Kliker.info

Ne treba uopće sumnjati, a i ministar Lagumdžija je svjedok, da Radončić(i) drže riječ, zato bih se radije osvrnula na Zlatkove uspješne živote. Oba su, baš kao i Radončićev jedan, u direktnoj ovisnosti od politike, kako prijeratne tako i poratne, i oba su – ili sva tri – na politikama zgrnuli imetke koje danas bacaju kao prašinu u oči svojim glasačima upinjući se da dokažu da su avioni, džipovi, tornjevi (slučaj Radončić) baš kao i vile i stanovi (slučaj Lagumdžija) rezultat mukotrpne postdejtonske štednje supružnika. Azra je, kao nezaposlena frizerica, od usta odvajala da skrcka milione za koje će kupiti Avaz, a Amina je s godišnjom zaradom, koja je s pet narasla na deset hiljada KM, uspjela napraviti i fondove za školovanje djece. O muževima da ne pričamo: i jedan i drugi su – kad je trebalo – i vodu u led pretvarali.

No, vratimo se ministru Lagumdžiji. Oba uspješna života započeo je 26. decembra 1955. u rodnom Sarajevu, gdje i danas živi na više adresa. Za razliku od Radončića, maturirao je na vrijeme (1973.) i to u Detroitu, SAD, a diplomirao (1977.), magistrirao (1981.) i doktorirao (1988.) u Sarajevu. Potom je kao Fulbrightov stipendista školsku godinu proveo na Univerzitetu u Tusconu, Arizona, koji je od američkih centara moći daleko koliko i Sarajevo i tek onda – 1989. – počeo karijeru na Univerzitetu u Sarajevu. Iako Zlatko L. kaže da njegov angažman u centralnom komitetu nema nikakve veze s podatkom da je sin poznatog bračnog političkog para, njegove se kolege iz tog vakta s tim ne slažu, no svi se slažu da ga je politički napravio Nijaz Duraković koji ga je promovirao prvo u portparola tadašnjeg SKBiH, a nakon prvih demokratskih izbora i u Vladu RBiH. Lagumdžija mu je zahvalio – eliminacijom iz kasnijeg SDP-a BiH koji mu je Duraković i predsjednički dao u amanet.

Nije nevažno za ovu priču – prije rata Lagumdžija je imao stan na Grbavici, koji je nakon razvoda ostao supruzi i vozio dobro očuvanog stojadina. Njegova stambena ekspanzija počet će u ratu, kada mu općinske vlasti na privremeno korištenje ustupaju petosoban stan u Dalmatinskoj, u kome je ostao sve do 1999. godine. Napustio ga je zbog pravila CIK-a koji su nalagali da na izbornim listama ne mogu biti stanari iz tuđih kuća. O tome stanu mjesecima i godinama je pisao Avaz, optužujući Lagumdžiju kako je odnio baš sve iz njega. Lagumdžiji ni tada nije pomogla politika, već Jevrejska zajednica koja mu otvara mogućnost da u strogom centru, u Ulici Ćemaluša napravi dvoetažni stan od 150 kvadrata, a novac za rekonstrukciju dobio je od Ekonomskog fakulteta. Sam je vrijednost ovog stana procijenio na 280.000 KM, a vrijednost naslijeđenog stana u Dubrovniku na 100.000 KM. Dubrovačku nekretninu je proširio prošlog ljeta, kada je već uveliko završio izgradnju vile na sarajevskim Poljinama, uz koju ima i povelik voćnjak. Inače živi u Alipašinoj ulici u posebnom dijelu zgrade stambenog prostora površine 182 kvadratna metra, a ima i dva parking-mjesta. U međuvremenu je Lagumdžijina supruga kupila stan u Skenderpašinoj od 56 kvadrata, koji je, kako su saznali novinari CIN-a, prodala, da bi sa suprugom kupila cijeli jedan sprat u Skenderpašinoj od nekih 170 kvadrata.

Drugi uspješan život ministra Lagumdžije čine njegove međunarodne veze koje su, ma šta on o njima pričao, direktni rezultat funkcija koje je obavljao. Svjedoci kažu da je prije rata bio međunarodno nerelevantan makar onoliko koliko je Fahrudin Radončić u istom periodu bio finansijski nemoćan. Figurativno rečeno: obojica su tada imala kapital od jedne plastične kese. Lagumdžija međunarodne veze počinje sticati dolaskom 2001. – to je onaj period kada se odriče Bože Matića, kao predsjedatelja Vijeća ministara i sam obnaša dvije funkcije, predsjedatelja i ministra vanjskih poslova. A kao najbolji dokaz Lagumdžijine međunarodne (ne)relevantnosti valja uzeti njegov skromni uspjeh tokom 2012. kada je obnašao funkciju ministra vanjskih poslova i kada je uspješno posjetio London i Ankaru. Ni jedno ni drugo ne mogu se podvesti pod lični uspjeh, tim prije što su politike te dvije vlade trenutno najpovoljnije po interese Bosne i Hercegovine i visoki zvaničnici obje zemlje već poslovično se sastaju sa domaćim akterima.

Ipak, najzanimljiviji podatak za ovaj Lagumdžijin život jeste odnos sa zvaničnim Washingtonom koji on ubjedljivo nastoji prikazati izuzetno bliskim. Njegove ranije posjete SAD-u s pravom su podupirale takav utisak: i 2011. Lagumdžija je u Washingtonu imao sva vrata otvorena. Ali nakon što je postao ministar, Lagumdžija je jednom bio u SAD-u (ne računajući šoping-vikende) i tada se sastao s bivšim zamjenikom ambasadora u BiH Johnatanom Mooreom. Razlog valja tražiti u ne baš neinformiranom State Departmentu koji ne gleda nimalo blagonaklono na Lagumdžijina politička salta, njegovo nipodaštavanje svega što su SAD do sada činile za BiH, a naročito njegovo kratko pamćenje spram obećanja koje je dao kada je uz američku pomoć pravio prvu Vladu FBiH koju sada želi razvrgnuti – opet uz bezobrazne zahtjeve za američkom podrškom.