hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Heroji, žrtve i zločin(c)i

Vildana Selimbegović : Heroji, žrtve i zločin(c)i

25 Oktobra
03:28 2010

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Bilo je to neobično mirno ratno jutro. No, već nakon tridesetak koraka, zbunjenost: tu, usred sarajevske mahale, barikada. Na njoj momci u uniformama Armije RBiH i MUP-a RBiH. Vratite se u kuću, mirno upozoravaju. Otišla sam na posao: bio je 26. oktobar 1993. godine. Toga se dana država Bosna i Hercegovina obračunavala sa kriminalom u vlastitim redovima; toga su dana Rasim Delić, komandant Štaba Vrhovne komande Armije RBiH, i Bakir Alispahić, ministar MUP-a RBiH, združenim snagama, u pola šest ujutro, poveli akciju zauzimanja vojnih baza u kojima su bili stacionirani pripadnici Devete motorizovane i Desete brdske brigade Prvog korpusa ARBiH. Tokom dana uhapšeno je više od 250 vojnika Armije RBiH iz ove dvije brigade (najveći broj se već sutradan vratio na prve linije odbrane grada), no ne i komandanti – Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco. Delalić se ipak uveče mirno predao (tražio je da po njega dođe Haris Silajdžić), Topalović se žestoko opirao. Tek oko ponoći, Jusuf Pušina – tada već bivši ministar policije – otišao je po Topalovića i odveo ga bezbjednjacima Prvog korpusa ARBiH. Iste je noći Caco ubijen i skoro odmah sahranjen u NN grobnicu u kojoj su njegovi ostaci ležali ravno četiri godine, da bi novembra 1997. godine oko 12.000 Sarajlija ispratilo Topalovića, sve s ruke na ruku, do Memorijalnog kompleksa na Kovačima.

Iza Cace su ostali Kazani, usjek na Trebeviću i zloglasna jama u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci nikad utvrđenog broja ljudi. Cacine žrtve, mahom nebošnjaci, završavale su u Kazanima u također precizno neutvrđenom terminu – istražitelji su baratali podatkom "od proljeća do jeseni ratne 1993", no ostalo je zabilježeno da su i najviši vojni i policijski dužnosnici, baš kao i tadašnje Predsjedništvo RBiH, već u zimu 1992. godine znali za odvođenje civila u zoni Desete brdske, kao što su znali i za brutalne egzekucije za kojim je Caco posezao. Neki od njih su novinarima rekli da je najpribližnija brojka Cacinih žrtava 43, no istina je da Slobodanka Macanović, nekadašnja pripadnica ARBiH, čiji su roditelji Marina i Radoslav Komnenac odvedeni 26. juna te iste 1993. godine još ih nije sahranila. Cacine žrtve su po otvaranju Kazana dobile privremeno utočište na kraju sarajevskog groblja Sveti Josip: na njihovim humkama umjesto imena stajale su oznake NN 70/20/93 ili NN 71/20/93 ili… Iza brojki su se krile šifre sudskih spisa, pa je nekolicina uspjela dobiti i ime i prezime i svoj grob, no nakon rata Komisija za traženje nestalih Republike Srpske iskopala je humke i posmrtne ostatke prenijela u Lukavicu: identifikacija još uvijek traje. Kazani su, zašto i to ne reći, najveći kapital kojim raspolaže Komisija za nestale RS-a i tu se valjda i kriju razlozi što porodice žrtava još čekaju da njihovi najbliži nađu svoje posljednje počivalište. No, nisu sve Cacine žrtve u Kazanima: toga dana živote je izgubilo i 14 pripadnika Armije i policije RBiH, a među njima i devetorica koji su u ime države BiH živote dali obračunavajući se sa kriminalom u vlastitim redovima. Sutra je 17 godina od pogibije vojnih policajaca Kemala Kojića, Admira Hebiba, Izeta Karšića, Elvira Šovčića, Jasmina Čamdžije i Hamida Humića. Osim njih i trojice pripadnika CSB-a Sarajevo – Srđana Bosiljčića, Dragana Miljanovića i Slavena Markešića.

I vojni policajci i pripadnici CSB-a su te davne ratne 1993. sahranjeni uz državne počasti, posthumno odlikovani i zaboravljeni. Barem kada je o državi riječ. Njihovi najbliži, bez svake sumnje, i ovaj 26. oktobar dočekuju sa težinom u duši i gubitkom s kojim se nikad i niko ne miri. Njihova bol mora biti utoliko veća što su duboko svjesni da je četiri godine kasnije Caco postao heroj, iako je i osobno učestvovao u egzekucijama onih koji su toga dana u ulici 6. novembra predstavljali državu BiH. Državu koja se obračunavala sa kriminalom kojeg je predstavljao Caco.
Zaboravljeni su i Kazani. Iako je čak 27 osoba prvobitna optužnica teretila za ratni zločin, ona je ubrzo preinačena i Cacinim je suborcima suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva. Izrečene su im i kazne – nekima od njih dovoljno male da su se odmah po saslušanju presude našli na slobodi, ostali su također svoj dio odslužili. Sudski spisi, prebogati detaljima svirepih ubistava, dospjeli su u javnost: saznala su se i imena ubijenih, no taj spisak nikada nije okončan i nikada istraga nije završena. Haški tribunal je priznao angažman države BiH – njezinu komandnu odgovornost i spremnost da reagira na zločin – i slučaj Kazane odbacio, vraćajući ga na dalje postupanje ovdašnjim sudovima koji su još tragali za nekim od optuženih Cacinih suboraca. Ostao je samo 26. oktobar. Dan kada se posjećuju mezari i grobovi. Na Cacinom će se mezaru, kao i svake godine, okupiti njegovi suborci. U sarajevskom Velikom parku porodice poginulih policajaca položit će vijence i cvijeće. Porodice Cacinih žrtava vjerovatno će posjetiti onaj komad parcele na groblju Sveti Josip i tu zapaliti svijeću. No, sve dok se ova država javno ne odredi spram svih aktera ove tužne obljetnice, kosti iz Kazana zapinjat će joj u grlu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku