hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Kazani naše savjesti

Vildana Selimbegović : Kazani naše savjesti

24 Oktobra
01:50 2011

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Za koji dan, zapravo već u srijedu, 26. oktobra, urednicima dnevnih izdanja na stolu će se naći dva različita poziva: u Velikom parku, roditelji, supruge, braća i sestre, položit će cvijeće na grobove i mezare svojih najmilijih koji su živote dali boreći se protiv organiziranog kriminala u opkoljenom Sarajevu. Zelene beretke će, nekako u isto vrijeme, na Kovačima posjetiti mezar Mušana Topalovića Cace. Hoće li se iko uputiti na Kazane i sjetiti se žrtava?

O 26. oktobru 1993. je manje-više sve rečeno. Toga dana, u ranim jutarnjim satima, Sarajevo je osvanulo ispresijecano barikadama na kojim su bili borci Armije RBiH i pripadnici policije MUP-a RBiH. Po odluci Predsjedništva države BiH, akcijom obračuna protiv kriminala u vlastitim redovima, neposredno su rukovodili komandant Štaba Vrhovne komande ARBiH Rasim Delić i ministar MUP-a RBiH Bakir Alispahić. Grad je bio sablasno prazan, pa su i artiljerci Vojske RS-a odmarali – golim okom su, s okolnih brda, ustanovili da bi granate, topovska đulad i snajperski hici bili uludo potrošeni, pa su sebi dali slobodan dan. Posebne snage Vojne policije i Specijalne jedinice MUP-a, opkolile su komande dvije brigade – 10. brdske i 105. motorizirane, tražeći dvojicu komandanata, Mušana Topalovića Cacu i Ramiza Delalića Ćelu.

Topalović nije bio u komandi već u stanu, Delalić je i spavao u Romanijskoj. Obojica su uzela taoce, no Delalić se u popodnevnim satima predao bez žrtava, dok je Topalović – po kasnijim iskazima svojih suboraca – osobno likvidirao devet vojnika i policajaca poslanih da ga uhapse, dok je još osam poginulih na različitim lokacijama toga dana. Oko ponoći i on se živ predao: Jusuf Pušina, nekadašnji ministar policije a kasnije dugogodišnji predsjednik Fudbalskog saveza, osobno ga je sproveo prvo u Predsjedništvo, a kasnije u Komandu Prvog korpusa. Cacini suborci svjedočili su da je u Korpusu pretučen do smrti, no zvanična verzija kaže da je ipak – na putu ka zatvoru – pokušao pobjeći i tada i ubijen.

Četiri godine njegovi su ostaci ležali u NN grobnici, da bi potom bio preseljen na Kovače uz ogromnu dženazu. Sarajevo se, dakle, od Mušana Topalovića oprostilo kao od heroja, valjda mu halaleći i sve one žrtve zbog kojih je akcija protiv organiziranog kriminala u vlastitim redovima i pokrenuta. Na procesima pred Okružnim vojnim sudom u Sarajevu, Cacinim suborcima suđeno je za brutalna ubistva, razbojništvo, mučenja i zlostavljanja, ali ne i za ratni zločin. Tokom procesa, svaki od okrivljenih je posvjedočio da su na Kazane, usjek na Trebeviću, civile vodili po isključivoj naredbi svoga pretpostavljenog, komandanta Mušana Topalovića. Okružni vojni sud rasvijetlio je tako da su Ana i Vasilj Lavriv izvedeni iz kuće u Pionirskoj ulici, dovedeni u Štab 10. brdske, a odatle – skupa sa Milenom Drašković – odvedeni na Kazane. Troje civila su prvo udarani nogama i rukama, potom drvenim palicama, da bi na kraju bili zaklani, a njihovi ostaci bačeni u Kazane. Na sličan način likvidirani su Ergin Nikolić, Duško Jovanović, Marina i Radoslav Komljenac, Zoran Vučurević, Branislav Radosavljević, Predrag Šalipur…

Predrag je – puno godina kasnije ispričao mi je njegov otac – Cacu poznavao iz mladosti i čak bio i pripadnik 10. brdske. Slobodanka Macanović, kćerka Marine i Radoslava Komljenca, bila je medicinska sestra u jedinici Armije BiH na Trgu heroja. Još uvijek traga za posmrtnim ostacima svojih roditelja. Nakon što se država BiH obračunala s Cacom, na Kazane je izašla ekipa MUP-a RBiH i pronašla posmrtne ostatke ni do danas utvrđenog broja ljudi. Novinarima su priznali da ih je bilo više od trideset, neki od članova tima – uz uvjet anonimnosti – govorili su o 42 ubijene osobe, no traganje za istinom je obustavljeno, a istražitelji su sve pronađene posmrtne ostatke zakopali na kraju sarajevskog groblja, nadomak stadiona, i postavili oznake NN. Jedino je supruga oficira HVO-a uspjela sahraniti muža. 

Komisija za traženje nestalih iz Republike Srpske došla je, ako me pamćenje dobro služi, negdje s proljeća 1998, otkopala NN humke i odnijela posmrtne ostatke sa sobom. Prije nekih sedam-osam godina pitala sam tadašnjeg predsjednika Komisije za traženje nestalih iz RS-a, u jednom hangaru u Lukavici, kada će žrtve iz Kazana biti pokopane. Ko vas konkretno interesuje, pitao me on; Marina i Radoslav Komljenac, odgovorila sam pamteći imena Slobodankinih roditelja i opisujući njezinu želju da ih dostojno sahrani. Šta ona hoće, uzvratio je, pa rat je provela u Armiji BiH?

Bit će da je ovo pitanje i moj osobni motiv što svake godine u ovo vrijeme podsjećam na Kazane, tu sramnu mrlju ratne sarajevske prošlosti i bez imalo sumnje najtamniji dio savjesti ovog grada koji je u godinama opsade uspijevao da prkosi najezdama granata, snajpera, gladi i zimi. Sarajevo je čak i u najtežoj godini rata imalo petlju da se obračuna sa organiziranim kriminalom u vlastitim redovima, ma kako danas otužno zvučao taj eufemizam za ratni zločin. Ako bi smoglo snage da, makar i 18 godina kasnije, oda dužno poštovanje žrtvama svojih zločinaca, duboko vjerujem da bi to bio onaj korak naprijed koji bi pokazao da onih devet vojnika i policajaca koje je ubio Caco nisu dali živote uzalud. Ili, da budemo posve precizni: samo tako će 17 poginulih 26. oktobra 1993. godine biti žrtve koje su životima platile bitku za Bosnu i Hercegovinu jednakopravnih naroda i građana za koju se zalagalo i tadašnje Predsjedništvo.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku