Kliker.info

Piše : Vedrana Rudan

Priznajte, pojma nemate gdje je Sirija. Ni na karti je ne biste znali naći. Ni ja. Sirija je zemlja tamo daleko gdje Ameri love Asada onako kako su lovili Gadafija.Ne znate tko je Asad? On je životinja koja ždere živu dječicu sirijskih “pobunjenika”. Između Gadafija i Asada ipak ima razlike, drastične. Asad je žilaviji od svoga pokojnoga, raščerečenoga kolege.

Izbori su na vratima, Ameri vole u sedlu gledati čvrstog momka, neka je i crnac. Čitava ova banalna priča ne bi nas Hrvate i Hrvatice trebala mnogo uzbuđivati. Nije nas uzbudila ni frka oko Libije, Tunisa, Afganistana, Jemena, Iraka, Gaze…Tko jebe pobijene ljude u dalekim vukojebinama. Briga nas što rade Ameri i Izraelci u Gazi, ne crkavaju tamo u blatu, smradu i žici naša djeca. Mi smo, hvala na pitanju, dobili rat, četnici više ne stanuju ovdje, svoji smo na svome.

Da, i demokratska smo zemlja. Dokazali smo to djelom, ne pričom. Svake godine Zagrebom šeću homoseksualci a poznato je da demokracija stanuje samo tamo gdje oni slobodno šeću. Čujte, da nam je netko rekao, dok smo pokapali našu djecu poginulu u okolici Zadra, Dubrovnika, u Vukovaru, da je naš jezivi rat samo uvod u novi rekli bismo mu da je lud.

Da nam je netko tada rekao da će djeca poginule djece krenuti u rat u Siriji rekli bismo mu…Ništa ne bismo rekli, ima svakakvih budala. Kad, drage moje mame Hrvatice, evo nama novog rata. Sirija je navodno granatirala Tursku, navodno ubila četvoricu ili petoricu a možda i šestoricu Turaka. Učinila je, ako je učinila, nije to najbitnije, zločin koji vapi do neba jer je Turska članica NATO-a. Sigurno znate, tko napadne bilo koju članicu NATO-a napao je NATO. Da smo mi NATO to ste valjda čuli.

Doduše…Nije uvijek sve tako prosto. Ista ta Turska nedavno je svojim brodovima prevozila pomoć Gazi. Izraelci su Turke potamanili poput zečeva. I tada je Turska bila NATO pa ipak NATO nije krenuo na Izrael. Što Izrael ima a Sirija nema? Što Izrael nema a Sirija ima? Elem, oni Sirijci koji su ubili ili nisu ubili one Turke napali su Hrvatsku. Pa će naša djeca za koji dan, tjedan ili mjesec krenuti u Siriju u boj za narod svoj

Rat k’o rat. Sve smo to prošli, navikli smo da nam na vrata stižu leševi voljene djece. Međutim, ovaj će rat za nas Hrvate ipak biti malo drugačiji. U Siriji za demokraciju neće ginuti samo Hrvati. Bit će tamo djece iz čitavog svijeta. Negdje sam pročitala što Ameri rade sa leševima poginulih vojnika u Afganistanu. Postoji posebna postrojba koja puni crne vreće mesom koje sa ratišta dobiva u vrećama.

Rijetko se kad u vreći koja krene na adresu roditelja ili žene nađe tijelo u komadu. Uglavnom su u njoj crne ruke, bijele noge, bijela glava, crni prst. Kad stave vreću u cinčani kovčeg, izjavila je žena koja je radila u toj postrojbi, vreća se uvijek na sredini savije jer u njoj nema kičme. Eto, u ovom ćemo ratu mi bake i mi majke morati imati na umu, kad nam iz Sirije dopreme leš, da to neće biti leš našeg djeteta nego sedamdesetak kila pitaj boga čijeg mesa.

Da li će nam to biti utjeha? Ipak u vreći nije meso našeg mesa? Ili će nas to prestraviti? Gdje je meso našeg mesa? Drage Hrvatice, dragi Hrvati. Njemačke, engleske, turske, francuske, američke…, tko bi ih sve nabrojio, majke navikle su da im NATO isporučuje meso u limenom sanduku. Nikad ne postavljaju suvišna pitanja.Zato, Hrvatice i Hrvati, trk, kupiti grob! Da NATO meso ima gdje počivati u miru.