hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Sarajevske bešike smrti

Vildana Selimbegović : Sarajevske bešike smrti

Maj 05
02:48 2007

Piše :  Vildana Selimbegović (BH Dani)

EIma u ovom broju Dana jedna izjava, u tekstu koji se bavi smrću Selvera Lekića i njegovom dženazom na sarajevskom groblju Stadion (tekst je inače priča o Sarajevu barem koliko i o Lekiću: samo se u ovom gradu akademici i doktori nauka utrkuju da budu viđeni sa višestrukim povratnicima u kriminal, kako je još Ismet Dahić svojedobno nazvao vlasnike bezbroj krivičnih prijava koje okončavaju smiješnim sudskim procesima i još smješnijim presudama). Elem, izjava o kojoj je riječ glasi: "Za sve što se desilo teretim samo jednog čovjeka, a to je Branko Šljivar – na Pedijatrijsku kliniku šalje specijalce da hapse medicinske sestre, a ne rješava ubistva i eksplozije u gradu. Ako se boji nek’ da ostavku." Izjavitelj je, naravno, jedan od onih na koje su slabi profesori, doktori i viđeni akademici – Muhamed Ali Gaši, koji inače ne krije pretenzije da u vlastiti grunt upiše najveći dio grada, a razlog što posežem za njegovom rečenicom je sljedeći: notorni Gaši je notorno u pravu, kao što je notorno i svjestan razloga zbog kojih se Šljivar i čitava bulumenta dobro plaćenih tužilaca i sudija s radošću iživljava nad osobljem Pedijatrijske klinike. Kada se, onomad, taj isti Gaši od potjernice izdate za njim krio u vlastitoj kući, onoj u kojoj najčešće boravi i u kojoj je i uhapšen, policiji i tužilaštvu trebali su mjeseci, skoro pa cijelo godišnje doba, da ga otkriju, lociraju, opkole i na kraju privedu. Ako kažem da se cijeli slučaj – a istraživala se također eksplozija – još uvijek vodi pod NN izvršiocima, neću otkriti ništa novo. Bukvalno sve eksplozije u ovom gradu (izuzev kada demobilizirani borac u času nervnog rastrojstva posegne za bombom) – još se istražuju. I slučaj Pedijatrijske klinike također se istražuje i svako malo nas ozbiljnim glasom na to podsjeti tužilac Šljivar, čijoj ekspeditivnosti kada je o ljekarima i osoblju Pedijatrije riječ – niko nema pravo ni bogdu zamjeriti. Brzinom svjetlosti uputio je medicinski najkompetentnije istražitelje da prislone uza zid ljekare i medicinske sestre i natjeraju ih da priznaju: Šta je to nedonošče? Šta je Edwardsov sindrom? Šta je sepsa? Svjedoci tvrde da – iako su znali odgovore pa čak i pokazali spremnost da ad hoc obrazuju učene istražitelje – pedijatri sa intenzivne njege nisu smjeli odstupiti ni milimetar, već su morali sa propisane udaljenosti promatrati izuzimanje bolesničkih dosjea! Onih istih koje i roditelji nesretnih beba i svaki uposlenik odjela ima na raspolaganju svakog dana, puna 24 sata.I dalje je tako. Klinika radi, istina, u nešto težim uvjetima (ponukan Šljivarevim primjerom, poneki roditelj ozbiljnim glasom priupita: A koju ste tačno terapiju odredili?), no pedijatri su svakako posebna priča i mnogo ih više – na svu sreću ovog svijeta – zanimaju djeca nego li odrasli i riješeni su da prežive temeljitu istragu i sačekaju rezultate za koje ionako nemaju dilema. U medicinskoj moći – učinili su sve što su mogli. I čine i dalje, obradovani pismima i porukama podrške koje konstantno primaju od časa kada je cijeli slučaj eskalirao u javnosti. Jedno je toliko emotivno da ne mogu odoljeti da ga bar ne prepričam (predugo je za objavljivanje): stiglo je iz Bihaća, od majke 14-mjesečne Lamije, koja se rodila dva mjeseca i četiri dana prije očekivanog porođajnog termina i koja skoro mjesec dana nije mogla disati bez respiratora. Lamijina mama piše ljekarima i osoblju Pedijatrije duboko uvjerena da bez njih njezina kćerkica ne bi bila živa – da ne bi bilo dileme, na ovaj odjel stižu bebe iz cijele BiH koje su ranije rođene (za istražitelje: nedonoščad). "Vidjela sam radost na vašim licima kad uspijete u vašoj borbi, ali i suze kad niste uspjeli…. Dok smo strepili nad sudbinom naše Lamije saznali smo podatak da 40 odsto nedonoščadi ne preživi, od onih 60 odsto polovina ima zdravstvene posljedice za cijeli život. Lamija je, uz Božiju i vašu pomoć, među sretnih 30 odsto, živih i zdravih. Svaka beba koja tako završi, ustvari je pravo čudo", piše Lamijina mama. U čuda u ovoj zemlji malo ko vjeruje. Ja sam spremna da počnem, ali priznajem da ovisim od Šljivara: kada bi, naprimjer, glavni kantonalni tužilac sazvao konferenciju za štampu pa nam ozbiljnim glasom saopćio ko to ovih dana prijeti osvetama po Sarajevu, šta je poduzelo Tužilaštvo u pronalaženju osumnjičenog za Lekićevo ubistvo, u kojoj je fazi istraga protiv prijavljenih kamatara, ko sve snabdijeva heroinom i kokainom sarajevske kafiće… Ima toliko toga što bi Šljivar mogao reći, ali znam da neće. Mnogo je lakše, uz jedra puna medijske podrške, opkoliti Pedijatriju nego li razmotati klupko zamršeno lekićima, ćelama, gašijima, reketima, ucjenama, prijetnjama, putevima droge… P.S. Prateći koleginicu Dženanu Karup-Druško u pripremanju teksta o Lekićevoj smrti, obe smo doživjele zavidan broj uvreda i prijetnji. Ovim putem molim tužioca Šljivara da tim povodom ne pokreće istragu. Mogao bi nasekirati one doktore nauka i akademike i brojne druge ožalošćene Lekićevom smrću (vidjeti Avaz od petka, 27. travnja 2007.).

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *