Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Prošlog četvrtka, u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj, danas Ulici Hamdije Kreševljakovića, psovkama i uvredama dočekane su porodice poginulih pripadnika nekadašnje JNA. "Grupu razjarenih Sarajlija", kako su novinari izvijestili, predvodili su Dževad Topić Topa, predsjednik Udruženja organizatora i pokretača otpora Kantona Sarajevo, i Muhamed Švrakić, predsjednik Zelenih beretki Kantona Sarajevo. Švrakić je istoga dana s razlogom ponio epitet medijske zvijezde: gotovo da nema televizije, radija, novine, portala… gdje Švrakić nije nastupio objašnjavajući "širi kontekst" rata u Bosni i Hercegovini, karakter rata, tumačeći nam svima kako "ta, kažu, djeca, nisu poginula na Kalemegdanu ili Nišu, nego su poginula na našem pragu, ubijajući našu djecu i civile" i objašnjavajući nam da "govorimo o agresorskim vojnicima koji su ubijali političare, djecu…" Baš kao da u ovom gradu žive poluidioti kojima treba objašnjavati šta su preživjeli.

Nema ovdje ni prostora ni potrebe za citiranjem baš svega što je Švrakić ispričao posljednjih dana, zapravo radije bih da podsjetim šta je isti Švrakić ispričao ravno godinu prije. Znakovito, da ne kažem proročanski, trećeg maja 2011. predsjednik Zelenih beretki je rekao da "toga dana neće nasjesti na provokacije" te će "Zelene beretke pustiti da se ova lakrdija dogodi, kako bi svi građani vidjeli da to ne organizira nijedna majka, otac, sin, kćerka poginulog vojnika JNA, nego isključivo vladavina RS-a koja je utemeljena na krvi Bošnjaka". To se, dakle, odnosilo na prošlogodišnji dolazak porodica iz Republike Srpske u Sarajevo, no Švrakić je istoga dana poručio: "Od iduće godine sigurno više neće dolaziti i obilježavati taj datum ovako kako sada rade. Ako bude trebalo da zaratimo i protiv našeg MUP-a, zaratit ćemo, ali agresore ćemo fizički spriječiti da na taj način provociraju branioce BiH." Ove, 2012, smo se uvjerili da Švrakić drži do date riječi tim prije što je za svoje, najblaže rečeno necivilizirano ponašanje – optužio sarajevsku policiju?!
To što su građani Sarajeva vidjeli da su u Dobrovoljačku došle i majke i očevi poginulih vojnika, nijednog od "razjarenih Sarajlija" nije dojmilo. Poslije su se "pravdali" prisustvom političara iz Republike Srpske, odsustvom političara iz Federacije, a poznati borac za Žuč iz Istanbula osim što je prepoznao "oficira koji nas je toga dana ubijao", prepoznao je i "namjere Srbije da ponovi ono što nam je radila 1992. godine"?!
Nije, naravno, ovo priča o Švrakiću: njemu je – još istog dana – Zoran Čegar, neposredni akter i svjedok zbivanja (i) iz Dobrovoljačke, jezikom koji očito razumije, objasnio da je vrijeđanje porodica žrtava kukavičluk i sramota. Velika većina Sarajlija nije bila razjarena toga dana i najveći dio reakcija koji se u narodu mogao čuti bio je daleko sličniji Čegarovim. Pravo je pitanje zašto su sarajevski, da ne kažem bošnjački, političari oćutali tu sramotu?
Akademik Ejup Ganić, koji se s razlogom može smatrati isprovociranim ponašanjem političara iz Republike Srpske, nekadašnji član Predsjedništva RBiH koji je u Londonu proveo pet mjeseci zbog srbijanskog zahtjeva za izručenje upravo zbog slučaja Dobrovoljačka, govoreći za Radio Federacije prije neki dan, nije propustio reći da Tužiteljstvo BiH još uvijek vodi istragu protiv neposrednih izvršilaca ubistva šestoro pripadnika bivše JNA u ovoj ulici. I Jovan Divjak, koji je zbog iste optužnice iz Beograda bio austrijski pritvorenik, redovito napominje da je na raspolaganju pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine radi okončanja istrage. Posve je drugo pitanje (ne)sposobnost Tužiteljstva BiH da pronađe osumnjičene i konačno stavi tačku na 20 godina star slučaj. Sve dok se to ne učini – raznorazni švrakići će sa entitetskih frontova optuživati, prijetiti i politizirati Dobrovoljačku, koristeći je protiv bilo kakve budućnosti ove zemlje.
Vrijeme je da to shvate i bošnjački političari. Bakir Izetbegović je imao snage ispričati se u Srbiji za zločine počinjene od Armije RBiH. Sam vrh Federacije nedavno je istovremeno posjetio i Trusinu i Ahmiće, Svetozar Pudarić oko inicijative postavljanja spomen-ploče na Kazanima polako ali sigurno okuplja sve veći broj pristalica, no nedovršene istrage ostaju kamen spoticanja. Sarajevo je imalo snage da preživi opsadu i upravo zbog svoje crvene linije i njezine 11.541 prazne stolice ima i obavezu da poštuje žrtve. Sarajevo je (i) glavni grad Bosne i Hercegovine i uprkos politici i politikama, još uvijek ima ambiciju da svojom otvorenošću konkurira daleko većim metropolama. Na tom putu, gradski, kantonalni i federalni oci moraju se konačno odrediti i sa priče o multi, multi preći na djela. Pa makar to značilo da se 2013. i sami pojave u bivšoj Dobrovoljačkoj i pokažu imaju li snage suprotstaviti se "razjarenim Sarajlijama".