hamburger-icon

Kliker.info

Vedrana Rudan: Vrijeme darivanja

Vedrana Rudan: Vrijeme darivanja

Decembar 24
14:02 2006

Piše : Vedrana Rudan (Nacional)

Krajem svake godine u našim se medijima otvara lov na kurve. Što će za Božić dobiti mladi komadi koje tucaju bogati otromboljeni starci? Hoće li kurvica na sebe nabaciti vizona, bizona, rubine, brilijante… Kad se novinarčići medija koji prate  “džetset“ dočepaju informacije, na stup srama razapnu kurvu ili kurve koje će svoja mršava tijela uvaliti u plemenite dlake. U novinama im osvanu fotografije, na TV-u im se rugaju curice i dečkići bez kune u džepu. Godinama sam bila novinar, sjećam se kraja godina kad bismo mi bijednici bili sretni ako bismo dobili poklon-bon u vrijednosti od, preračunato, 400 kuna. Jedne smo godine dobili tri kile mađarskog smrznutog mlijeka. Tada sam već bila na odlasku iz novinarstva i nisam živjela od njega, zato sam jedina u kući odbila ledenu grudu. Uvijek mi je kod novinara smetao nedostatak ponosa. Lučki radnici, žene koje kroje rukave za Talijane, vozači kamiona, medicinske sestre, učiteljice, službenice na pošti, svi ti nemoćnici bespogovorno slušaju svoje gospodare jer nemaju vremena razmišljati o svom položaju. Oni i nisu ljudska bića, to su strojevi u koje se na kraju mjeseca za određeni broj pokreta ili izgovorenu količinu riječi ubaci mala svota. Dok se mašina ne pokvari ili dok ne crkne. Ali novinari… Novinari su ljudska bića koja imaju vremena, ne ubija ih posao, većina gine od alkohola ili cigareta, ili od alkohola i cigareta, obrazovani su, kuže istinu, vide manipulaciju, zašto oni ne odbiju ledeno, mađarsko mlijeko? Ovoga ću časa opet uskočiti u pluskvamperfekt. Radila sam na radiju, šef me poslao da intervjuiram direktora jedne riječke firme. Još je bio socijalizam, iako na umoru. Dakle, odoh. Drugu sam postavila nekoliko banalnih pitanja o brodovima i poslovanju. Zašto se onoliko uznemirio? Zato što su moja pitanja bila jasna i kratka? Uvijek postavljam kratka pitanja kad govorim o temi o kojoj ništa ne znam. Da, nisam znala da čovjek muca, na to mi šef nije skrenuo pažnju.Skratit ću, drug se razljutio, mucao je vjerojatno više nego inače, snimatelj me bespomoćno gledao dok se traka vrtjela i bilježila uzdahe, roktaje, udahe, čudne zvukove, isprekidane rečenice koje i nisu bile rečenice nego besmisleno stenjanje. Lik mi se zaista nije svidio. Zato sam pustila na radiju ono što je ispuštao iz sebe. Poludio je. I on i moj urednik koji je preslušao prilog tek kad ga je onaj nazvao. Urednici, to možda ne znate, slušaju, čitaju ili gledaju priloge svojih novinara samo kad netko bitan popizdi pa ih nazove. Pozvao me, o šefu govorim, rekao mi da “on“ traži “demanti“, da se moram vratiti u Bakar i snimiti “demanti“. “Demanti“? A kad sam ušla u onu riječku javnu kuću, moj mi je šef odmah na ulazu rekao kako na radiju ne postoji “demanti“?! Zato sam mu rekla, ej, stari, sam si rekao da ispod našeg krova ne stanuje “demanti“. Kako čovjek može “demantirati“ ono što je sfrfljao u stroj koji je izmišljen da zabilježi krik komarca? Ne seri, rekao mi je šef. Tehničar, stroj i ja opet smo krenuli put Bakra, ušli u kancelariju, sjeli za stol, ja sam stavila krušku pod direktorovu njušku i rekla, demantirajte! Gledala sam ga u oči onako kako žabu gleda zmija. Blaženo, blaženo, blaženo vrijeme kada je u Hrvatskoj umirao socijalizam a sjeme demokracije još nije bilo uštrcano u maminu pičkicu. Direktorovo je lice bilo ljubičasto. Napravio je znak rukom, isključili smo magnetofon. Jeeees! Pobjeda! Ni tada nisam bila mlada a ipak sam vjerovala da je novinarstvo borba protiv moćnih i snimanje mucavaca bez cenzure. Prošlo je deset godina. Drug je postao tajkun, ja sam na radiju dobila otkaz i otvorila agenciju za prodaju nekretnina. Jednoga smo se dana našli na cesti. Trebala sam mu pokazati kuću koju sam smatrala dovoljno skupom za njega. Koštala je tristo tisuća maraka, mojih je trebalo biti tri posto. Bila sam jako pristojna, baš prava žaba. Zmija mi je rekla, bez zamuckivanja, kako “moja“ kuća nije “samostojeća“, on ne želi nikoga pokraj sebe, treba veliku vilu pokraj mora, s okućnicom, blizu grada, jer “žena ne vozi“. To ćete teško naći, gospodine, ako i nađete, bit će to stara

vila koja traži ogromna ulaganja, možda bi vam se više isplatilo kupiti gradilište. Mucala sam, inače ne mucam. Ništa od posla. Nekoliko godina poslije sve su hrvatske novine pisale o njegovoj vili koja je stajala milijun eura ili dva, agentici preko koje ju je kupio do danas nije platio proviziju. O čemu ja uopće govorim? Što želim reći? Da, ne volim kad bijedno plaćeni novinari krenu đonom na “kurve“ koje ovih dana dobivaju skupe poklone. Koja je razlika između cure koja starcu daje pičke za komad krzna i novinara koji piše ili govori pizdarije za tri tisuće kuna mjesečno? Možda i manje? Želim reći, sve više poštujem “kurve“. S jebačem u šezdeset i nekoj čast ti je ionako rijetko na kušnji. U novinarstu je drugačije. Nema dana a da po sebi ne sereš za sitnu lovu. Ovo je digresija, a možda i nije. Moj se muž sinoć kasno vratio s nekakvog sastanka, pogledao me u oči onako kako te u oči može pogledati samo nevin čovjek i rekao, stavit ću navodnike, bit ću jasnija: “Da te večeras netko sretne na cesti…“ “Ja ne izlazim noću“, rekla sam glasom supruge koja vjeruje svemu što joj se kaže. “Dopusti da završim misao“, rekao je muž, “da te večeras netko sretne na cesti, da te pita što želiš za ovaj Božić, što bi rekla?“ “Brilijant“, rekla sam, “čistoće internally flawless, boja exceptional white +, rez very good, velik.“ Jako se začudio. “Nisam to očekivao, naručio sam ti monografiju Annie Leibovitz, ‘A Photographer’s Life’.“ “Zlato“, rekla sam, “ne znaš s kim živiš. Ja nisam novinarka, ja sam kurva.“

 

 

 

 

 

 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *