hamburger-icon

Kliker.info

Viktor Ivančić : Regionalne poretke ne vrijedi “šminkati”, treba ih potpuno dovesti u pitanje

Viktor Ivančić : Regionalne poretke ne vrijedi “šminkati”, treba ih potpuno dovesti u pitanje

Mart 27
14:56 2017
Da li je ispravna teza da je prosječan čovjek s ovih prostora desnih političkih shvatanja, ako gledamo rat, ovo što je došlo poslije, a i današnju kompoziciju vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, ili ga jednostavno pokušavaju usmjeriti desno?

Ja nisam neko ko bi previše isključio narode iz cijelih priča, međutim, ne treba bježati od odgovornosti tzv. ljevice. Ako govorimo o tim lijevim političkim elitama, na gotovo svim nivoima oni su sabotirali nekadašnje lijeve ideale. Prihvatili su neoliberalni koncept kao ekonomsku priču, prihvatili su nacionalizam kao društvenu priču, s tim da je službena ljevica imala iluziju, bar u Hrvatskoj, a tako je slično vjerujem i u drugim zemljama, da može ljudima ponuditi neku soft građansku verziju nacionalizma. Nikad nije išla na to da destruira sam temelj nacionalizma, da se tako konfrontira s njim te patriotsku matricu izbaci iz igre. Za to prije svega mislim da je odgovornost tzv. ljevice ogromna, jer je ona cijelu priču odvela udesno. Mi danas, bar u Hrvatskoj, nemamo lijevu alternativu, ne mogu SDP u Hrvatskoj smatrati ljevicom.

Izvlačiti kasnije tezu da su ljudi na ovim prostorima predestinirani desno, mislim da bi bilo malo nategnuto, jer se još sjećam kad je umro Tito da su sa zagrebačkog željezničkog kolodvora odlazile stotine hiljada ljudi da ga isprate. Danas bi vjerovatno ti isti stajali na nekom desničarskom mitingu. Rekao bih da je društveni konformizam temeljna linija svjetine, ali su neke političke opcije naprosto izbačene iz igre. S jedne strane su ozloglašene, a s druge strane su oni koji su trebali da brane te ideale počinili neku vrstu izdaje.

Lijeva alternativa kao institucionalna snaga u hrvatskom parlamentu uopće ne postoji, postoje samo enklave otpora na civilnoj sceni, koje su marginalizirane i ozloglašene. Danas je atmosfera takva da ako dođete u crnoj uniformi s ustaškom zastavom i urlate fašističke parole na sred Trga Bana Jelačića u Zagrebu, neće vam se vjerovatno desiti ništa, osim što će se okupiti grupa istomišljenika oko vas da vam aplaudira. Međutim, ako dođete s petokrakom i vičete u slavu socijalizma ili druga Tita, neko će vas pretući. Tako je taj element straha u političkom životu veoma prisutan.

Često govorite o odnosu Hrvatske prema antifašizmu, ovdje u Mostaru imate vrijedan spomenik Partizansko groblje koje se svako malo iznova narušava. Jedni kažu da je to kako bi se podgrijavla klima latentnog sukoba, drugi kažu da je to ideološka matrica odnosa prema onom što je bilo nekad. Koji je vaš komentar?

Iz iskustva Hrvatske, koju bolje poznam, mogu reći da mi se ozloglašavanje Jugoslavije i jugoslavenstva ili komunizma u posljednje vrijeme čini utoliko snažnije što ovog manje ima. Iznova je u Hrvatskoj aktuelna borba protiv komunista, a prema posljednjem popisu stanovništva Jugoslavena je bilo deklarirano nešto više od 300. To je borba protiv utvara koja je zapravo fašizacija društva. Ima mjesto kod Rastka Močnika kad kaže da je retroaktivna mistifikacija komunizma utiranje puta fašizmu. Kod nas se obavlja trenutno dosta agresivna fašizacija hrvatskog društva u svim elementima.

Kad je tako onda morate imati nekog ideološkog neprijatelja, ideološko strašilo koje će makar biti fantom. Zbog toga je povodom ploče “Za dom spremni” u Jasenovcu aktuelna vlast, umjesto da skine pomenutu ploču, formirala komisiju koja će donijeti konačan pravorijek o prošlosti dva totalitarna režima. Time ne samo da izjednačavaju jedne i druge, već preferiraju crne u odnosu na crvene. Epilog treba biti ne samo da ta ploča ostane, već da se tim povodom donese neka zabrana upotrebe petokrake ili nekih drugih socijalističkih simbola.

Zašto elitama u BiH trebaju veze s NDH pa nam svako malo izroni neki pisac ili diplomata iz tog perioda, ili što su i kod nas škole i slične institucije izgubile imena koja su imala u periodu prije posljednjeg rata?

Radi se o nacionalizmu. Vladajući sistemi danas u ovim zemljama temelje se na nacionalizmu, on je na vlasti već 25 godina, on je postao neka vrsta načina života. Naravno da se onda neka jugoslavenska ideja, ako hoćete reći i ta prokazana ideja “Bratstva i jedinstva” mora zatrijeti, izbrisati sve šta je protivno ovom današnjem. Razumijem ja napore te današnje desnice, Jugoslavija je uz sav svoj demokratski deficit bila skoro u svakom pogledu superiorna zemljama koje su nastale njenim raspadom.

Naprosto se iz perspektive desničara prema njoj mora uspostaviti crno-bijeli film, a ona mora biti totalno crna. Čemu inače ta priča o suverenitetu, identitetu i slično, realno rečeno Hrvatska ja danas u formalnom pogledu manje suverena, nego je bila kao dio SFRJ. Ispada da je cijela ta priča u ime koje je proliveno ko zna koliko hektolitara krvi bila bitka ni za šta, bitka za poraz.

Države su prezadužene, ideološki idu prema desno, stalno se potenciraju nacionalna suprotstavljanja, da bi se nakon nekoliko mjeseci nekim samitom lidera sve to prividno smirilo pa onda sve u krug. Kako vidite razvoj situacije u regiji?

Njihova temeljna intencija je da reproduciraju ratno stanje u mirnodopskim uslovima. Vodeći političari ovih zemalja uglavnom se ponašaju kao neka vrsta kastriranih ratnika, njima treba jedan trajno žareći rat kao područje političkog djelovanja. Oni su kastrirane vojskovođe jer jedino na taj način mogu mobilizirati masu i zadržati vlast. S druge strane se ne pojavljuje alternativa koja neće nuditi prihvatljiviju varijantu toga istog, neko ko neće biti bolje odjeveni Vučić ili nekakav retorički ufinjeniji Karamarko, neko ko će potpuno razoriti tu matricu. Dok se neko takav ne pojavi, ovo će nažalost sve ostati kao što je danas.

Nažalost ili se ne pojavljuju takvi pokreti ili su potpuno marginalni, pokreti koji bi potpuno raskrstili s nacionalizmom ili bar s patriotizmom. Polazi se od toga da je ta državna emocija nešto pozitivno, napravimo nešto za svoju zemlju. Zašto se ne kaže da je ta državna emocija jedna ideološka splačina koja ne vodi ničemu dobrom!? Zbog čega bismo voljeli svoje zemlje, pogotovo kad se one uživaju na nekoj pseudo-religijskoj matrici?! U Hrvatskoj postoji cijeli niz kultova koje ne možete dovoditi u pitanje, ne možete dovoditi u pitanje državu koja više nema nikakav racionalni okvir.
Država je servis građana ili neka geopolitička činjenica, ali ne, ona je pseudo-religijski kult i uživa se na fundamentalističkoj matrici. Opet, ne kako se fundamentalizam izvorno manifestira, doslovno čitanjem svetih spisa, što bi u ovom slučaju bio ustav, pa bi bilo čak pozitivno. Ovdje je to doslovno prihvatanje mitova o hrvatskoj državi, vjekovnoj borbi za nju, pa do fonda neprijatelja koje ta država mora imati da bi opstala. Politički život se tako kreće unutar mitskih kategorija.

Kako se mediji nose sa ovim kretanjima, je li u vrijeme Ferala i onih ratnih devedesetih bilo više slobodnog novinarstva nego ga ima danas?

To je duboki problem, ne samo medija, već i novinarstva na ovim prostorima, ne samo ovdje naravno, jer je novinarstvo više-manje postalo servisna djelatnost. U dobroj mjeri je i samo krivo za tu svoju poziciju. Ako govorimo o mainstream novinarstvu, zapravo mainstream medijima, to je možda jedina profesionalna djelatnost koja je prestala živjeti od svog proizvoda. Živi se od marketinga, a ne od novinskog teksta.

Postolar napravi cipelu pa je mora prodati da bi preživio. Novine proizvedu tekst, a žive od reklame. U tome ima nešto dugoročno suicidalno jer vas dovodi u široku mrežu lojalnosti iz koje se ne možete iskobeljati. Novinarstvo je na neki način prodana djelatnost i postalo je jeftino. Funkcija masovnih medija je da jednu publiku preda drugoj korporaciji, da opslužuje ekonomsku i političku moć koja stoji iza tog medija.
Pri tome su medijska, ekonomska i politička moć na ovim prostorima uvezani na principima mafije, dakle nerazdvojive su. Utoliko novinarstvo u tom središnjem medijskom prostoru, više nije ni na tragu istine i pravde, već je u službi ekonomske i političke moći. Mislim da je stanje takvo da nije popravljivo, da se ne isplati meni kao ostarjelom novinaru popravljati mainstream medije.
Njih treba potkopavati i to s alternativnih pozicija. Na alternativnim pozicijama ima više moći nego što se čini. Publika ima taj ironijski otklon, puno ljudi kupi novine i kažu hajde da vidimo kakve gluposti danas pišu. Nije ta moć nedodirljiva i ja još uvijek imam vjeru u nešto što se zove pošteno, profesionalno novinarstvo, ali ono na ovim prostorima ne može opstajati na tržištu i zbog toga će trebati nalaziti alternativne načine svog opstanka.

Kolika je realna vrijednost lijeve i građanske intelektualne scene koja još uvijek ima određeno uvažavanje i publiku te šta bi njoj trebalo da dođe do masa? Kako intelektualnu energiju, za koju znamo da negdje postoji, pretvoriti u pokretačko gorivo nečega što bi ovim prostorima moglo donijeti drugačije vidike?

Ja nisam stručnjak za politički marketing, neko ko bi znao kako pokretati mase, ali znam, kao promatrač sa strane, da se ponekad dese situacije da više od stotina uzvičnika koji će biti objavljeni na naslovnicama tabloida može uraditi što jedan kamen bačen na prozor, da on može imati veću pokretačku moć. Ono što je meni žao, opet kažem, je da se ne pojavljuju politički pokreti koji bi kapitalizirali to nezadovoljstvo, tu srdžbu na lijevoj strani scene.

U Srbiji su vječno neki izbori, u Hrvatskoj je SDP otišao više desno od HDZ-a, kod nas su desni manje-više stalno na vlasti. Da li alternativa negdje čeka ili je jednostavno nestala u vremenu?

Ne znam, ali mislim da su dugoročne stvari kod nas “zapržene”, zapečaćene u toj desnoj političkoj retorici, nacionalnoj retorici ili nacionalizmu kao načinu života koji se ovdje ostvaruje. S time ja nisam neko ko misli da treba rezignirati, pustiti stvari. Treba raditi, ali ne na popravljaju postojećeg stanja, već na dovođenju ovog stanja u pitanje. Intelektualci na lijevoj sceni griješe svojim nekakvim konstruktivizmom prema postojećim porecima jer ih žele popravljati i ponuditi bolju verziju istog, umjesto da ih potpuno dovedu u pitanje. Mislim da bi to radikalnije postavljanje stvari imalo više pristaša, nego ovo šminkanje.

Je li nada da je Plenković nešto bolje za Hrvatsku od Karamarka bila uzaludna?

Ja nikad nisam imao tu nadu i mislim da se to apsolutno potvrđuje. Plenković je puno gora varijanta za Hrvatsku od Karamarka, jer ima jedan licemjerni gard. Ta politička garnitura radi potpuno isto što i Karamarko, ali ima prikriveniju političku retoriku, utoliko je uspjela razbiti i taj intelektualni otpor neke građanske klase. On je naprosto potkupio sve tom pseudo-retorikom, a zbiva se isto što i ranije.

Pod Plenkovićem imamo “Za dom spremni” u Jasenovcu, nezavisni mediji koje je obustavio Karamarkov ministar kulture Hasanbegović, u novoj vladi su također bez finansiranja i slično, a pri tome prave gard kao neke finije garniture, a uopće to nisu. Ko je god pročitao knjigu Davora Ive Stiera, koji je neki Plenkovićev džepni ideolog, vidjet će da je to politička pozicija dubokog konzervativnog mraka i to je sva istina o vladi koja ni po čemu nije manje desna od Karamarka.
Rijad Durkić (Klix)
Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *