Vildana Selimbegović : Kome se desio narod
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Desio se narod! Ovom rečenicom su u Zenici iskazane prve reakcije na ubjedljivu pobjedu Stranke demokratske akcije u ovoj općini. SDA se desila i diljem ostatka onog prostora koji je nekad kontrolirala Armija BiH. SDA se zapravo desila Bošnjacima i to, ako ćemo pravo, i nije bilo neko spektakularno iznenađenje – barem ne onima koji su htjeli gledati svojim očima. Kao što nije iznenađenje ni da se općinama sa većinskim hrvatskim stanovništvom desio HDZ. No, iznenađenje jeste količina SDS-a koja se dogodila Republici Srpskoj i koja zorno svjedoči da je tajna uspjeha ozbiljan i predan rad na terenu, odnosno okupljanje onih snaga koje su bile sigurne da imaju kvalitetan odgovor na već kolokvijalno pitanje koje je biračima nudio SNSD: kome ćete vjerovati – Dodiku ili svojim očima?
Na isto pitanje unutar bošnjačkog biračkog tijela sve je karte bacio dvojac Lagumdžija – Radončić. Birači su im kvalitetno odgovorili, no nije nezanimljivo pozabaviti se mogućim scenarijima raspleta tim prije što je već u izbornoj noći, kako je to trenutno detektirao dr. Žarko Papić, počeo da se plasira scenarij iz pričuve – kako poraz pretvoriti u pobjedu. Ostvarili smo spektakularan rezultat, saopćio je uz namješteni osmijeh lider Saveza za bolju budućnost vidovito najavljujući naslovnicu Avaza: SDA ima razloga da bude zadovoljna, SDP je dobio legitimitet za reforme, a SBB je trijumfovao u dvije općine. Krenimo redom, uz malu digresiju: konačno je Radončić održao obećanje – na izbore je izašao modno usklađen sa bivšom suprugom, vlasnicom Avaza (?!), odajući (možda i nehotice) suštinu pink-politike koju već dvije decenije nudi Bošnjacima. Da ne bi bilo zabune: pink-politiku je savršeno definirao Zoran Živković, u prošlom broju Dana, kao proces zaglupljivanja naroda u koji se Radončić toliko uzdao, jer ga je svojim medijima provodio, da je uistinu teško odoljeti a ne podsjetiti ga na čuvenu rečenicu Alije Izetbegovića "naš narod nije blećak" koja ga je u potpunosti stigla.
Džaba se razvodio, a džaba je i oglasio pobjedu: sa dva načelnika općina ni matematička Lagumdžijina logika ne može mu pomoći da preko noći zatre vlastita obećanja o spektakularnoj pobjedi koja se uz parolu dosta je bilo 17 godina loše vlasti uz njegovu asistenciju pretvorila u suočavanje s istinom da mu politika neće poslužiti kao imunitet od partnerstva s Keljmendijem. Teško će zapravo ta ista matematika pomoći i samom Lagumdžiji čiji se načelnički legitimitet za reforme u ovom času svodi na trampu Novog Grada za Trnovo. SDP je izgubio Bihać, Kakanj, Vareš, no mnogo značajnije od same načelničke pozicije jesu poruke koje je SDP dobio od birača na ovim izborima na kojima je ova partija platila ceh pakta s đavolom. Da li je lider SDP-a, dok je u rano nedjeljno prijepodne ubacivao listić u svojoj općini, očekivao ovakav rasplet?
Nije isključeno. A evo i zašto: Zlatko Lagumdžija nije, kao ostali politički lideri, svoje glasanje iskoristio za promociju socijaldemokracije (koja je, makar oficijelno, temelj politike SDP-a); nije iskoristio priliku da pohvali angažman svojih stranačkih kolega niti simpatizera uposlenih u kampanji; nije se čak ozbiljnije htio baviti ni predizbornim očekivanjima. Lagumdžija je susret s novinarima iskoristio da se zakune u koaliciju sa SBB-om – i u dobru i u zlu – i da odbaci svaku mogućnost da će SDP upravo zbog SBB-a biti kažnjen na izborima.
Sklona sam tezi da je ova dvostruka poruka i bila odaslana na dvije adrese: prvu, partijsku, i drugu koalicijsku. Svojim se partijskim drugovima lider SDP-a obratio unaprijed amnestirajući vlastitu odgovornost za izbornu kaznu a svome se koalicionom partneru Lagumdžija obratio gardom političara koji vjeruje kako (još) drži uzde. Kec u Lagumdžijinom rukavu (što je valjda Radončić trebao da prepozna) jeste međunarodna zajednica, da ne kažem ona vrsta lajčaka koje je lider SDP-a u posljednje vrijeme redovito prozivao po New Yorku i Bruxellesu tražeći od njih da "smire" Dodika.
Dodik možda jeste smiren, ali nikako zahvaljujući nekom Lajčaku. Kečeve i adute Lagumdžiji valja trošiti u svojoj partiji u kojoj se možda posve neočekivano dogodi da predsjednik, inače prezauzet telefoniranjem svjetskim diplomatama, odvoji mrven vlastitog partijskog vremena za crtanje grafikona koji zorno pokazuju šta je SDP-u donio junski prevrat. U ovom času možda i nije najvažnije hoće li SDP biti spreman povjerovati svome predsjedniku da su mijenjanjem Komšića za Radončića išta dobili. Daleko je važnije da su ovi izbori pokazali da birači i kad ne znaju šta tačno hoće, vrlo dobro znaju šta sigurno neće. A Bošnjaci – šta god Lagumdžija i Radončić o sebi mislili – neće Keljmendija u institucijama vlasti. Dosta im je i kriminala i korupcije, dosta im je i lažnih i neispunjenih obećanja, a dosta im je i onih koji su se nemilice obogatili uvjeravajući ih kako su tornjeve sagradili da s nebeskih visina plaču nad bošnjačkim žrtvama
Upravo zato je pred Sulejmanom Tihićem, Bakirom Izetbegovićem, Sadikom Ahmetovićem… preveliki zadatak. U obračun s korupcijom i kriminalom krenuti od vlastitih redova da onog časa kada pometu ispred svojih vrata mogu svijetla obraza pokazati i na tuđa. Do tada im nema druge no uvažiti stanje na terenu i istim onim žarom kojim su u posljednjem tromjesečju uspijevali probleme zvati pravim imenima baciti se na njihovo rješavanje. Na svim nivoima.
Komentari