Vildana Selimbegović : Kardinal i reis
Piše : Vildana Smailbegović (Oslobođenje)
Posljednjih je dana vruća tema deložacija vrhbosanskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, iz dijela njegove rezidencije na sarajevskoj adresi Kaptol 7. Odluka Općinskog suda o deložaciji postala je izvršna, a nakon što su, što bi rekli pravnici, iskorištene sve pravne mjere. Nakon svega, pitanje svih pitanja postalo je – koja se to politička poruka upućuje sarajevskim Hrvatima deložacijom kardinala? Upravo zato delegiram novo pitanje domaćoj javnosti: zar nije deložacija kardinala rezultat političkih poruka sistemski upućivanih u posljednjih 15 godina?
Mjesta za raspravu ima u širokom političkom spektru, no ja bih radije da ostanemo na religijskom. Recimo, da nam kao prilog za ovu raspravu Kemal Zukić, glavni arhitekt CIA (da ne bi bilo zabune, nije riječ o američkoj obavještajnoj agenciji, već Centru za islamsku arhitekturu Rijaseta IZBiH) javno obznani koliko je od Daytona do danas u Sarajevu novosagrađenih džamija. Vjerujem da će i msg. Tomašević pristati da obznani koliko je, u istom periodu, novosagrađenih katoličkih crkvi. A nadasve bi bila zanimljiva javna debata – urbanistička, koju bi, recimo, mogli organizirati kantonalni Zavod za planiranje ili Zavod za izgradnju – na kojoj bi se konačno dobio odgovor šta je sporno u gradnji crkve na Grbavici za koju se suglasnost traži već više od dvije decenije? Podsjećam da je džamija na Grbavici nikla usred školskog dvorišta.
No, prije nego se urbanisti, arhitekte i građevinari animiraju za ovu vrst debate, nudim svoj skromni doprinos u prikazima posve različite političke, sudske i javne percepcije stambenih problema kardinala Puljića i reisa Cerića.
Zgrada u Kaptolu 7 sjedište je Vrhbosanske nadbiskupije od 1885. i dolaska Austro-Ugarske na ove prostore. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je najveći dio imovine Katoličke crkve nacionaliziran, tadašnje su vlasti pristale izuzeti od ovog postupka sjedište Vrhbosanske nadbiskupije, ali su početkom šezdesetih pribjegle lokalnoj samoupravi: Narodni odbor Općine Centar odlučio je od svećeničkih soba napraviti stanove, ostavljajući pritom dio zgrade nadbiskupu i kanonicima. Vremenom su stanovi iseljavani jer stanari nisu mogli steći stanarsko pravo, a ostao je samo Fadil Smajović, u čije su motive tvrdoglavog stanovanja upravo tu, u Nadbiskupiji, godinama sumnjali. Da je bilo razloga, ispostavilo se 1993, kada je Vlada grada Sarajeva obavijestila Nadbiskupiju da se može vratiti u napuštene prostorije, u kojima su imali šta i vidjeti: aparate za prisluškivanje, radioprenosnike, mikrofone i ostalu opremu namijenjenu špijuniranju sjedišta Nadbiskupije. Nakon rata, Fadil Smajović od Općinskog suda u Sarajevu potražuje svoje stanarsko pravo koje i dobija njegova supruga poslije njegove smrti (2005). Tokom sudskog procesa ispostavilo se da su supružnici Smajović bili obavještajci Udbe, no ni oprema za špijuniranje, kao ni dokumenti o njihovom angažmanu, nisu bili dovoljni za osporavanje poslovno -stambenog prostora Smajovića. Nije bio dovoljan ni podatak da zgrada nije nacionalizirana, već da je vlasništvo Katoličke crkve – U Kantonalnom sudu Sarajevo to su ostavili da se rješava po zakonu o restituciji?! Vrhbosanska nadbiskupija pokušala je porodici Smajović ponuditi nagodbu, zamjenski stan, odštetu, no ništa nije pomoglo. Epilog svih sudskih procesa je odluka Općinskog suda o deložaciji kardinala iz zgrade u kojoj stanuje, a koja je ujedno i službeno sjedište Vrhbosanske nadbiskupije.
