hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Nek’ nam je sa srećom!

Vildana Selimbegović : Nek’ nam je sa srećom!

05 Januara
07:14 2016

Vildana1Konačno je pao snijeg i to je – izgleda – najljepša vijest koja je obilježila početak 2016. godine. Jeste da nas je opet iznenadio, jeste i po gradu i po planinama kretanje otežano, ali nas je, bez sumnje, obradovao: djeca mogu praviti svog Snješka, a svi ostali, kako je i red i običaj, planove za godinu što je pred nama.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Čemu se zaista možemo nadati? Ako se po jutru dan poznaje, bit će to teška godina, čak i ako povjerujemo federalnom premijeru Fadilu Novaliću, koji nas je, i sam začuđen, obradovao viješću da smo četvrtinu reformi već obavili, savladali. Koliko teška, možda najbolje govori pismo koje je – sat i koji minut prije svečarske ponoći – javnosti uputila majka četrnaestogodišnjaka koji je izvršio samoubistvo.

Otvoreno pismo – svima nama kojih se tiče – ipak je adresirano: tužitelju Kantona Sarajevo, Kantonalnom i Federalnom ministarstvu obrazovanja, Pedagoškom zavodu, Internacionalnoj osnovnoj školi na Ilidži, MUP-u Kantona Sarajevo i Vijeću za štampu BiH. “Majka sam, a moje dijete leži u hladnom grobu. Moj četrnaestogodišnji dječak, sat vremena prije smrti, sjedio je na prozoru zgrade u kojoj je živio, a zatim je zapalio školski ruksak sa udžbenicima i zauvijek otišao sa ovoga svijeta. A posljednjih sat vremena za mene će ostati vječna misterija. Zamislite samo sat vremena i na autobusnoj stanici, a kamoli sat vremena pred sigurnu smrt. Taj i takav sat duži je od vječnosti”, piše majka koja je na portalima pročitala da joj je sin najmanje sat sjedio pored prozora i ne može da se načudi: kako da joj niko toga dana nije pokucao na vrata? Najužasniju vijest, vijest o smrti djeteta, doznala je pred ulazom zgrade, gdje je svjedočila užasu, “u kojem je već učestvovala radoznala svjetina dajući anonimne izjave”.

“Policija me, u trenu kad svjedočim užasnoj smrti jedinog sina, stavila pred rulju, znatiželjnu masu, vatrogasce i hitnu pomoć. Naravno i kamere su već bile tu jer su svi znali prije mene”, stoji u pismu u kome majka pita “da li to znači da ćete imati isto ili više srca prema maloljetnim sadistima koji su mi dugotrajnim, sistematskim i nadasve morbidnim zlostavljanjem dijete otjerali u smrt? Znači li to da ćete i njima, čija su vam imena i porodični pedigrei poznati, također zvoniti jednom najprije dugo, a zatim i višekratno? I znači li to da ćete i s njima na isti ili sličan način postupiti, ili su oni toliko zaštićeni da mogu uraditi što god požele”. Tužni vapaj očajne majke tek bi trebalo da raspetlja slučaj prepun vršnjačkog (čak i seksualnog?) nasilja. Primijetite li kako smo uspjeli osmisliti kovanice? U frazu vršnjačkog nasilja staje sve, i patnja, i zlostavljanje, i poniženje, i iživljavanje, i sav užas kroz koji prolazi dijete: kako smo to uspjeli zaboraviti da smo ljudi, zapravo je temeljno pitanje iz pisma koje teško optužuje i još teže opisuje našu suludu stvarnost u kojoj – više uopće nema nikakvih dilema – najviše nedostaje vrijednosti, onih temeljnih, u koje smo se ne tako davno zaklinjali.

Nikada na ovim prostorima nije bilo više boraca za razne slobode i nikada te slobode nisu tako sustavno ugnjetavane. Pravo privilegiranog i pravo jačeg je pravo kojem svjedočimo na svakom koraku: u tramvaju ćemo se skloniti ustranu da prođe bahati kavgadžija, u prodavnici će preko reda do kase najbučniji, na ulici ćemo i nesvjesno ubrzati korak jer je tik do nas grupa šaljivdžija koja vrijeđa sve redom, a da i ne pominjemo sve one uglednike i istaknute probisvijete koji osokoljeni ko zna kako stečenim bogatstvom i ne hodaju bez naoružanih pratnji. To je naše postdejtonsko društvo koje smo zajednički gradili svih ovih godina i na kome istrajavamo, čuvajući svoje i jurišajući na tuđe zločince, hvaleći svoje kriminalce sve upirući prstom u one u susjednoj avliji, vjerujući u floskule o ugroženim narodima i (svojim) političkim spasiteljima. Riba se čisti od glave i to podjednako važi za sve: kakva je razlika između finiša 2015. koji je u Banjoj Luci obilježen spektakularnim iznošenjem iz sale Narodne skupštine Republike Srpske predsjednice tamošnjeg Sindikata Ranke Mišić i sindikalnih protesta koji su u Sarajevu prethodili usvajanju federalnog Zakona o radu?

Banjalučki je Dragan Lukač naredio policiji da iznesu Mišićku, sarajevski je Dragan Lukač naredio policiji da radnici ne smiju proći u zgradu Parlamenta. I epilog je isti – zakoni su usvojeni jer su oba – i ovaj federalni i onaj eresovski – uvjet za isti paket, onaj kreditni koji daju MMF i Svjetska banka. Pare su vlastima nasušna potreba: njima plaćaju sve one budžetske korisnike koji omogućavaju da sistem funkcionira. Njima, dakle, plaćaju i policiju i tužitelje i nastavnike i učitelje i ljekare, ali i armiju državnih službenika koja služi politici obesmišljavanja svih vrijednosti. Nemojmo se zavaravati: na udaru sistema prvo je bio rad, kao temeljna ljudska vrijednost i temeljno ljudsko pravo. I to onaj rad u svom najizvornijem smislu – zato je, zapravo, svako stvaranje novih vrijednosti prvo i zaplatilo. Gdje je danas ono što zovemo realnim sektorom? Samo u planovima, negdje na kraju reformi i očekuje se kao njihov rezultat: a sve dotle famozni nameti na plaće, pod kojim privreda grca, čuvat će se kao zjenica reformskih agendi. Gdje je pravo na obrazovanje, liječenje, penziju, slobodu mišljenja, javne riječi? Izgubili su se pod teretima politika ogrezlih u korupciji i pred najezdom političara ušuškanih u zidine vlastitih vila: upravo tu i jeste odgovor kako smo uspjeli postati vodeća zemlja po siromaštvu i istovremeno imati prebogate političare.

Milorad Dodik je zaista u pravu, naše pravosuđe zahtijeva temeljitu reformu. Toliko temeljitu da ne tapkamo u mraku tragajući za odgovorima – otkud Dodiku vila na Dedinju i kojim ju je parama platio, ali i otkud Dodik, sa svim svojim PTSP-ovima i ostalim sudski prepoznatim duševnim bolestima, na čelu RS-a? Banjalučki Dragan Lukač – umjesto što javno prijeti novinaru Slobodanu Vaskoviću – morao bi provesti temeljitu istragu, pa ako već ne smije uhapsiti svog političkog šefa, privesti onog sudskog vještaka koji ga je proglasio duševnim bolesnikom. Što se ovog sarajevskog Lukača tiče, majka zlostavljanog četrnaestogodišnjaka stavila ga je pred tešku zadaću: raspetljati makar jedan slučaj tragične smrti, samoubistva u kome su – sudeći po pismu – mnogi saučestvovali. Čije je dijete sljedeće, pita očajna majka. Društvo koje nije u stanju uhvatiti se ukoštac i boriti za svoju djecu i ne zaslužuje ništa bolje od lukača i dodika. I snijega kao rijetko dobre vijesti.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku