Vildana Selimbegović : Mrtvi, živi ili ranjeni – red je da im kažemo hvala
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Sarajevo je posljednje dane proživjelo u (pod)sjećanju na vrijeme kada je grad napadnut (5. aprila 1992; ofanzivom na Školu MUP-a RBiH na Vracama), na opsadu i njenih 1.335 dana, na 11.634 ubijenih građana Sarajeva, od toga 11.541 identificiranih; na 1.300 ubijene djece, na 1.500 projektila iznad 60 mm koji su nas svakodnevno zasipali, na život bez struje, vode, telefona, s minimalnim količinama prirodnog gasa… Možda sam sitničava, no nekako mi se čini da smo u brojnim statistikama, pregledima i pratećim performansama najmanje pažnje posvetili onima bez kojih bi Sarajevo bilo pokoren grad.
Riječ je o teritorijalcima, policajcima, vojnicima, zelenim beretkama, svima onima koji su imali petlju da dužeći nekad i po trojica jednu pušku svojim tijelima zakrče put agresorima na ovaj grad. Armija BiH obilježit će svoju godišnjicu 15. aprila, no svi koji smo preživjeli ratni pakao jako dobro znamo da je već tada, u danu svoga nastanka, vojska branitelja uveliko brojala svoje žrtve za naše živote. Prvi veliki okršaj branitelji grada dobili su 2. maja i mada se danas i 2. i 3. maj najčešće pominju zbog „slučaja Dobrovoljačka" istina je da su toga dana u Sarajevu utihnuli telefoni, napadnuta je, diverzijom oštećena a granatama zapaljena Pošta na Obali i prvi put od 1945. oglasio se znak vazdušne opasnosti. Bilo je 15 sati i 40 minuta, avioni bivše JNA u brišućem letu parali su ovdašnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova je već bila zatrpana malterom, a njene najljepše zgrade izranjavane gelerima… Gotovo da nema značajnijeg objekta u gradu koji nije pogođen barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statističari će do kraja opsade prebrojati 44.742 uništena stana. Ipak, izvojevana je prva velika pobjeda. Već 16. maja dobijena je Pofalićka bitka, sredinom juna Dobrinja je vraćena Sarajevu, ujesen 1992. zaustavljena je još jedna velika ofanziva…
Već uveliko smo znali imena naših branilaca: Safet Hadžić je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Šamarlića, Zelene beretke su izgubile Enu Šakića, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Čedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruča poginuo 30. jula, Ramiz Salčin je poginuo 22. augusta, Fadila Odžaković Žuta 20. septembra… Odbranom Sarajeva komandovao je Mustafa Hajrulahović Talijan, a Armijom BiH Hasan Efendić pa Sefer Halilović, godinu kasnije Rasim Delić, u Glavnom štabu Oružanih snaga bili su i Stjepan Šiber i Jovan Divjak…
U toku opsade na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, između 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i još 150 oružja većih kalibara. Obruč dug 62 kilometra – a nekad samo 57 – stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na duši jednog Sarajliju: broj napadača i broj žrtava opsjednutog grada – gotovo su identični. Pa, ipak, borci Armije BiH sve do juna 1995. u različitim vremenskim intervalima pokušavali su deblokirati grad. Osmog juna 1992. taj pokušaj je plaćen sa 134 izgubljena života. Vojska branilaca imala je svoje narodne i vojne komandante – ove prve smo i prve zaboravili – Mujo Zulić, Zakir Puškar, Ramiz Delalić Ćelo… Narodnim je pripadao i Juka Prazina, koji je u januaru 1993. izašao na Igman, potom prešao u HVO, pod komandu ozloglašenih Tute i Štele, da bi život okončao u Belgiji, puno prije kraja opsade. Narodni je bio i Ismet Bajramović Ćelo, ali i Kerim Lučarević, kao i Fikret Prevljak, koji je sa Emirom Redžovićem stameno čuvao drugu stranu tunela, onako kako je to činio Ismet Hadžić s Dobrinjskom, 5. mbr, s ove strane.
U narodne se ubrajao i Mušan Topalović Caco, komandant 10. brdske brigade s kojim su se Armija i MUP oružano obračunali: ubijen je u noći 26. oktobra 1993. nakon što je ubio devetoricu mladića koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevića, onim istim koje su krvlju i životima branile Prva i Deseta bbr, ostala je i najveća mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zločinačkim tragovima dijela Desete, spremnog da smrću civila nebošnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu.
Mnogo je više heroja koji su branili ovaj grad: posvjedočit će to i Kemo Ademović, legendarni specijalac, koji je pod komandom Dragana Vikića, sa svojim kolegama Zoranom Čegarom, Mušanom Kovačem, Muhamedom Gafićem… na prvoj liniji hrabrošću demonstrirao kako se bori za svoj grad. Da su lekciju shvatili pokazali su i „rezervni policajci", prijeratni vođa Željinih "Manijaka", Dževad Begić Đilda uspio je stići i na Ilidžu i na Blekin Potok i na Zlatište i odbraniti ih prije svoje pogibije. Emira Bašić, predratna studentica žurnalistike, dobitnica Zlatnog ljiljana, poginula je 27. novembra 1993. na Jevrejskom groblju; Nusret Daut je izgubio život ali je prethodno na brdu Mojmilo uništio tenk – bila je to prva sarajevska pobjeda čovjeka nad oklopnjakom. U tenku je i Slaviša Šućur zaradio Zlatni ljiljan: i danas se bori za Sarajevo.
Ugorsko je upamćeno po Hakiji Mrši i njegovim suborcima Amelu Bećkoviću, Rašidu Bešliji, Senadu Čizmoviću, Izetu Deliću, Ferizu Merzuku i još mnogim drugim koji su životima odbranili liniju do koje se moglo doći samo u noćima bez zračka mjesečine. Žuč je odnijela 255 života: Enver Šehović, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su zapovijedali na prvoj liniji – poginuo je 27. jula 1993. Prva slavna je upravo ovdje ostajala bez svojih heroja: Dubravko Anđelić je poginuo u januaru ‘93, Ibrahim Dervišević je nešto kasnije teško ranjen…
Nadomak slavnih, liniju su čuvali vitezovi Safeta Zajke: Zajko je poginuo na Mijatovića kosi, samo pet dana nakon što je na istim obroncima smrtno stradao Safet Isović… Smajo Šikalo, Šefik Halimanović, Omer Dolovčić, Ejub Delalić, Nedžad Delić, Kenan Dubravić, Anes Čaušević, Emir Čatak, Behrudin Bašović, Admir Hebib, Senad Mandić, Predrag Lasica… i još mnogi, mnogi drugi svoje su živote darovali slobodi ovoga grada. Hrvatska brigada "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneći se od drugačijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS – također u odbrani grada. Posegnimo za statistikom: opsjednuti grad je branilo 38.000 ljudi i svaki od njih je u ovaj grad uložio sebe. Mrtvi, živi ili ranjeni – red je da im kažemo hvala. Zaslužili su.
Jedan komentar