hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Prlić, Stojić, Ćorić, Petković i Pušić danas okajavaju i Lučićeve grijehe

Vildana Selimbegović : Prlić, Stojić, Ćorić, Petković i Pušić danas okajavaju i Lučićeve grijehe

Oktobar 01
22:32 2018

Kada sam pretprošlog ponedjeljka objavila kolumnu/reagiranje upućeno Globusu, kolege i čitatelji su me pitali je li mi jasno da Ivo Lučić samo to i želi da bi imao razloga nastaviti sa svojim (mrziteljskim) objedama i podvalama. Jeste, naravno, odgovorila sam, ali čitatelji Globusa, jednako kao i čitatelji Oslobođenja, zaslužuju znati istinu. Ako je tako, kazao mi je jedan prijatelj, i ti bi morala znati da je on u Zagrebu dobio posao po članu zakona koji to omogućava povratnicima. Povratnicima u šta, upitala sam i oboje smo se nasmijali.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Ivo Lučić (rođen u Ljubuškom 1962. u Bosni i Hercegovini), hrvatski povjesničar, obavještajac i general, vratio se u Zagreb (Hrvatska) da širi istinu o Domovinskom ratu u BiH na kome je i magistrirao i doktorirao i u kome je – za nesebično zalaganje – odlikovan s pet državnih odličja Republike Hrvatske, dodijeljene su mu dvije spomenice, pet medalja i dvije plakete. Pa iako dr. Lučić u svom tekstu o mom reagiranju, u kome mi je posvetio skoro tri stranice Globusa, ironizira vlastite ratne zasluge, tobože objašnjavajući kako nije saučestvovao u Drugom svjetskom ratu, nije se naodmet prisjetiti njegova ratnog angažmana jer je to, zapravo, zorna slika i razloga zbog kojih je danas ugledni povratnik.

Dr. Lučić je – prije nego se okrenuo znanstvenoj karijeri posvećenoj kolumnističkom trovanju i obračunima s neistomišljenicima – bio angažirani vojnik HVO/HV-a u Bosni i Hercegovini, gdje je zaradio činove stožernog brigadira Hrvatske vojske, a neposredno nakon rata i general-bojnika Hrvatskog vijeća obrane. Iz bogate riznice haške arhive nije teško ustanoviti kako: recimo, kao pomoćnik predsjednika odjela obrane u sektoru sigurnosti, obraća se u septembru 1993. zapovjednim tonom Tomi Šakoti tražeći da operativnim djelatnicima uprave SIS-a (Sigurnosno-informativne službe) Mostar omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”, kako Lučić od milja zove Dretelj. Bit će da je uspio uvidjeti u kakvom su stanju civili masovno pohapšeni i fizički i psihički zlostavljani u ovom logoru u kome je još u julu 1993. bilo 2.270 Bošnjaka. Ne, nisu svi bili civili – bilo je i vojnika Bošnjaka koji su služili u redovima HVO-a, naivno vjerujući da se HVO i Armija BiH zajednički bore protiv istog neprijatelja. Dretelj je jedan od razloga zbog kojih je Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije takozvanu hrvatsku šestorku osudio, a potom u drugostepenom postupku i konačno poslao u zatvor na ukupno 111 godina. Ako ćemo pravo, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Valentin Ćorić, Milivoje Petković i Berislav Pušić danas okajavaju i Lučićeve grijehe: general Slobodan Praljak popio je otrov u haškoj sudnici da bi neki drugi generali – koji su imali “uvid u stanje” – bili zbrinuti u zagrebačkim institutima.

No, pravi razlog skrbništva nad Lučićevom karijerom krije se u onom dijelu haške presude vodećoj šestorci HZHB-a koji nedvosmisleno ukazuje na udruženi zločinački poduhvat u kojem je učestvovalo političko i vojno rukovodstvo Republike Hrvatske, na čelu s tadašnjim predsjednikom pokojnim Franjom Tuđmanom. Dr. Lučić, svjedoče haški dokumenti, o svojim je (ne)djelima – kad je dogurao do načelničke pozicije – izvještavao direktno Miroslava Tuđmana, sina Franje, tadašnjeg ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS). U dokumentu koji potpisuje već u decembru 1993. revnosni Lučić na 24 stranice ispisuje saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Ima tu svega – ubojstava, silovanja, krađe, pa čak i optužbi sljedećeg tipa: “Ante Bradić (Banjaluka) je u svojem automobilu opel-kadet karavan prevozio žene muslimanske nacionalnosti na teritoriju pod kontrolom ABiH ili u RH, naravno uz novčanu naknadu. Švercao je sa naoružanjem, postoje naznake da je prodavao naoružanje čak i muslimanima…” Bradić je uhapšen, objašnjava Lučić, a ako je živ – dodajem ja – nadam se da su mu te žene zahvalne jer Lučić u istom dokumentu, nekoliko stranica kasnije, ispisuje slučajeve silovanja koje su počinili vojnici HVO-a nad izbjeglim ženama koje su pod okriljem tzv. HZHB potražile utočište bježeći iz Kaknja, ali i nad ženama i njihovim kćerima koje su očito domaće stanovništvo. O, da, silovanja su počinila, po Lučićevim izvještajima, “uniformisana lica”, neimenovana i neidentifikovana osim u slučajevima gdje su žrtve podnijele krivične prijave Vojnom sudu i optužile nasilnike.

Sud u Haagu je ostavio Hrvatskoj i onima što danas slave HZHB da se pozabave zločinima u vlastitim redovima, pa je i tako Lučić dobio priliku da se – u sigurnom zaleđu zapovjednika Tuđmana (sina) – posveti prekrajanju historije. Zato me uopće i ne čudi što se u obračunu sa mnom hvali kako nije učestvovao u Drugom svjetskom ratu: da jeste, bez sumnje bi bio na onoj istoj strani koja danas ne može da prežali što su Hitlerove postrojbe poražene. I još me manje čudi što sa svakim svojim nastupom potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.

A ja sam nemalo sretna što sam među takvima. I što je Oslobođenje, koje Lučiću toliko smeta, ponosno na svoju antifašističku tradiciju. Nesretni doktor/obavještajac/kolumnista i pored sveg truda nije uspio da mi nađe “antihrvatski tekst” iako se, izgleda, baš zadao roveći i po arhivama Dana i Oslobođenja. Ostrvio se na moju uredničku karijeru, pa je kao krunski dokaz izvukao tekst objavljen 1998. u Danima, valjda s nadom da niko ne zna da sam glavna urednica magazina na koji sam i danas ponosna, postala 1999. godine. No, za svaki slučaj, ovaj mrzitelj svega drugog i drugačijeg dopisao je kako novinu i nisam uređivala ja: u njegovom svijetu uniformisana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.

Kolektivitet koji ovaj tobožnji branitelj Hrvata zastupa svodi se na podršku HDZ-u BiH, a najveća boljka – samim tim i razlog bavljenja i Oslobođenjem i sa mnom – Lučić više i ne želi kriti. U pitanju su izbori u BiH, kojima se povratnik u Zagreb sustavno bavi. A Oslobođenje i ja smo prepoznati kao neprijatelji, jer na našim stranicama, u mojim i kolumnama mojih kolega, protukandidati lidera HDZ-a Dragana Čovića su također Hrvati. Nevjerovatno je za Lučićev um pojmiti da ima Hrvata izvan HDZ-a, ali je jasno k’o dan da ga najviše brinu upravo takvi. Ne sumnjam uopće da je Željko Komšić Lučićeva noćna mora ne samo zato što je tokom rata bio pripadnik Armije BiH već i zato što i danas ne krije da Bosnu i Hercegovinu smatra svojom domovinom i nema potrebe da se iz nje vraća u Zagreb. A kako god da završe izbori 7. oktobra, jedno je jasno: najveći teret Draganu Čoviću i jesu oni koji ga podržavaju silinom svojih jadikovki što je fašizam poražen, kako u Drugom svjetskom, tako i Domovinskom ratu.

P.S. Iako dr. Lučić piše da sam glupa, nisam toliko da se nadam da će odustati, no ja se svakako ne kanim više baviti njime: on se ionako i predugo bavi svima nama.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *