hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Put u raspad

Vildana Selimbegović : Put u raspad

19 Marta
05:24 2012

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Sredinom prošle sedmice promovirana je knjiga Raifa Dizdarevića "Put u raspad". Knjiga, za koju su svi promotori, a okupila se tu uistinu respektabilna družina, istakli kako je zapravo prirodan slijed i dopuna ranijim Dizdarevićevim knjigama uistinu važnih svjedočenja – Od smrti Tita do smrti Jugoslavije i Vrijeme koje se pamti – zapravo je sabrana zbirka stenograma Dizdarevićevih izlaganja na sjednicama i u raspravama vođenim iza zatvorenih vrata državnog i političkog vrha bivše Jugoslavije.

Naravno, sve su te rasprave imale oznaku "strogo pov", kako i dolikuje visokim državnim poslovima, no – kako je sam autor objasnio na promociji – osjećao je svojom dužnošću da javnosti stavi na raspolaganje ono što mu je bilo dostupno zato što je bio izabran na funkcije, pa je samim tim dobio priliku da bude savremenik i učesnik zbivanja koja su, htjeli mi to priznati ili ne, ostavila neizbrisiv pečat na sve naše sudbine.

Izvještavajući sa promocije, moje kolege su se pozabavile i istupima promotora koji su te večeri nastojali objasniti značaj ovog dokumentarističkog štiva, no moram priznati da su na mene najveći dojam ostavili najmanje citirani – profesor dr. Žarko Papić i slovački ambasador Miroslav Mojžita. I jedan i drugi bili su iznimno emotivni: dr. Papić zato što se, priznao je, čitajući knjigu i sam prisjetio godina raspada kojima je također svjedočio izbliza. Ne znam da li sam u stanju pobrojati sve važne stavke Papićeve blistave biografije – sam je te noći pomenuo svoj angažman u nekadašnjem Institutu za ekonomiku investicija, koji je kasnije zamijenio mjestom ministra u Vladi tadašnje SR Srbije, da bi u godinama o kojim zorno svjedoči Dizdarevićeva knjiga bio ministar za planiranje u tadašnjem Saveznom izvršnom vijeću, na čijem je čelu bio pokojni Branko Mikulić. Dr. Papić je, elokventan kakav je, prisutnima uspio dočarati okolnosti koje su dovele do pada Mikulićeve vlade, skrećući pažnju na čitanje same knjige "Put u raspad". Obratite pažnju na jezik, upozorio je dr. Papić (a ja samo parafraziram), jer za razliku od birokratskog koji u to vrijeme zadaje tvrde okvire komunikacije – Raif je govorio rečenicama koje su bile krajnje jasne i upozoravajuće, otvoreno ukazujući na probleme koji su pritiskali nekadašnju zajedničku nam domovinu, od ekonomske krize, preko bujanja nacionalizama do rascjepa u partijskom i državnom vrhu.

Ambasador Mojžita je također govorio o jeziku autora: priznao je te noći da je u njegovoj zemlji tih godina bilo nezamislivo da jedan tako visoki funkcioner govori otvoreno i jasno, i saopći, recimo, državnim liderima šta o njihovom načinu vođenja države misle izvan granica koje sami kontroliraju. Raif Dizdarević je, svjedoče stenogrami, imao i znanja i snage i hrabrosti da definira probleme i o njima otvoreno progovori pritom nudeći moguća rješenja.
Nisam, naravno, bila nimalo iznenađena. Autora poznajem i osobno, bezbroj puta sam zloupotrijebila tu činjenicu da bih iz prve ruke dobila objašnjenje nekog (spoljno)političkog problema i bezbroj puta se uvjerila da su njegove detekcije, analize i razmišljanja o rješenjima iznimno korisni. Da ne kažem da sam – praveći jedan od intervjua – bila potpuno fascinirana načinom na koji se moj sugovornik pripremio za temu: dogovorili smo se da pričamo o Titu i Raif je sa sobom ponio i bilješke nastale davnih pedesetih, bilješke koje je vodio nakon svojih prvih susreta s predsjednikom Jugoslavije koji je htio osobno se uvjeriti o odnosu Bugarske prema tadašnjoj Jugoslaviji i dati i savjete instrukcije koje će tada mladom diplomati pomoći da sačuva kakve-takve dobrosusjedske relacije. Raifova je zbirka vlastitih bilješki neprocjenjivo historijsko blago koje mu je i pomoglo u nastajanju knjiga, ali je to također i navika koju ni prije ni poslije nisam susrela kod ovdašnjih političara.
Čini mi se da sam nakon tih bilješki konačno shvatila zašto Dizdarević niti jednoj poslijeratnoj vlasti Bosne i Hercegovine nije trebao kao savjetnik ili konsultant. Bio je i ostao odveć seriozan za ovdašnje parametre bavljenja politikom: dok je za njega politika, naročito spoljna, proces koji zahtijeva strategiju i promišljanje, postdejtonska BiH svaku politiku svodi na dnevnu dogodovštinu, ostavljajući vanjsku na milost i nemilost ministrima od čijeg partijskog backgrounda ovisi koliko će ona biti uopće državna. Tako se i moglo dogoditi da Raifovi suvremenici u Hrvatskoj i Srbiji i danas budu rado viđeni kada zajedno sa predsjednicima susjednih država – bez obzira na to što se oni, tj. predsjednici mijenjaju – dođu u Washington, New York, Pariz, Moskvu ili Bruxelles. Ako sretnu koga od nas Bosanaca ili Hercegovaca, s radošću nas pozdrave i usput upitaju: A kako je Raif, viđate li ga?
No, nije ova mala digresija razlog mog današnjeg teksta, već strah koji je u meni izazvalo čitanje Dizdarevićeve knjige. Ekonomska kriza, uvjeti Međunarodnog monetarnog fonda, mjere koje vlade izbjegavaju zbog nepopularnosti među stanovništvom, različite republičke i pokrajinske reakcije, sve izraženije međuetničke podjele, štrajkovi, raspaljivanje nacionalističkih strasti, dugotrajne sjednice, dogovaranja i pregovaranja koja više niko ne razumije, a nerijetko preovlađuje dojam da se ni sami akteri međusobno ne razumiju, fiskalni okviri i svađe zbog budžeta, posvađane političke elite i narod kome je do korice hljeba, a ona sve tvrđa… Sve su ovo sižei iz knjige koja se bavi periodom od 1980. do 1989. godine, periodom koji je ucrtao Put u raspad bivše Jugoslavije. Moj problem s knjigom je što me je manje vraćala u prošlost, a puno više mi bila nestvarna svakidašnjica. Živimo li mi to "Put u raspad", pitanje je koje čitatelju visi nad glavom, opominjuće upozoravajući na potrebu da se ovdje i danas počnu tražiti rješenja. Koja će spajati, a ne razdvajati.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku