jedan posao?!

Ako se to dogodi i(li) makar pokaže nijet da ima šanse, oktobar je dovoljno daleko da se puno toga može promijeniti i ako ništa drugo, razbiti samouvjerenost s kojom danas nastupa kako bivši Zlatko, tako i aktualni Izetbegović. I jednom i drugom naime kao i neizostavnom trećem – Miletu, kako mu je umio tepati Zlatko – ovakav SDP treba. Ucijenjen i slab. Ako se to promijeni, možda i BiH dobije šansu, makar u pomirenju građanskog i nacionalnog. No to pomirenje nikada neće graditi nacionalisti, Srbska čast i bošnjački lični interesi. To mogu samo neucijenjeni ljevičari.