hamburger-icon

Kliker.info

Velika Kladuša u očekivanju Fikreta Abdića: Babo bolji od Tite

Velika Kladuša u očekivanju Fikreta Abdića: Babo bolji od Tite

14 Augusta
19:53 2011
Kuća jednog od najznamenitijih Kladušana ikad je devastirana, izbrisana iz kolektivne memorije. Ma koliko se u njega kleli. Stoga, gdje da se Abdić vrati nakon izlaska iz zatvora? I je li moguća obnova Agrokomerca? Umjesto odgovora, tek smiješak i lagano izvlačenje mobitela iz džepa. Na ekranu se ukazao poznati lik – Fikret Abdić Babo. »On je bolji i od Tite, svi ti ga mi ovdje obožavamo«. Čista, jednostavna i nedvosmislena konstatacija, još jedan smiješak i laganim korakom niz ulicu. Velika Kladuša u sparini kolovoškog popodneva. Rijetki prolaznici. Tek ponešto automobila. Terase brojnih kafića – Cacadu, LaCoste, Grand, Domino – polupune. 
Iako bi svakako bilo pretjerano konstatirati da se osjeća napetost zbog približavanja mogućeg dana izlaska legendarnog Babe iz zatvora, kod starije populacije ipak tinja nada. Jer, za nešto više od mjesec dana, 29. rujna, Fikret Abdić , jedna od najzanimljivijih osoba novijeg doba s prostora bivše Jugoslavije, trebao bi izaći iz pulskog zatvora. Mjesto gdje je zadnje četiri godine izdržavao 15-godišnju kaznu izrečenu zbog ratnih zločina u unutarmuslimanskom sukobu na prostoru današnjeg Unsko-sanskog kantona, napušta ne zbog svoje želje ili molbe već zbog činjenice da je odslužio više od dvije trećine kazne te da će upravo rečenog 29. rujna napuniti 72 godine. Svo vrijeme izdržavanja kazne nije koristio bilo kakve povlastice, pravo na bolji smještaj ili vikende na slobodi. Ne prihvaćajući presudu nije želio konzumirati ni olakšice jer bi tako, kako je isticao, zapravo priznao krivnju. Koje kako tvrdi ne samo on nego tisuće i tisuće njegovih pristaša, nikad nije ni bilo. Većinu vremena proveo je u samici sanjajući samo jedan san – izaći na slobodu i obnoviti Agrokomerc. 
Višeslojna osoba                    Uistinu, tko je Fikret Abdić, zbog iznimnih poslovnih uspjeha i zapošljavanja praktično svih raspoloživih, radno sposobnih stanovnika Cazinske krajine od milja nazvan i Babo? Teško se odlučiti za ma koju konstataciju jer je nedvojbeno riječ o višeslojnoj osobi. Rođen 1939. godine u obitelji koja je brojila čak 13-ero djece, od malih je nogu bio posvećen etici rada, odan načelu prema kojem se uspjehe postiže isključivo temeljem sposobnosti i prakticiranja kulture rada. Što je, kako se pokazalo 1987. godine nakon izbijanja »afere Agrokomerc«, bilo nespojivo s tadašnjim razmišljanjem socijalističke Jugoslavije. Dakako da bi bilo pretjerano reći kako se socijalizam na balkanskim prostorima zasnivao na svojevrsnoj glorifikaciji nerada (»neka radi tko mora«, »ako ne može drugačije može i radom«, »idi u školu da ne bi morao raditi«) ili pak na kažnjavanju uspjeha, čemu možemo nerijetko i danas svjedočiti, no nedvojbeno je kako je Babin uspjeh s Agrokomercom zasmetao mnogima. Ne samo zbog, kako nam je kasnije kapitalističko uređenje pokazalo, otimanja tržišta nego i zbog činjenice što je Abdić s Agrokomercom uistinu plovio vodama nevjerojatnog uspjeha. Minijaturnu farmu u prometno i gospodarski izoliranom kutku BiH, Abdić je nakon preuzimanja direktorske funkcije sedamdesetih godina prošlog stoljeća za svega desetak godina doveo do poljoprivredno-prerađivačkog giganta s 13 tisuća zaposlenih! Bazno orijentiran na proizvodnju pilećeg, purećeg i mesa kunića, najprije je zadovoljavao lokalne i regionalne potrebe no ubrzo se prometnuo u sasvim respektabilnog izvoznika.

Talijani su primjerice gutali sve količine kunića, mesa bez masnoće s obiljem proteina, koje je Abdićev Agrokomerc uspijevao proizvesti. I ma kako tko tretirao »aferu Agrokomerc« što je 1987. pomela pozamašni broj političara, uz čuvenog Hamdiju Pozderca, netom prije no što je trebao postati predsjednikom Jugoslavije, pa sve do onih iz Rijeke u kojoj je Agrokomerc uživao u jednoj od bescarinskih zona, jako se teško oteti utisku da je uz pravni ili kriminalni element, uvelike bila riječ o ideološki, pa i nacionalno – ma koliko su se Abdić i njegova obitelj čitavog života distancirali od nacionalnih odrednica ističući isključivo svoju građansku orijentaciju i uvijek naglašavajući odanost multikulturalnim stremljenjima – montiranom procesu.  Koji je k tome, u desetljeću »i poslije Tita Tito«, dok je vladala jedna od najvećih gospodarskih depresija na jugoslavenskim prostorima pokazivao da se čak i u najnerazvijenijim područjima može stvoriti privredni gigant. Pokazati da se može u trenucima kada političkim oligarhijama itekako odgovara da se »ne može«. A to, to se već ne oprašta. Da, mjenice i nisu imale pokriće no to u svakom slučaju nije bio »specijalitet« Fikreta Abdića već poprilično uvriježena praksa »kreditiranja« tog vremena. Uostalom, mnogi se i danas sjećaju obveznica izdavanih za gradnju tunela Učka koje su u krajnjoj realizaciji vrijedile tek poneko odijelo, bez košulje i kravate.  

Zapušteni pogoni                   Što dakle slijedi prvih dana listopada, kad se Abdić odmori od dočeka koji mu u Velikoj Kladuši pripremaju deseci tisuća odanih pristaša?  Kako smo se mogli uvjeriti nakon temeljitog »češljanja« velikokladuške i dijela cazinske općine – nažalost ne mnogo. Znajući razinu njegove karizmatičnosti i utjecaja na mase ne usuđujemo se reći – ništa ali da smo skeptični – jesmo. Bezbrojni pogoni, ponajviše valionice pilića i peradarske farme, potpuno su zapušteni. Od velikog Agrokomerca ostali su tek tragovi i tužna sjećanja na bogata vremena. Prostori pretežito nisu konzervirani već – devastirani. U predgrađu Velike Kladuše, na cesti što vodi prema Cazinu i Bihaću vremenom nagrižena postrojenja. Prerađivačka prehrambena industrija i, u što je Abdić s pravom polagao velike nade, farmaceutska industrija u nastajanju. Laboratoriji za kontrolu kvalitete, nukleus centra koji bi najvjerojatnije kumovao čak i dovođenju nekih sveučilišnih programa u nekad malu, »zabitu« Kladušu. Nemoguće je ne ostati fasciniran. Nažalost i urušenim postrojenjima, ne samo vizionarskom Abdićevom snagom. 

 – E da, samo gledaj. Nekad su ti odavde svakog dana kretale stotine kamiona prema Europi. Piletina, puretina, juhe, salame, paštete, čokolade i keksi. A danas ruševine. Kad bi barem prihvatio izaći iz zatvora, svima bi nam bilo lakše. Znam i ja da ima 72 godine, da je dugo već u zatvoru, ali njegov dolazak u Kladušu pokrenuo bi neku sasvim novu, dobru energiju pa sam siguran da bi nam odmah krenulo na bolje, rezimira velikokladušku svakodnevicu Mirsad Midžić, čovjek što je proputovao svijeta, primjerice radio je čak i na Islandu, ali Kladušu ne bi dao ni za što ma koliko situacija u njoj zapletena bila.  Zapletena i komplicirana jer – nije baš da su svi za Babu. Za njega jest golema većina ali ratna epizoda iz 1993. godine se u nekim krugovima, bilo da su zemljopisno smješteni u središte Bosne, bilo da se nalaze u blizini najjače bošnjačke nacionalne stranke, baš i ne zaboravlja. K tome, poznato je kakvi su u mnogim zemljama odnosi centra, glavnog grada i periferije države. Malo se ili nikako razumiju.

Peradarske farme                    Neskloni, mada ih nema više od desetak posto u općinama Velika Kladuša i Cazin što zajedno broje više od 120 tisuća stanovnika, tvrde da se Babo zapravo nema što vraćati. Vremena su drugačija, pogoni zapušteni i nikako im nije jasno što bi »taj starac« imao u gospodarskom smislu pozitivno djelovati. 

Jaka emigracija                               Ako ste se pitali zbog čega prigodom uvođenja direktne avionske linije između Hrvatske i SAD Zagreb nije povezivan s New Yorkom nego s Chicagom, odgovor je – zbog Velike Kladuše! Nije li vam tek sad ništa jasno, odgovorit ćemo vam podatkom da u Ilinoisu  i susjednom Michiganu, živi na desetke tisuća ljudi iz Unsko-sanskog kantona, Kladuše ponajviše. Nakon što su za rata izbjegli u Hrvatsku, polako su nastavljali u »treće zemlje«. SAD je bio najotvoreniji iako ih mnogo ima u Skandinaviji – Norveškoj i Danskoj. A kad se ovih ljetnih mjeseci baci pogled na registracije automobila, najteže je pronaći bosansku. Slovenske, austrijske, njemačke pa čak i norveške prevladavaju a kod automobila s hrvatskim pločicama odmah se uočava da pripadaju rent-a-car kompanijama, odnosno da ih Kladušani po dolasku na Pleso tamo »rentaju«. Stoga, uz pohvale načelniku Mulaliću, čini nam se kako su i emigrantske donacije itekako zaslužne za lijepu, pa i prosperitetnu Kladušu.

Oni koji ga vole, a njih je jako mnogo, pridaju mu skoro božanske osobine pa tvrde da bi dovoljna bila i samo njegova pojava. Samo nek nam je tu…  Nekoliko kilometara od centra, na cesti što preko Male Kladuše vodi do Cazina skreće se u Donju Vidovsku. Neveliko selo, nova škola koju su darovali Norvežani, džamija. I čak tri Agrokomercova pogona. Peradarske farme. U cijelosti zapuštene, neke i bez ma kakvog nadzora ili barem ograde sa zaključanim vratima. Malo selo, velikog čovjeka dalo. 

 – Nema ti tu njegove rodne kuće. On se rodio još prije onog rata, malo je od mene mlađi. A od kuće nije ništa ostalo. Recimo, da je ima bila bi odmah niže džamije, ‘vako samo teren, trava i kukuruzi. A da je velik bio – bio je. A hoće li se vratiti? Tvrdoglav je i ponosan, teško. Ić’ će do kraja,  prognozirao je rujanski rasplet Bešir Dolić , simpatični 79-godišnjak, jedan od najstarijih stanovnika Donje Vidovske.  – Čitav sam radni vijek bio u Sloveniji, u Novoj Gorici. Ložač centralnog, to sam bio. I to dobar. Voljeli su me Slovenci, znaš kako oni gledaju na nas Bosance. A Babo, dobar je i on ali mi se sve nekako čini da ga je politika dvaput zajebala. E… da nije bilo politike gdje bi mu bio kraj. Stvorio je njega narod ali i on je narodu mnogo dao, zaključuje Dolić, inače vlasnik jednog od najčešćih prezimena u Donjoj Vidovskoj. Vraćamo se u Kladušu. Lijep, u cijelosti obnovljen grad. Fasade živih boja, čiste ulice, veliki i besprijekorno održavani parkovi. Susretljivi ljudi, otvoreni, komunikativni. Hrvatska im je, kažu, isto domovina jer mnogi posjeduju dvojno državljanstvo. Dio ih se i izjašnjava Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti.    

Europsko lice                     Grad odiše spojem tradicije i suvremenosti, ili kako bi neki primijetili »zabrađene babe i utegnute cure«. Općenito čini se kako, čak i bez Agrokomerca, ekonomska kriza nije pretjerana. Ili barem ne veća od one koju i sami, u Hrvatskoj poznajemo. Mnogi zasluge za tako dobar dojam što Kladuša ostavlja, i ne samo na goste, pripisuju općinskom načelniku Admilu Adi Mulaliću . On je kažu zaveo red i Kladuši dao jedno apsolutno europsko lice. Skloniji glorifikaciji najzapadnijeg kutka Bosne, ističu kako je Velika Kladuša apsolutno najčišći i općenito najuredniji grad u čitavoj Federaciji, ako ne i BiH. Mulalić je član DNZ-a, stranke koja na neki način najbolje slijedi Abdićeva životna iskustva i stavove: pravednost, tolerancija, poštenje. Ne vezuju se nacionalno, naprosto centristička stranka željna narodnog prosperiteta.  

Šećući Kladušom, skoro je nemoguće otkriti ma i jednu zgradu koja bi oštećenjima podsjećala na prošli rat. Osim ako se ne prezivate – Abdić. Na samom križanju s cestom što vodi prema starogradskoj utvrdi koja se uzdiže na brijegu ponad Kladuše, kuće Abdićevih. Fikretova, sestre mu i brata. I sve u derutnom stanju. Štoviše, do Fikretove se od pobješnjelog raslinja, grmlja i korova, razbijenih boca te svekolikog smeća jedva i može probiti. S ceste se vidi jedino kamenom ozidani ulaz tako da je kuća jednog od najznamenitijih Kladušana ikad, na jedan čudan, gotovo simbolički način izbrisana iz kolektivne memorije. Ma koliko se u njega kleli.  Stoga, ma da se i koncem rujna – kad se u Puli , tradicionalno kao što to već godinama čine na njegov rođendan, s desecima autobusa i stotinama automobila okupe na tisuće i tisuće, ne samo Kladušana već i stanovnika mnogih drugih gradova i sela Cazinske krajine – pojavi na izlaznim vratima zatvora – gdje da se vrati? Gdje da uživa u toplini doma kad iz njegovog drveće raste? I je li to ujedno odgovor, ma koliko mu se božanske moći pripisivale, na pitanje o mogućoj obnovi Agrokomerca. Bojimo se pomisliti ali jesu li u pravu oni što kažu, neka ga, nek’ odmara u Opatiji ili Rijeci, nek’ uživa i često nam dođe, ali ono što je bilo na vrhuncu prije skoro 25 godina teško se može vratiti.

Grad koji pamti                Koliko su Kladušani široki te koliko su samosvjesni pokazuju i nazivi njihovih ulica. Dodavali su novovijeke, ali nisu ukidali stare. U samom su centru tako ulice Hamdije Pozderca, Edvarda Kardelja, Maršala Tita, Ive Marinkovića, … Svemu u prilog govori i spomenik poginulim partizanima što se nalazi u središnjem gradskom parku na čiju je ploču s ponosom dopisano »obnovljen 1999. godine«.
Jaka emigracija                Ako ste se pitali zbog čega prigodom uvođenja direktne avionske linije između Hrvatske i SAD Zagreb nije povezivan s New Yorkom nego s Chicagom, odgovor je – zbog Velike Kladuše! Nije li vam tek sad ništa jasno, odgovorit ćemo vam podatkom da u Ilinoisu  i susjednom Michiganu, živi na desetke tisuća ljudi iz Unsko-sanskog kantona, Kladuše ponajviše. Nakon što su za rata izbjegli u Hrvatsku, polako su nastavljali u »treće zemlje«. SAD je bio najotvoreniji iako ih mnogo ima u Skandinaviji – Norveškoj i Danskoj. A kad se ovih ljetnih mjeseci baci pogled na registracije automobila, najteže je pronaći bosansku. Slovenske, austrijske, njemačke pa čak i norveške prevladavaju a kod automobila s hrvatskim pločicama odmah se uočava da pripadaju rent-a-car kompanijama, odnosno da ih Kladušani po dolasku na Pleso tamo »rentaju«. Stoga, uz pohvale načelniku Mulaliću, čini nam se kako su i emigrantske donacije itekako zaslužne za lijepu, pa i prosperitetnu Kladušu.
ADMIL MULALIĆ, NAČELNIK OPĆINE VELIKA KLADUŠA: Fikretu Abdiću narod vjeruje
Agilan, temperamentan, poduzetan. Glavne su to odrednice 46-godišnjeg načelnika općine Velika Kladuša Admila Mulalića  koje smo saznali od njegovih građana. Član je DNZ-a, stranke centra ili kako sam kaže »lijevog centra« čija je glavna premisa radom a ne politikanstvom do prosperiteta i boljeg života. 

Kladuša vam odlično izgleda, ne bi se reklo da je neka pretjerana kriza?

– Trudimo se, angažiramo a i ljudi su nam vrijedni. Uz brojne uslužne djelatnosti, opet razvijamo i poljoprivrednu proizvodnju koja je na neki način nastavak onog što je svojedobno radio Agrokomerc. S proizvodnjom malina, jagoda te industrijskog povrća poput kornišona opet postižemo dobre rezultate.

Vjerujete li da će Fikret Abdić konačno izaći iz zatvora?

– Uz mnoge dobre osobine nas Krajišnike određuje i jedna koja nužno ne mora biti pozitivna  – tvrdoglavost. U čestom sam kontaktu s Fikretom Abdićem, odlično je upoznat sa stanjem »na terenu«, dobre je volje, vitalan. No, čini mi se da je i dalje odlučan da nikakve kompromise neće poduzimati. Njegov je stav, a i mi ga dijelimo, da nije kriv. Stoga, mislim da je nemoguće išta prognozirati, osim ako ga sama Hrvatska, bez molbi, ne pusti iz zatvora.

 Obilaskom niza bivših pogona Agrokomerca ne stječe se utisak da bi ih itko pa ni sam Abdić mogao vratiti u nekadašnje stanje?

– Nismo to ni rekli. Pa ne mislimo da bi dolaskom Fikretovim preko noći sve bilo vraćeno na staro, da bi odjednom opet 13 tisuća ljudi bilo zaposleno. Ne, ali sasvim je sigurno da Fikret Abdić, naš Babo ima takav utjecaj, takvu pozitivnu energiju te da mu ljudi beskrajno vjeruju da bi svojim autoritetom pa i poslovnim vezama koje unatoč svemu nisu nestale, mogao utjecati da se sve zajedno opet pokrene. Njemu ljudi naprosto vjeruju pa kad bi rekao »zasučimo rukave, pokažimo da možemo pa makar bez plaće radili«, narod bi na to pristao. Vidite, u tom slučaju naša tvrdoglavost postaje dobra osobina. Uvjeren sam da bismo novim startom, ne dakle obnavljanjem pogona koje uvelike nije ni moguće obnoviti za kratko vrijeme zaposlili 2 do 3 tisuće ljudi.

 A ni iseljeništvo vam nije malo ni siromašno.

– Da, na tisuće naših ljudi rasuto je svijetom. Kako i primjećujete, mnogi su uspješni tamo gdje žive pa smo sigurni da bi se i tu pojavila nova snaga. Da bi se njihove investicije u Agrokomerc mogle organizirati na moderan način, da naprimjer postanu dioničari. No, bez Babe teško će ih ma tko privoliti na veća ulaganja.

Kad bi sve krenulo, postoje li planovi o angažiranju susjeda? Konkretno biste li nanovo investirali u Rijeku?

– Budite sigurni – naša glavna luka bila bi Rijeka. Postoje težnje i želje da u tom slučaju koristimo Ploče pa čak i Bar, no mi smo sigurni da bi upravo Rijeka preuzela najmanje 80 posto naših potreba za izvozom ili u nekim slučajevima uvozom. Svakako da bismo surađivali i sa susjednim županijama – Karlovačkom i Ličko-senjskom a naš Unsko-sanski kanton neke oblike takve međudržavne suradnje već i njeguje. Ma Hrvatska bi nam bila najvažniji partner, uostalom Agrokomerc i dalje posjeduje jako mnogo imovine u Hrvatskoj, praktično od Dubrovnika do Opatije.

Neko ste vrijeme, u izbjegličkoj fazi živjeli u Rijeci?

– Da, živio sam i radio  Rijeci dvije godine i imam samo riječi hvale za to razdoblje, ali i općenito za ponašanje Rijeke, odnosno njezinih stanovnika u zadnja dva desetljeća. Rijeka je uz Kladušu jedini grad u kojem bih mogao živjeti a uz ostalo kod Riječana me posebno oduševljava tolerantnost, neopterećenost drugim i drugačijim. K tome mislim da je Rijeka jedini grad iz bivše Jugoslavije gdje su ma kakve nepravde prema drugim nacijama ili vjerama minimalno počinjene. Koliko je Rijeka široka pokazuje i činjenica da upravo gradite džamiju te da su svi moji sunarodnjaci, odnosno moji Krajišnici koji u Rijeci žive, odnosom  Riječana i Rijeke prema njima jako zadovoljni.  Edi Prodan (Novi list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku