hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Kako je počeo rat u mojoj avliji

Vildana Selimbegović : Kako je počeo rat u mojoj avliji

Mart 04
07:04 2014

Vildana1Po čemu pamtimo prvi mart 1992. godine? Ovo me je pitanje dobro nasekiralo proteklog vikenda ne samo zbog kolega s televizije Hema, koje su prvog marta slavile svoj rođendan, već možda i više zbog te bizarne vikend-podudarnosti i da budem posve iskrena zbog suočenja s istinom:shvatila sam, naime, da puno, puno bolje od tog prvog marta pamtim drugi mart, dan prvih sarajevskih barikada za koji smo uskoro shvatili da je zapravo bio generalna proba užasu koji će nas zadesiti.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Prvi mart 1992. bila je nedjelja, Sarajevo je već drugi dan izlazilo na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i naoko se činilo da će razum prevladati ili preciznije rečeno da će narodna volja pobijediti, pa valjda zato i postoje referendumi. Mjesecima ranije slušali smo (i pratili) svađe političara, dočekivali po aerodromima delegacije koje su putovale po Lisabonima i sličnim evropskim destinacijama sve pokušavajući da se dogovore (nešto nalik na današnje Sejdić-Finci sastančenje), pred najvažnijim skupštinskim zdanjem, na onom istom trgu na kojem su danas zgrade Parlamenta i Vijeća ministara BiH, smjenjivali su se autobusi i autobusi nezadovoljnih radnika.

Bilo je to vrijeme štrajkova, dubokog nezadovoljstva nepravdom, ali i vrijeme beznađa: iako je iz tog vremena ostala uzrečica “pravna država od ponedjeljka”, zapravo rečenica koju je emotivno izrekao tadašnji potpredsjednik Vlade RBiH Muhamed Čengić, moji osobni favoriti ostali su ministar finansija (SDS) i zamjenik ministra poljoprivrede (SDA). Ovaj prvi je – ružeći novinare – važno objasnio kako nije istina da BiH nema devizno pokriće za gomilu tada bezvrijednog novca koji je kolao, posežući za sljedećim argumentom: Otiđite pred Evropu i vidjet ćete koliko imamo deviza! Pred tadašnjim hotelom Evropa potpuno (ne)legalno švercalo se devizama. Ovaj drugi je okupio novinare uz najavu kako ima rješenje za ogromnu nezaposlenost. Kad nas je skupio u Domu sindikata, izvalio je svoj prijedlog: Ako žene ostanu kod kuće i vaspitavaju djecu, oslobodiće radna mjesta! Nesposobnost tadašnjih vlasti bila je opipljiva, no još je opipljivija bila apsolutna nespremnost da se o bilo čemu dogovore. Valjda smo se i zato (naivno) nadali, uprkos prijetnjama sa skupštinskih govornica, da će narodna volja na koju su se se ama baš svi pozivali nakon prvih demokratskih izbora u BiH pobijediti i da će konačno nakon referenduma dohvatiti se svog posla.

Možda je i zato taj referendumski vikend proticao iznimno mirno, ni svečarski, ali ni pod nekim presijama, jer – ako ćemo pravo – Srbi u BiH su već ranije imali “svoj” referendum na kojem su se izjasnili za SAO krajine. No, kako je Vinko Puljić i javno pozvao Hrvate da izađu na referendum, činilo se da će rezultati tog prvog marta naprosto biti pokazatelj kako dalje. U nedjeljno predvečerje grad je obišla vijest o stradanju srpskog svata koji je ubijen na Baščaršiji, a već u ponedjeljak grad je bio blokiran. U redakciju tadašnjih Večernjih novina došao je fotoreporter Hidajet Delić Degi, tragajući za kolegama s kojima će skupa na zadatak. Emil Grebenar i ja smo bili dobrovoljci. Zajedno smo se uputili ka današnjem Mostu Suade Dilberović, tamo su bila prepriječena dva Grasova trolejbusa na barikadi. Na drugoj strani, prema republičkom zdanju, bili su policajci RMUP-a. Dogovorili smo se da njih dvojica ostanu na početku mosta, a ja ću zamoliti “drugu stranu” za izjavu. Prešla sam most i momka s puškom i čarapom na glavi uljudno pitala bi li mi objasnio šta rade, zašto blokiraju grad.

Moram pitati šefa, kaže on. Odlazi prema drugom trolejbusu, na čijem pragu sjedi Šef i skida čizme. Nešto mu govori, a ovaj glasno uzvraća: “Oteraj ih, bre, u…” Moj sugovornik se vraća i kaže: Nema izjava! Nema slikanja! Nas se troje uputimo ka Holiday Innu u kome je tadašnji vrh SDS-a držao pressicu. O “zahtjevima srpskog naroda” izvijestili su tada sve sami kasniji haški pacijenti (s izuzetkom Nikole Koljevića, koji se u međuvremenu ubio, i Ilije Guzine, koji je umro 1997), no kako su u redakciji za prijetnje Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i Momčila Krajišnika bile zadužene druge kolege, Emil i ja smo se vratili pored Muzeja ponovo ka Mostu, uprkos upozorenjima policajaca da nismo sigurni. Iz aleje, s ove strane Miljacke, važno smo tražili pogodan ugao za fotografiranje. Na drugoj obali čovjek je hodao, a ja sam – na Emilovo pitanje šta mu je ono u ruci – valjda pod dojmom silnih pasa koji su jedini toga dana sa svojim vlasnicima šetali Sarajevom – promućurno odgovorila: Još jedna uzica, još jedan pas koji mora napolje! U trenutku kada je Emil počeo da slika, ispostavilo se da je umjesto psa na uzici puška, koja je za tili čas bila uperena prema nama. Zapucala je. Bacili smo se na zemlju, policajci RMUP-a su nas izvukli gunđajući na nas, pa smo se vratili u redakciju.

Iako je sutradan dogovor postignut, barikade uklonjene, iako je naredne subote, 7. marta, Sarajevo ličilo na košnicu, sticao se dojam da nikada, nikada nije više ljudi bilo na ulici, nekako se strah već prepoznavao, udisao, sve je odavalo dojam nadolazeće kataklizme s kojom niti smo htjeli niti smo mogli niti smo željeli da se suočimo. Kako uostalom povjerovati da će koliko sutra granate postati svakodnevnica, snajperi kontrolirati listom sve sarajevske raskrsnice, a mjesta barikada postati linije razgraničenja? Znam, niko od nas nije vjerovao onom zlosretnom Đurđevcu kada je tako zvanično saopćavao da se rovovi oko Sarajeva baš toga proljeća kopaju da zaštite grad, ali još manje smo bili spremni povjerovati da će ta ista JNA sve raspoloživo oružje i oruđe uperiti u narod. A baš to se uskoro dogodilo.

Ta prokleta sjećanja, duboko sam uvjerena, posljednjih su dana i nedjelja možda i najvažnija prepreka Sarajlijama da se pridruže demonstrantima. Naravno, debelo podgrijana vječnim političkim spinovima i odbrani države od onih drugih. Možda se baš zato na banjalučkom Trgu Krajine ovogodišnjeg prvog marta okupilo više nezadovoljnika vlašću Milorada Dodika negoli posljednje sedmice ukupno na svim demonstracijama u Federaciji. Te iste subote Svetlana Cenić, gostujući u Centralnom dnevniku Senada Hadžifejzovića, precizno je definirala strah socijaldemokratskih vlasti u oba entiteta: boje se da narod ne ujedini nevolja, zato siju strah i neće se libiti ni incidenata, pa ni mini rata samo da pokriju vlastiti kriminal. Na Senadovo pitanje zar zaista misli da bi vlasti bile spremne posegnuti i za mini ratom, Svetlana nije odgovorila negativno. Zašto? Vjerovatno i zato što već godinama izbore prate i incidenti, s povratnicima, vjerskim objektima, svjesnim podizanjem međunacionalnih tenzija. Spin-doktori iz sjene zadovoljno trljaju ruke, duboko uvjereni da će njihovi puleni profitirati. Pravi problem, zapravo, i nije njihovo raskrinkavanje, već suštinsko pitanje: zar bi i ratom bili spremni braniti vlastite fotelje? Bojim se da bi.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *