Kliker.info

Mora se priznati – Dragan Čović podjednako dobro igra fudbal, kao što se snalazi u politici. A i nevjerovatno je aktivan – u četvrtak uvečer je slavio obljetnicu HDZ-a u Zenici, u petak je – prije odlaska na humanitarnu utakmicu u Vitezu – našao vremena za susret sa Željkom Komšićem, liderom Demokratske fronte, ali i odvojio nekoliko minuta da novinarima objasni šta nam se to oko vlasti valja.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Ne dvojeći ni trena, Čović se javno zabrinuo zbog nakarade od izvještaja, govoreći o izjavi Predsjedništva Bosne i Hercegovine koju su tri člana usuglasila, a onda svaki pojedinačno s njome otišao u pohode političkim liderima u BiH, agitirajući za potpis.

Izjave, kao što znamo, još nema. Nema ni vlasti, iako nam je upravo Čović bezbroj puta do sada obećao i jedno i drugo, svaki put javno dajući do znanja kako je baš on najkooperativniji kada je i o jednom i o drugom riječ. No, je li baš tako? Prošli petak je, hajmo se malo prisjećati, upravo Čovićev Dan D za izjavu: u više je navrata najavio kako će ona do tog petka biti usaglašena. Kada je osvanuo, sam nam je Čović objasnio da je eto Predsjedništvo trebalo donijeti odluku i tako završiti priču. Zanimljivo, samo noć prije u Zenici njegov proevropski optimizam također je bio bezgraničan, no malo drugačijeg tipa: tamo je, naime, vjerovao u neophodnost široke političke suglasnosti upravo o izjavi. Nije Čović jedini političar na ovim prostorima koji do podne misli jedno, a popodne drugo, no od ostalih saučesnika u stvaranju vlasti u BiH razlikuje se po jednom značajno bitnom detalju, strateškom političkom zagrljaju sa liderom SNSD-a i predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom.

O kakvoj je političkoj ljubavi riječ, uvjerili su se u petak prije Čovićevog petka i njemački i britanski ministri spoljnih poslova Frank-Walter Steinmeier i Philip Hammond, boraveći u Sarajevu. Na sastanku s liderima političkih parlamentarnih partija u BiH, svjedoci tvrde, Milorad Dodik je govorio baš sve ono što Dragan Čović voli čuti – od načina rješavanja presude Sejdić – Finci kakav smo već gledali u godinama blokade evropskog puta BiH do podjele vlasti na principu tri naroda za koji su, blago rečeno, izbori naprosto višak. Ako iko vjeruje da su Dodikovi zahtjevi za proširenjem izjave samo njegov hir, neka se pozabavi blokadom nastajanja Vijeća ministara: državna vlast se mogla davno uspostaviti – još prije Nove godine, što bi rekao Čović – da upravo on nije tražio istovremeno imenovanje vrha Federacije i Vijeća ministara.

Drugi je dio priče iz kojih je razloga SDA, da ne kažem Bakir Izetbegović, pristala na ovu opciju, jer naprosto ne stoji ključni Čovićev zahtjev kojim se sve vrijeme pravda i koji je kao strah da u nastanku federalne vlasti HDZ ne bude izigran. Kako može biti, kada je – ako ćemo pravo – jedino HDZ nezaobilazan faktor u Federaciji. Nakon sastanka sa Čovićem, to je potencirao i Komšić, najavljujući odustajanje Fronte ukoliko se u ovoj sedmici ne izabere vrh Federacije. U čemu je kvaka? Nije, naravno, u Domu naroda niti u srpskom klubu poslanika, kako se to već danima prežvakuje u medijima, naročito onim s jasnim nacionalnim i partijskim pečatima, već tradicionalno zabrinutim za Srbe u FBiH. Nije, jer svaki parlamentarizam, pa i ovaj balkanski, poznaje razliku između pozicije i opozicije kao i razliku između predstavničkog i doma naroda. Ako je, dakle, SDPBiH zaista opozicija, a time su se pohvalila oba postizborna predsjednika ove stranke, u čemu je problem? Već pominjani Komšić je nedavno, u intervjuu za Oslobođenje, to krajnje plastično definirao: sve dok se (političko) Sarajevo svađa, o BiH će odlučivati Banja Luka i(li) Mostar. Još plastičnije moglo bi se reći da će tako i ostati sve dok su unutarstranački interesi i pretkongresni obračuni u SDA (a i SDP-u BiH) važniji od bosanskohercegovačkih.

Da se vratimo izjavi i vlasti: moguća su dva scenarija. Prvi je: da opozicioni SDP prihvati kandidata DF-a ili se dogovore o zajedničkom. U tom času dobijamo vrh Federacije, a onda i mandatara Vijeća ministara. No, da bi se vlast i konstituirala, ostaje dogovor o podjeli resora na državnom, odnosno federalnom nivou. Hiperkonstruktivni Čović već je najavio da HDZ, osim hrvatskih, želi i jedno srpsko mjesto u Vladi FBiH. Za Dodikov SNSD. Demokratska fronta opet će doći u pat-poziciju, odnosno Komšić neće imati druge mogućnosti osim da se (opet) zalaže za vlastite principe, koji su – treba li napominjati – dovoljno daleko i od SDA i od HDZ da je novo pitanje kako će ta priča završiti. Drugi je scenarij već viđen, da ne kažem nesumnjivo priželjkivan i danas: da se DF povuče – zato što nema većinu u srpskom klubu Doma naroda, jedan jedini put kada je ona neophodna u mandatu – pa da se pravi novi koalicioni dogovor u Federaciji, koji bi – sad pa sad – mogao, da ne kažem morao, prerasti u novo koaliciono preslagivanje na državnoj razini, kojem onda kraja nema. U svakoj varijanti, jedino političko savezništvo koje ostaje nedodirljivo jeste Čović – Dodik. Politička ljubav bez granica sa vječnim optimistom Čovićem koji bi – nema sumnje – nastavio iz rukava sipati nove datume uspostave vlasti, za koje se tobože jedino on zalaže, ali nema s kim da svoje rokove ispoštuje. Već viđeno, zar ne?

Skoro da zaboravim izjavu: ona, zapravo, otvara mogućnost trećeg scenarija. Da Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović koliko sutra prihvate Čovićev prijedlog i izjavu u onom obliku koji je Predsjedništvo dalo ponude na potpis parlamentarnim strankama, pa da vidimo koje su to za, a koje protiv (osim SNSD-a). Ako je Nermin Nikšić, oficijelni lider SDP-a, potpiše, hoće li opstruirati formiranje vlasti u Federaciji BiH? Bosna i Hercegovina guši se u političkom blatu. Najgoru posljedicu već živimo: za razliku od političara i onih koji žive od vlasti i za vlast, ljudi su skoro pa podjednako gladni i u kantonima i u entitetima i u cijeloj zemlji. Vrijeme je za akciju, zapravo, dvanaest i pet je. Zašto da Čović kao fudbaler skuplja pare u humanitarne svrhe? Treba mu dati priliku da svoje riječi okruni djelima, da ne kažem da se odrekne Dodika, ako ni zbog čega drugog, ono da i Mostaru i Sarajevu i Banjoj Luci postane jasno ko čiju politiku vodi i za koga.