Kliker.info

Izlazak Britanije iz Europske unije, popularno zvan Brexit, biti će udarna tema ove sedmice  jer danas  se održava dugoočekivani referendum na kojem će stanovnici Britanije imati priliku reći žele li ostanak u Europskoj uniji ili žele izlazak iz nje. Prognoze po pitanju ishoda referenduma gotovo je nemoguće dati jer ankete poprilično variraju od izvora do izvora – može se samo reći da će biti vrlo, vrlo neizvjesno sve do samoga kraja.

Kako će glasati Britanci?
Zadnjih nekoliko dana vodila je opcija za izlazak, no, onda se desilo brutalno ubojstvo britanske zastupnice Jo Cox koja se gorljivo zalagala za ostanak Britanije u Europskoj uniji. Nema dvojbe da će ovo ubojstvo itekako utjecati na konačni ishod referenduma, no, koliko?

Štošta još utječe na ishod referenduma – svaka javna potpora za ovu ili onu stranu, od kraljice do Davida Beckhama, ima utjecaj na britansku javnost koja će ovog puta zaista imati priliku odlučivati o vrlo važnom koraku, kako za Britaniju, tako i za Europu i svijet.

O potencijalnim rezultatima referenduma stoga ovdje nećemo govoriti, ali ćemo govoriti o svemu drugom vezanom uz aktualnu temu.

Debata koja traje već 40 godina
Kao prvo valja istaknuti da je ovo postala široko aktualna tema zadnjih mjeseci, no, za neke ovo je najvažnija tema još od 1973. Naime, još od tada kod određenih pojedinaca, skupina i političkih struja traje ta ideja – još od tada je njihov politički cilj izvući Britaniju iz Europske unije – dakako, tada se blok još nije zvao EU nego EEZ – Europska ekonomska zajednica.
Britanija pristupa EEZ-u 1973.Europska ekonomska zajednica, preteča EU, osnovana je pak 25. ožujka 1957. godine u Rimu od strane šest država članica Europska zajednica za ugljen i čelik (dakle, još ranije organizacije).

Znamo okvirno koji je bio cilj ovog udruživanja, zar ne? Povećati trgovinu, povećati protok robe, povećati profit, no povećati i ujedinjenu moć. Ono što je, naravno, najvažnije kod priče o EEZ-u je istaknuti koje su države osnovale ovaj blok. Jer, kao i kod svakog kluba, zna se – osnivači će uvijek imati preferencijalni tretman, bez obzira tko se i s kakvim kapacitetima učlanio kasnije.

EEZ i “Unutarnja Šestorka”
Unutarnja šestorka: Ovih šest zemalja je osnovalo EEZ (preteča EU) 1957. godine – Britanije, kao što i vidimo, nema na popisuTu već pronalazimo prve argumente za Brexit, jer Britanija nije jedna od temeljnih članica EEZ-a. Koje su temeljne članice? Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i tadašnja Zapadna Njemačka. Ovih šest zemalja ponekad se nazivaju i “Unutarnja šestorka”.

Zašto nema Britanije na ovom popisu? Očito je kako su kontinentalne europske ekonomije željele zadržati određene privilegije za sebe, bar što se tiče privilegija vezanih uz utemeljenje organizacije.

“Američki trojanski konj”
Dakako, Britanija je nedugo nakon osnutka EEZ-a željela postati članica – 1961. su se Britanija, Danska, Irska i Norveška prijavile za članstvo u organizaciji. No, tadašnji francuski predsjednik Charles de Gaulle se tome oštro usprotivio tvrdeći kako je Britanija zapravo američki “trojanski konj” te kako bi ulazak Britanije u EEZ značio znatno jačanje američkog utjecaja nad Europom.

Francuski predsjednik Charles de Gaulle oštro se protivio ulasku Britanije u EEZ nazivajući je “američkim trojanskim konjem”Charles de Gaulle, koji je vjerojatno po ovom pitanju bio u pravu, uložio je veto i stoga je propao prvi pokušaj širenja EEZ-a (niti jedna nova zemlja nije primljena u blok).

No, za ulazak u EEZ trebalo je samo strpljenja – naime, već 1967. su ove četiri zemlje ponovno poslale upit za priključenje bloku i sada je to prihvaćeno. Zašto? Zato jer na vlasti u Parizu više nije bio Charles de Gaulle već njegov nasljednik Georges Pompidou.

Ipak širenje EEZ-a
Proces priključenja trajao je nekoliko godina i 1. siječnja 1973. su Britanija, Danska i Irska postale članice EEZ-a. No, Norveška nije jer su Norvežani odbacili priključenje bloku na referendumu koji je održan 25. rujna 1972.

Dvije godine kasnije, 1975., nakon ponovne uspostave demokracije (odnosno nakon pada vojne hunte), za ulazak u blok se prijavila i Grčka te će i ući šest godina kasnije, 1981. Sličan scenarij desio se po obnovi demokracije i u Španjolskoj i Portugalu – ove dvije zemlje prijavile su se 1977. i ušle su 1986.

Onda slijedi zanimljiva priča – 1987. za ulazak u EEZ prijavila se Turska i onda zapravo traju pretpristupni pregovori. Ne izgleda da bi Turska mogla tako brzo postati dio Europske unije, no, nikad se ne zna – europski političari ovih dana daju Turskoj ogromne ustupke i redovno okreću glavu pred turskim kršenjem ljudskih prava. No, priča o Turskom desetljećima dugom putu prema EU je priča za drugi put, vratimo se sada na Britaniju.

Dakle, EEZ je bio projekt koji je imao za cilj stvoriti što veću ekonomsku integraciju između država članica, ali i zajedničku carinsku zonu. Ukratko – sve da bi se olakšalo poslovanje. Razumljivo je da je Britanija željela biti dio tog kluba, no, koji su razlozi euroskeptičnosti već tada? Nadalje, kao što smo i vidjeli, Norveška je još 70-ih godina htjela postati članica pa su njeni građani to na referendumu odbacili, zašto?

Postoji više razloga – neki su generalni, a neki, u slučaju Britanije, vrlo “britanski”.

Kronologija integracije završava političkom unijom
No, prije toga da završimo ukratko kronologiju europskih integracija. Stupanjem ugovora iz Maastrichta (po nizozemskom gradu Maastrichtu) na snagu, 1. siječnja 1993., Europska ekonomska zajednica je promijenila ime u Europska zajednica, te je zajedno s Europskom zajednicom za ugljen i čelik i organizacijom Euratom postala jedan od “tri stupa” na kojima se temelji Europska unija.

EU članice 1993.No, danas u toj Europskoj uniji imamo skupinu zemalja koju se često naziva “Big Four” (velika četvorka) ili EU4, a riječ je o četiri najveće EU sile, to su: Francuska, Njemačka, Italija i Britanija.

Ne znači li to da je Britanija sada postigla ono što je htjela? Da je postala sila, rame uz rame, s drugim europskim, bez obzira što nije bila temeljna članica bloka? Ovisi koga se pita – oko 50% Britanaca smatra da je ta tvrdnja točna, drugih 50% se vjerojatno ne bi složilo. No, temu ćemo svakako morati razmotriti dublje od toga.

Prvi britanski referendum 1975.
Kako smo i istaknuli, Britanija je postala dio EEZ “kluba” 1973., no, svega dvije godine kasnije već je održala svoj prvi potencijalni “Brexit” referendum. Sve veće političke stranke bile su za ostanak Britanije u EEZ-u, kao i svi vodeći mediji, no, raskol po pitanju ostati ili ne desio se unutar vladajuće Laburističke stranke – njihovi članovi su se na stranačkoj konferenciji opredijelili 2 prema 1 za izlazak Britanije iz EEZ bloka.

Primarno zbog izrazito anti-europskih ministara u tadašnjoj Vladi organiziran je referendum. Održao se 5. lipnja 1975. i završio je ovako:
67,2% glasalo je za ostanak Britanije u EEZ
32,8% glasalo je za izlazak Britanije iz EEZ
Izlaznost na referendum bila je 64,5%
Podrška potpore ostanku Britanije u EEZ-u za vrijeme referenduma 1975.Osam godina kasnije pokušali su Laburisti ponovno pokrenuti temu izlaska Britanije iz EEZ-a, za vrijeme parlamentarnih izbora to im je bila glavna poruka. No, riječ je o parlamentarnim izborima 1983. godine – izborima kada je ogromnom pobjedom na vlast došla konzervativka Margaret Thatcher. Dakako, njoj – koja je imala vrlo blisku vezu sa SAD-om – nije padalo ni na pamet da bi Britanija izašla iz EEZ-a, a njena pobjeda na izborima bila je toliko snažna da su čak i Laburisti, većinom, odustali od ideje “Brexita”.

Nakon Thatcher tek će UKIP 10 godina kasnije vratiti Brexit na dnevni red
No, govorimo o 70-im i 80-im godinama, a to je vrijeme dok je ova integracija još uvijek bila samo ekonomska unija. Sve će se to promijeniti, poprilično, nakon 1. studenog 1993. jer tada ekonomska unija, odnosno EEZ, postaje i politička unija, odnosno današnja Europska unija.

Za pristaše europske integracije ovo je bio logičan, razuman i prirodan korak dalje, no, za protivnike daljnje integracije ovo je bila noćna mora i početak kraja europskih nacionalnih država.
Američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margaret Thatcher – za vrijeme njihovih administracija doći će do dodatnog zbližavanja SAD-a i Britanije, ali i do znatnog ulaska neoliberalne politike u EuropuNe čudi stoga da je te iste 1993. godine osnovana stranka UKIP (Stranka Nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva). Riječ je o stranci koju danas predvodi osebujni Nigel Farage – poznat po svojim govorima koji često variraju od pronicljivog, humorističnog do uvredljivog. No, on je ostao uz svoja načela – jedan je od osnivača stranke UKIP 1993. godine, a ranije je bio član Konzervativne stranke.

UKIP zadnjih godina ostvaruje sve bolje rezultate, naročito nakon što se Europska unija našla u krizi. 2014. su na europskim izborima osvojili najveći broj glasova, 27,5% – što je po prvi put od čak 1910. da neka stranka osim dvaju vodećih – Laburističke i Konzeravtivne – osvaja većinu na nekim nacionalnim izborima u Britaniji.

Od osnutka ova stranka se bori za izlazak Britanije iz Europske unije, a zadnjih godina se okreću i prema nacionalizmu i neoliberalizmu.
Nigel Farage – istaknuti euroskeptik i jedan od osnivača stranke UKIPNjihove poruke su već otprilike poznate i ne treba tražiti previše razloga zašto bi neka desničarska stranka podržavala izlazak njihove zemlje iz Europske unije. Vjerojatno sve desničarske stranke Europe, uz eventualno poneku iznimku, žele izlazak njihove zemlje iz Europske unije.

To je razumljivo, naročito od 1993. nadalje otkako je ekonomski blok postao i politički. Naime, nacionalne države postaju sve manje i manje važne u ovakvoj organizaciji. Sve više odluka se donosi u Bruxellesu, a državama će na kraju, tvrde neki, ostati simbolične zastave i himne.

Prednosti integracije i problem neoliberalne invazije
Takav razvoj događaja sam po sebi ne bi nužno bio loš, da su odluke koje se donose u Bruxellesu zaista dobre po sve stanovnike Europe i šire. Nažalost često nisu jer EU je ipak nastala iz EEZ-a, a EEZ je nastao na ideji kako ostvariti što veći profit i to je to.

To ne znači da su sve odluke donijete u Bruxellesu apriori loše, upravo suprotno, Europska unija, kao integrirana cjelina, nosi i niz prednosti te postavlja temelje za potencijalnu vrlo visoku kvalitetu života njenih građana.

Problem s Europom je invazija neoliberalizma (primarno iz SAD-a, upravo preko Britanije 80-ih godina) i razbijanje njene socijalne države. Stoga je bitno napomenuti još jednom da u generalnom smislu unutar EU ne postoji debata sa samo dva ishoda: ostati ili ne ostati. Postoji uvijek i ona treća, najvažnija, strana, a ona se odnosi na temeljitu reformu Europske unije.

Zašto se EU ne bi mogla reformirati kao organizacija na način da se sve što je dobro ostavi, a što je loše popravi? Nacionalizam i sve snažnije desničarske stranke tu će biti znatan problem jer nije njima do vršenja pritiska na Bruxelles niti do unutarnjih reformi – ove struje žele pod svaku cijenu natrag svoje nacionalne granice i ovlasti. Za javnost tvrde da je to dobro, domoljubno itd., no u stvarnosti radi se o sukobu unutar kapitalističke klase – odnosno o sukobima između manjih nacionalnih i regionalnih kapitalista i velikih supranacionalnih kapitalista.

Europa pod američkim utjecajem
Dakle, treba stvari nazvati pravim imenom. Današnja Europska unija je ekonomsko-politički projekt koji se nalazi pod ogromnim – i ekonomskim i političkim – utjecajem SAD-a, a jedan od glavnih razloga je upravo Britanija jer je američki utjecaj tamo najsnažniji (mada je snaga tog utjecaja danas poprilična i u Berlinu i u Parizu).
Britanski premijer David Cameron i američki predsjednik Barack Obama – američki utjecaj nad Europom primarno stiže preko BritanijeZnači li to da bi izlaskom Britanije iz EU ta nova, za jednu članicu smanjena, EU postala autonomija i slobodnija od pritiska? Pitanje je, možda bi, a možda baš i ne bi. Naime, potencijalni izlazak Britanije iz EU ne bi dan nakon dobio novu Britaniju i novu EU – tom Europskom unijom bi se tek tada razbuktao nacionalizam i želja za izlaskom iz iste. Drugim riječima, nacionalne kapitalističke snage – koje znaju da “njihov” novac preko Bruxellesa usisavaju nadnacionalne korporativne gigantske kapitalističke mreže – počele bi još glasnije zagovarati nacionalizam, izlazak iz “mrske EU” te bi krenuli s još većim davanjem novca za desničarske organizacije itd. (što se već i danas na veliko radi, dakle, kocka je na neki način već i bačena).

Ostanak Britanije u EU bi pak potvrdio nadmoć nadnacionalne ekonomske elite, mada ni onda stvari ne bi nužno ostale “po starom”, jer ničeg starog u EU više niti nema – očito je da u svim zemljama bujaju desničarske snage, a iste se neće moći dugo slagati za jednim te istim stolom.

No, ostanak Britanije u EU bi potvrdio i utjecaj SAD-a nad Europom, kao i NATO pakta.

U Europskoj uniji nema oružanih sukoba
Između ova dva izbora zaista nema dobrog. Razumljivo, neki će u takvom omjeru snaga reći kako je ipak bolji onaj “nepredvidljiviji”, odnosno izlazak Britanije iz EU. No, taj ishod je rizičan jer može dovesti do naglog urušavanja kompletnog EU projekta. Naravno, neki u tome neće vidjeti nikakav problem – možda su u pravu, no možda su u pravu i oni koji s pravom ističu kako u toj EU nema ratova, nema razbijanja država na sfere interesa između Istoka i Zapada.

Zbog tih činjenica bi nama na Balkanu itekako ova tema trebala biti zanimljiva jer smo zadnjih godina uvidjeli koliko su se, nažalost, baš ove zemlje spremne ponovno gorljivo svrstavati na osovinu Istok-Zapad, a to svrstavanje je po ovu regiju katastrofalno i tragično.

Profil pristaše Brexita i pristaše ostanka u EU
No, nas se ionako sutra ništa ne pita, nikoga u Europi se ne pita, osim Britanaca, pa pogledajmo što oni kažu o svemu tome.

Očekivano, postoje velike razlike kada je riječ o dobnoj skupini, obrazovanju, zemljopisnom položaju itd. Pa pogledajmo te značajke.

Na ovom grafikonu britanskih regija možemo vidjeti kako su za ostanak u EU najviše Škotska i Sjeverna Irska:Iznenađuje li to? Nimalo, ove regije shvaćaju da će Englezi imati manji utjecaj ukoliko budu unutar Europske unije, a to, dakako, dobro shvaćaju i engleski nacionalisti.

Ostati u EU većinom žele mladi ljudi, dok starije generacije što su starije to više žele izlazak iz EU:Tu ponovno nailazimo na podatke koji potvrđuju pravila – ljudi što su stariji to postaju i sve konzervativniji.

Ovo je vrlo zanimljiv grafikon koji nam pokazuje koliko su birači/članovi koje britanske stranke voljni izaći ili ostati u EU:Kako možemo vidjeti, većina naginje ostanku u EU, dok ogromna većina, oko 97%, pristaša UKIP-a želi izlazak. No, ako i 40% pristaša Laburista želi izlazak Britanije iz EU, to je već brojka koja može jako utjecati na sutrašnji rezultat.

Izlazak Britanije iz EU većinom podržava radnička klasa i niži staleži, dok gornje klase i upravitelji preferiraju ostanak u EU. Ovaj podatak zapravo i nema puno veze s politikom, riječ je o praktičnosti – siromašni žele mijenjati svoje živote pa će glasati za promjene, dok su bogati zadovoljni svojim statusom i opiru se promjeni.

Zadnji grafikon koji ćemo pogledati je onaj vezan uz britansko čitateljstvo – čitatelji liberalnog The Guardiana žele ostanak, kao i (donekle) čitatelji lista The Times, dok svi ostali žele izlazak iz EU:

Cameronov poziv
Zašto je David Cameron uopće pristao na referendum ako se on zalaže za ostanak u EU? Pristao je da bi utišao one koji sve glasnije i glasnije traže taj referendum – UKIP, ali i pola zastupnika u njegovoj Konzervativnoj stranci.

No, Cameron je to učinio ovako – obećao je još 2012., ako pobjedi na izborima (a pobijedio je) da će raspisati referendum. No, da bi ojačao glas za ostankom u EU, od EU je inzistirao da Britaniji moraju dati niz ustupaka (na što EU mora pristati jer im nikako nije u interesu izgubiti Britaniju kao članicu), a ti ustupci uključuju mogućnost Britanije da sama regulira razna pitanja kao što su socijalna davanja za migrantske radnike i zadržavanje funte.

Zašto pak UKIP i euroskeptici žele izlazak Britanije iz EU? Nije da Britaniji prijeti nekakvo zatomljavanje nacionalnog identiteta. Ne, oni smatraju da EU nameće previše pravila britanskim poslovanjima, a i mrsko im je plaćati godišnju članarinu koja iznosi milijarde funti.

Kontra ideje Sjedinjenih Europskih Država
Dakako, sve se vrti oko novca i uvjeta poslovanja, a oni glasači na sutrašnjem referendumu koji misle drugačije su jednostavno, klasično, naivni.

Nadalje, zagovornici izlaska Britanije iz EU nikada nisu voljeli politiku slobodnog kretanja unutar Europske unije te zbog toga žele natrag kontrolu nad svojim granicama. Također ih jako smeta i proces sve veće integracije Europske unije, odnosno proces koji vodi – polako, ali sigurno – prema stvaranju “Sjedinjenih Europskih Država” po uzoru na SAD.

Razumljivo je zašto se Britanci boje takvog procesa, jer bi na kraju istog glavni grad te nove SED mogao lako postati Berlin.

Argumenti za ostanak
Koji su pak argumenti onih koji žele ostati? Oni tvrde kako Britanija ima velike koristi od EU članstva – prodaja robe drugim EU članicama je znatno lakša, a što se tiče migranata, za njih tvrde da se većinom radi o mladim ljudima koji su voljni raditi (a to je poslovno orijentiranom razmišljanju ipak daleko važnije od pitanja etničke strukture Britanije sutra).

No, neki smatraju da bi i britanski status u svijetu opao izlaskom iz EU te da su sigurniji ako ostanu. Vjerojatno ima i istine u tome – Britanija danas jest samo sjena nekoć velike sile, odnosno imperij u kojem “sunce nikada nije zalazilo”.

Odbijanje eura i zašto Britanija koči europsku integraciju
Dakako, ovo su samo neki – većinom stereotipski – stavovi glede aktualnog referenduma. Postoje i brojni drugi, stručniji, stavovi. Primjerice, britanski ekonomist Andrew Lilico smatra da bi bilo bolje i za Britaniju i za Europsku uniju da Britanija izađe iz EU-a.

Zašto? On smatra da je izlazak Britanije postao neizbježan čim je Britanija odlučila kako neće uvesti zajedničku valutu, euro. Lilico tvrdi, a nije jedini, kako euro može funkcionirati jedino ako eurozona postane jedinstvena integrirana superdržava. Sukladno tome smatra da je Britanija postala najveća prepreka prema dubljoj europskoj integraciji.
Zemlje članice eurozonePodsjetimo, Europska unija ima 26 članica, a gotovo sve su ili već usvojile euro ili ga trebaju uskoro usvojiti. Danas se ukupno 19 EU članica nalazi u eurozoni (zona zajedničke valute euro). Među onima koje još nisu usvojile euro su i sedam zemalja koje ga trebaju usvojiti nakon perioda usklađivanja, a to su: Hrvatska, Bugarska, Češka, Rumunjska, Poljska, Mađarska i Švedska. Nadalje, tu je Danska čiji su stanovnici odbacili euro na referendumu 2000. godine (no, to je manji problem jer je tečaj danske krune, nacionalne valute, vezan uz tečaj eura). Dakle, Britanija je jedini “odmetnik” u ovom klubu.

“Pet ekonomskih testova”
No, zašto Britanija jednostavno ne uvede euro umjesto funte? Razlog tome su tzv. “Pet ekonomskih testova” (skrojenih od strane britanskih vlasti prije desetak godina) koje bi euro kao valuta trebao zadovoljiti da bi postao britanska valuta, a ovo su ti testovi:
1. Poslovni ciklusi i ekonomske strukture moraju biti kompatibilni na način da se Britanija može nositi s kamatnim stopama eurozone.
2. Sistem mora biti dovoljno fleksibilan da bi se mogao nositi s domaćim i drugim nagomilanim ekonomskim problemima.
3. Usvajanje eura mora stvoriti uvjete koji će učiniti da firmama i pojedincima bude pogodno investirati u Britaniju.
4. Euro mora omogućiti britanskim financijskim uslugama da i dalje budu konkurentne na svjetskom tržištu.
5. Usvajanje eura mora rezultirati povećanim rastom, stabilnošću i dugoročnim rastom stope zaposlenosti.

Što možemo zaključiti iščitavanjem ovih testova? Da Britanija nikada neće usvojiti euro jer je jednostavno nemoguće zadovoljiti sve ove uvjete (zato su ih vjerojatno i skrojili na takav način).

Geopolitičke i ideološke implikacije
Dakako, kada je Europska unija 1993. postala politički, a ne samo ekonomski, projekt, postala je i geopolitički projekt.

Unutar Europske unije trijumfirala je jedna ideologija, ideologija liberalne demokracije. Ona je uspjela apsoribirati i post-fašističku Španjolsku, Portugal, Grčku, kao i post-socijalističke zemlje istočnog bloka i dio razbijene SFRJ.

Dakako, liberalna demokracija nije idealan sistem – riječ je zapravo o “krnjoj demokraciji” u kojoj se narod tek rijetko pita za mišljenje, a stvarnu vlast sve više i više imaju korproacije i kapitalistička klasa. Ipak – činjenica jest da je lakše od krnje demokracije napraviti demokraciju nego od totalitarizama.

Ratova na prostoru Europske unije nema, to je također velika činjenica, no, neki tvrde kako zato postoji konfrontacija između Europske unije i Rusije. Postoji li zaista? Svakome tko je pomno pratio prošlotjedni međunarodni ekonomski forum u ruskom Sankt Petersburgu razumije da bi Rusija, da može, naradije krenula putem velike ekonomske integracije s Europskom unijom.

Konflikt kao što je onaj u Ukrajini ne bi se desio da su o cijeloj situaciji odlučivali samo Rusija i EU. Problem u tom odnosu stvara gotovo isključivo SAD sa svojim hladnoratovskim i imperijalnim ambicijama.

Kako smo već i istaknuli, SAD želi pod svaku cijenu da Britanija ostane u Europskoj uniji kako bi preko nje imali kontrolu i utjecaj. Što bi se desilo ako bi Britanija izašla sutra iz Europske unije? Bio bi to ozbiljan udarac za američku politiku.

SAD je već sada pokrenuo sve vrste uvjeravanja britanskih građana da glasaju za ostanak – od medija do direktne sugestije američkog predsjednika Baracka Obame da glasaju za ostanak u EU (što su neki okarakterizirali kao neprihvatljivo uplitanje u tuđe poslove).

Što SAD zapravo želi s Europskom unijom?
Ranije smo istaknuli da bi za Europsku uniju najbolje bilo da opstane i da se reformira – to je također isto što želi i SAD. No, kakvu EU reformu želi SAD? Želi da EU postane nešto kao “SAD 2”, odnosno da eliminira svu birokraciju i sve zapreke koje stoje na putu korporacijama u ostvarivanju što većeg profita.

Pogledajmo samo TTIP ugovor koji je u pripremi – on gotovo u potpunosti pogoduje SAD-u i američkim kompanijama, EU će u konačnici biti prisiljena prihvatiti jer se nalaze još uvijek u ekonomsko nestabilnoj situaciji.
TTIP, odnosno sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i Europske unije, jedan je od glavnih ciljeva američke politikeAko dođe do evolucije prema takvoj EU, onda je bolje da EU propadne jer to bi bila jedna orwelijanska EU gdje bi demokracija bila samo mrtvo slovo na papiru, izabrane vlasti bile bi gotovo beznačajne, a gotovo svu moć bi imale transnacionalne korporacije.

Neki će, bez sumnje, sutra stoga ipak navijati za Brexit, no, valja znati da će time početi period velike nepredvidljivosti, a možda i nove ekonomske krize. Nadalje, treba se pitati i ovo – da li bi SAD dopustio da im Europa tek tako “sklizne” iz ruku, sada kada imaju tako čvrsto kontrolu? Ta “nova EU bez Britanije” bi morala paziti što radi i kakve saveze gradi jer inače bi je zadesila sezona brojnih narančastih revolucija uzduž i popreko, sve do konačnog raspada bilo kakve ideje “treće supersile”.

Tko zapravo, među krugovima moći, želi Brexit?
Ipak u cijeloj ovoj priči neke stvari još nisu posve jasne. Naime, ako je britanska geopolitička uloga svedena na to da bude most utjecaja SAD-a u Europi, od kuda onda dolazi britanski euroskepticizam?

Imamo dva referenduma kao ogledne primjere – ovaj sutrašnji i onaj iz 1975. kada je Britanija birala hoće li ostati ili ne u EEZ-u (birala je ostanak).

Zanimljivo je spomenuti ovaj podatak – pred referendum 1975. list The Economist napravio je anketu kod 653 poslovnih direktora, dakle važnih predstavnika poslovne klase. Čak 95% njih htjelo je ostati u EEZ-u.

Danas nije nimalo drugačije – tržišta s obje strane Atlantika strahuju da bi se mogao desiti Brexit i priželjkuju ostanak Britanije u EU. Ogromna većina poslovno-upravljačkog sektora želi ostanak u EU. Tko su onda pak ti ljudi koji žele drugačije?

Očito je da ih ima i da guraju tu opciju, a to ne može biti sam Nigel Farage. Postoji u Britaniji još uvijek jedna vrlo snažna konzervativna struja koja neće nikada biti posve sretna s time da Britanija bude “jedna od” EU sila i most američkog utjecaja.

Isti također svoje stavove ne kroje na običnom nacionalizmu i želji za restauracijom nekoć moćnog carstva. Zagovornici Brexita vide ekonomsku prednost u izlasku iz EU te smatraju da će Britanija biti “okretnija” i da će bolje plasirati svoje proizvode na nova tržišta ako bude slobodna od EU regulativa.

Jesu li u pravu? Ovisi o kojim industrijama govorimo. Primjerice, britanska farmaceutska industrija dobiva ogromne EU poticaje – već godinama izvlače milijarde iz Bruxellesa i njima se sigurno nimalo ne dopada ideja izlaska iz EU (naročito ako se uzme da milijarde od Bruxellesa za razvoj dobivaju i njemačke farmaceutske kompanije koje bi novac nastavile dobivati).

Prema anketama čak tri četvrtine britanskih kompanija je protiv Brexita, što znači da ova preostala četvrtina ima jako dobar plan već u pripremi.

Rolls-Royce tvornicaPrimjerice, poznati britanski proizvođač automobila, Rolls-Royce, nipošto ne želi Brexit dok Joe Foster, osnivač korporacije Reebok, zagovara izlazak iz EU-a. Sve se tu, dakako, svodi na osobne preference – onaj tko vidi veću zaradu poslujući izvan EU regulativa, biti će za Brexit, onaj koji se pak orijentira primarno na EU tržište, želi ostanak u EU-u. Vrlo jednostavno – primjer Rolls-Roycea i Reeboka to jako dobro ilustrira.

Jedan od bivših predsjednika Goldman Sachsa, Jim O'Neill, smatra da se Britanija ne bi smjela bojati izlaska iz EU i prilika koje dolaze s time. “Ne trebamo se bojati izlaska iz Europske unije i istraživanja svijeta izvan nje. Prilike koje se nude u dramatično mijenjajućem svijetu su ogromne i mislim da znatan broj ljudi u našoj branši, kamoli u Bruxellesu, je toga svjestan”, rekao je.

Naravno, ima tu i pravih autentičnih konzervativaca koji žele da Britanija bude sama za sebe, čvrsta i autonomna, no, oni su u manjini – većina današnjih pobornika Brexita su kapitalistički oportunisti koji predosjećaju da bi cijela EU mogla biti brod koji tone, a to utapanje moglo bi potrajati godinama te nema smisla da Britanija čeka dok se nove prilike stvaraju.

Zna se gdje su nova tržišta, novi veliki izvori zarade – na istoku, u Aziji, na dijelovima Bliskog istoka (Iran), a kroz koju godinu možda i u Africi. Oni koji žele zgrabiti ova tržišta i pozicionirati se na njima, žele izlazak iz EU-a, odmah – jer znaju da će ista tržišta loviti i Nijemci i Francuzi, a oni bi mogli, onako “kontinentalno izdajnički”, za sebe složiti bolje uvjete nego za Britaniju.

No, većina i dalje izvozi u EU i za sve njih jednostavno nema smisla izlaziti iz EU jer bi gotovo sigurno bili financijski pogođeni.

Ekonomski nacionalizam – njegov novi procvat
Uz sve to ne možemo ne primijetiti da se ekonomski nacionalizam uzdiže globalno. Njegova snaga raste zbog određenog razočarenja i umora od velikih integracija.

Europska unija je u zadnjih 8 godina izdala svoju radničku klasu brutalnim mjerama štednje umjesto da za kockanje sa sudbinom svijeta kazni financijsku oligarhiju koja je, za čudo (naravno, nema čuda), danas još i bogatija nego prije izbijanja krize 2008.

Zato je u toj ogorčenoj radničkoj klasi, u svim njenim potlačenim elementima, buknuo otpor prema supranacionalnim institucijama kao što su one u strukturi Europske unije.

U nedostatku istinski revolucionarnog žargona, sve se ponovno svodi na ekonomski nacionalizam i nacionalizam općenito.

Potlačena radnička klasa spremna je raskrstiti s Europskom unijom i želi povratak snažne i autonomne nacije koja će brinuti za njih i samo za njih. S druge strane, sekcije radničke klase koje nisu pogođene krizom, odnosno ono što bismo mogli nazvati srednja i gornja srednja radnička klasa, želi i ostanak u EU i nema ništa protiv da se pomaže kome god treba, bilo manjinama, bilo imigrantima – jer njihov osobni život je poprilično dobar, pa zašto ne pomoći i drugima? No, ovi koji nisu zadovoljni osobnom kvalitetom života frustrirani su i sa solidarnošću i empatijom i tolerancijom jer imaju osjećaj da te važne stvari nitko ne nudi njima dok tonu sve dublje i dublje u ekonomsku katastrofu.

Zato dolazi do ustanka ekonomskih nacionalista i nije bitno koliko su vodeći biznisi prestrašeni njihovom pojavom, iza njih jednostavno stoje gnjevne razočarane mase.

Ti ekonomski nacionalisti su danas Donald Trump u SAD, Marine Le Pen u Francuskoj i brojni drugi diljem Zapadnog svijeta. Ne čudi stoga da i Trump i Le Pen žele Brexit i otvoreno su poručili da im je ta opcija draža.

Novi val ekonomskih nacionalista optimistično smatra da može ponovno doći doba moćnih nacija, ali će ovog puta biti staloženije i ratovati će samo kvalitetom usluge i robe. Teško da će biti tako – bilo bi dobro da jest, ali povijest nas uči kako su takva nadmetanja uvijek završila krvavo, jako, jako krvavo.

No, ne možemo ne prihvatiti činjenicu da se svijet mijenja – ekonomski nacionalizam je ponovno ovdje i na korak je do toga da pomete svijet. Zamislimo da Britanija sutra izađe iz Europske unije i da u studenom ove godine američki predsjednik postane Donald Trump. Svijet, kakvime ga danas poznajemo, ne samo da ne bio isti, bio bi uskoro gotovo neprepoznatljiv u političkom, ekonomskom i društvenom smislu.

Zaključak
Još jako puno toga mogli bismo reći pred sutrašnji referendum, a i puno toga smo morali preskočiti kako bi ovaj tekst bio donekle sažet – oni koji žele saznati više trebali bi, primjerice, proučiti detalje povijesnih rivalstava između SAD-a i Britanije, naročito između dva svjetska rata, jer ti detalji također su bitni u kontekstu sutrašnje odluke.

No, kao zaključak možemo istaknuti nekoliko vrlo važnih stvari. Kao prvo – cijeli aktualni vladajući establišment, pa gotovo cijeloga svijeta, zalaže se za ostanak Britanije u Europskoj uniji. Drugim riječima, cijela postojeća vladajuća garnitura preferira status quo jer taj status quo dotiče se doslovno svega – od načina poslovanja do načina života.

U isto vrijeme priprema se jedna globalna smjena – priprema se smjena ideje ujedinjenog svijeta pod upravom transnacionalog, primarno američkog, kapitala. No, riječ je o borbi, a ne o nekakvoj zapisanoj sudbini – par krivih koraka i netko će pasti.

Brexit može biti početak multi-polarnog svijeta (jer Britanija bi svakako željela biti jedan od polova), no, može se i ne desiti – SAD može do kraja godine nametnuti Europi TTIP i zapravo je na neki način kolonizirati. To bi onda pak bio veliki trijumf unipolarnog svijeta – svijeta s jednim najvećim centrom moći, Washingtonom.

Kao drugo – svijet se mijenja, a ako liberalna demokracija, kao što je prognozirao Francis Fukuyama, i ostane jedina dominantna globalna ideologija, to svakako nije “kraj povijesti” jer, kao što upravo i vidimo, unutar nje mogu se desiti tektonske promjene koje će mijenjati sve, pa i povijest.

Ideja integracije ima i uvijek će imati određenu privlačnost. No, što ako ideali integracije postanu nakaradni, ako integracije postane samo svrha profitiranja vladajuće klase? Jer kako navijati i veseliti se europskoj superdržavi ako nam ona već sada prijeti surovošću neoliberalizma? Takva superdržava ne može biti dobar ishod, mada se kao takva prikazivala. Tko pak želi riskirati s nacionalizmom, neka riskira, no svi koji zazivaju takav scenarij moraju se voditi izrekom Historia est magistra vitae prije nego to bude njihov konačni odgovor.

Rješenje može biti u pozitivnoj reformi Europske unije, ali da bi do nje došlo moraju popustiti oni pritisci kojima je takva reforma nezamisliva – možda bi iz te perspektive bila dobra pobjeda ekonomskog nacionalizma u SAD-u jer bi tada Europa imala prostora za “disanje”, odnosno one snage koje su voljne i spremne provesti te reforme mogu stupiti na snagu.

Sve u svemu, sutra je veliki dan za Europu – sutra je daleko najvažniji dan u povijesti Europske unije. Bez obzira koji ishod referenduma bio, Europa više neće biti ista.
Zastava Europske unijeAko Britanija izabere ostanak, EU neće izgubiti članicu, ali će i dalje biti žrtva britanskih ucjena i američkih pritisaka. Nadalje, svi ustupci koji će se Britaniji dati zbog njenog ostanka biti će nešto što će odmah dan nakon tražiti i druge EU članice, a to je onda početak razmotavanja integracije i početak kraja jedne ideje o superdržavi.

Ukoliko pak Britanija izabere izlazak iz Europske unije, odmah ćemo ući u fazu znatne nestabilnosti. EU će se tada morati ili brzo solidarizirati, kroz još veću integraciju, ili će se neminovno raspasti po ključu domino efekta. I jedno i drugo može biti loše.

Idealnih scenarija za sutrašnji referendum nema, no jedna je stvar sigurna, Europa više neće biti ista, saznati ćemo tek do koje mjere će se promijeniti.

D. Marjanović (Advance)