Dalo bi se sada ovdje otvoriti još nekoliko pitanja: zašto je, recimo, kardinal Puljić godinama puhao u reisovu tikvu kada je riječ o zakonu o restituciji? Zašto je, makar i šutnjom, saučestvovao skupa sa Katoličkom crkvom, u bespoštednoj borbi Rijaseta i Vakufske direkcije za dio stambenog fonda u sarajevskim općinama Stari Grad i Centar – uprkos zakonima i sudskim odlukama višedecenijskim stanarima sa stanarskim pravom bio je onemogućen otkup. Goran Salihović, po svemu sudeći doživotni predsjednik ovdašnjeg Općinskog suda, opstruirao je vlasnike stanarskih prava isto onoliko godina koliko je i trajao sudski slučaj Smajović, a sve za hater reisa i Vakufske direkcije koji su javno vršili pritisak da se stanovi ne otkupljuju prije donošenja zakona o restituciji i to po mogućstvu takvog kakav bi odgovarao IZBiH?!
No, vratimo se radije reisovoj stanarskoj priči. Efendija Cerić se, netom po izboru za reisa, smjestio u "šest plus više soba, kuhinju i pomoćne prostorije" u ulici Hazima Šabanovića. Bio je 31. august ratne 1993. godine, a šest godina kasnije, zajedno sa suprugom Azrom, postao je vlasnik 213 kvadratnih metara i garaže od 23 kvadratna metra! Stan u koji je Cerić uselio zapravo je kuća sagrađena 1960. i u njoj je sve do smrti 1987. živio Rato Dugonjić, dugogodišnji visoki partijski i funkcioner RBiH i SFRJ. Dugonjićeva porodica nije naslijedila stanarsko pravo, već je stan ostao prazan, da bi ga 1990. Predsjedništvo SRBiH zamijenilo sa sarajevskom Hidrogradnjom, no i Hidrogradnja i Predsjedništvo SRBiH ostali su nosioci prava raspolaganja, upravljanja i korištenja. Dakle, u praznu kuću, rješenjem koje je potpisao generalni direktor Hidrogradnje Mehmed Drino, uselio je Mustafa ef. Cerić iako, recimo, nije radio u Hidrogradnji. Samo nekoliko mjeseci kasnije Cerić je dobio i urbanističku suglasnost za izgradnju ograde oko kuće, a nepunih šest godina (11. juna 1999) imao je i uvjete za otkup! Uz dokumentaciju koja ne bi prošla nijednu sudsku ekspertizu (recimo, Cerić se i ne spominje u potvrdi Sarajevostana iz 1998, izdatoj na zahtjev Predsjedništva SRBiH, koje se titulira kao vlasnik stana, već tek 9. juna 1999, kada se identična potvrda izdaje "na zahtjev Cerić Mustafe").
Da se ne bavimo analizom svakog pojedinačnog dokumenta, valja naglasiti da je ugovor o kupoprodaji stana na kome postoji stanarsko pravo (stečeno za nepunih šest godina?!) sa ef. Cerićem i njegovom suprugom potpisala Azra Gradinčić, tada direktor Službe za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, a u ime "BiH, Vlada Federacije (SRBiH Predsjedništvo)"?! Kupoprodajni ugovor precizirao je i cijenu od 25.901 KM, što znači da je Cerić kvadratni metar stana platio 121 KM, te je – što je jako bitno za ovu priču – čitava procedura otkupa i uknjižbe vlasništva okončana između 11. juna 1999. i 9. septembra 1999! Brzo i efikasno, zaista.
E, sad, mediji su se bavili brzopoteznim rješavanjem Cerićevog stambenog pitanja: jasno je kao dan da je zakon jal prekršen jal izvrdan, no reakcija javnosti je izostala. Nije bilo ni političara ni intelektualaca koji će ustati i reći: reis Cerić treba da poštuje zakon! Naravno, i reis i kardinal ne samo da trebaju već bi morali poštovati zakon. I reis i kardinal bi čak trebali biti uzori za poštivanje zakona, a nikako osobe koje sebi mogu dozvoliti da institucijom religijske zajednice brane vlastita prava na stanovanje. No, u ove dvije stambene priče o reisu Ceriću i kardinalu Puljiću krije se i odgovor zašto danas građani Sarajeva kažu "on je kardinal, pa iako je po zakonu, ne treba ga deložirati".
Sarajlije su duboko svjesne različitih aršina koji se primjenjuju za reisa i kardinala i iz njih progovara osjećaj pravde. A kako je u ovom gradu sve manje-više javna tajna, znaju i jako dobro da je Puljićeva deložacija zapravo deložacija kardinala iz zgrade Vrhbosanske nadbiskupije, a da reis Cerić uživa blagodeti stečenog prava u privatnom rahatluku zajedno s porodicom. Naravno, znaju također da nema šansi da Goran Salihović i Općinski sud Sarajeva presude protiv realne moći na isti način kao protiv objektivno ugrožene manjine. I tu je, između ostalog, odgovor na pitanje zašto je deložacija kardinala rezultat sistemske politike prema Hrvatima u ovom gradu od Daytona do danas.
Komentari