Kliker.info

Današnji čovjek je beskrajno slobodan, ali mu je Hristos potrebniji nego ikad, ocjenjuje sarajevski paroh Vanja Jovanović."Na globalnoj tržnici sve se kupuje i prodaje. Sve je unaprijed osmišljeno i određeno, sve mu je dostupno. Pa ipak, današnji čovjek je više nego ikad usamljen i udaljen od Boga. Čovjek je iživljen i prazan, poptuno ogoljen i melanholičan", kaže Jovanović.On u intervjuu za "Nezavisne" govori i o preblemu povratka pravoslavaca u FBiH te konstatuje da je to pitanje završeno, "htjeli mi to priznati ili ne".

NN: Sutra je Vaskrs, najveći pravoslavni blagdan. Sa kakvom porukom bi pravoslavci u BiH trebalo da slave ovogodišnji blagdan?

JOVANOVIĆ: Vaskrs je praznik nad praznicima i predstavlja veliku radost za sve Hrišćane, jer mi kroz taj događaj imamo mogućnost vlastitog spasenja i vaskrsenja. Da Hristos nije vaskrsnuo, "uzalud bi bila sva vjera naša i propovjedanje naše", kao što kaže apostol Petar.

Današnjem čovjeku je vaskrsli Hristos potrebniji možda više nego ikad. Čovjek današnjice je u zadovoljenju svojih raznolikih potreba, uslovno rečeno, beskrajno slobodan. Na globalnoj tržnici sve se kupuje i prodaje. Za razmišljanjem nema potrebe, jer se i to kupuje i prodaje. Sve je unaprijed osmišljeno i određeno, sve mu je dostupno, svaki dio planete i kosmosa koji nas okružuje. Šta god mu padne na pamet može da nađe na prepunoj tezgi ogoljene zemlje. Sve to on u potpunosti koristi i cijeli svjet danas ima izgled prepune košnice. Pa ipak, današnji čovjek je više nego ikad usamljen i udaljen od Boga. Čovjek je iživljen i prazan, poptuno ogoljen i melanholičan. Upravo takvom čovjeku je potreban Hristos koji je uvijek Hristos današnjice. Zato je Hristovo vaskrsenje danas nenadoknadiva vrijednost za smisleni sadržaj čovjeka i njegov život u punoći.

NN: Koji su običaji karakteristični za proslavu Vaskrsa na našim prostorima?

JOVANOVIĆ: Suština svega je vjera, naše saobražavanje sa Hristom, a običaji su uljepšavanje u ljubavi tog našeg puta. Slavljenje Vaskrsa se ne može odrediti vremenom i prostorom te zbog toga nema bitnijih razlika u običajima između određenih regija ili istorijskih razdoblja. Ono što je svuda karakteristično za Vaskrs, što je ujedno i najljepše iskazano u ljubavi i radosti, jesu farbana jaja, naročito crvenom bojom. Crvena boja simboliše Hristovu nevino prolivenu krv i to je istovremeno boja Vaskrsenja.

NN: Koliko su pravoslavni vjernici u BiH zadržali tradicionalne običaje?

JOVANOVIĆ: Običaji žive među vjernicima kao iskaz njihove ljubavi i želje za vidnim uljepšavanjem svog odnosa i puta ka Bogu. Oni nisu iščezli, uvijek imaju novi sjaj i toplinu i ako Bog da, trajaće.

 NN: Slažete li se sa tezom da se vjernici vraćaju Crkvi jer donedavno su crkve posjećivali rijetki samo u vrijeme praznika?

JOVANOVIĆ: Čovjek je religiozno biće. On mora u nešto vjerovati. Čovjek želi da riješi svoja egzistencijalno duhovna pitanja. Osnovno je – kuda ide poslije smrti. Ne miri se s tim da poput neke prehrambene robe ima rok trajanja poslije čega se baca i nestaje. Vrijeme socijalističke revolucije, odnosno komunizma, je bilo konstruisano kao religija. Umjesto ikona po zidovima, svuda smo imali slike vrhovnog vladara. Klasično obogotvoravanje ličnosti. Ta religija imala je i svoje obrede kao što su sahrane, ulazak odabranih u partiju, razne inicijacije i zakletve. To je samo dio primjera koji su obrazovali jednu vještačku religiju, a samim tim i specifičan identitet. Sve je to trajalo pola vjeka i na kraju propalo. Logično je da su se ljudi nakon toga okrenuli Crkvi tražeći egzistencijalne duhovne odgovore.

NN: Postoji li podatak koliko je pravoslavnih vjernika iseljeno iz FBiH i koliko ih čeka na povratak?

JOVANOVIĆ: Iz dijela naše eparhije, što se prvenstveno odnosi na Sarajevo sa okolnim mjestima, iselilo se oko 200.000 ljudi. Stvaran povratak se nije desio i teško da će u budućnosti biti drugačija slika. Neobična je pojava da se ljudi koji su proveli i rat u Sarajevu sada, u ovom vremenu, iseljavaju u Istočno Sarajevo. U samom gradu Sarajevu, po nezvaničnim podacima naše i Katoličke crkve, danas živi oko pet odsto hrišćana, ukupno i pravoslavnih i katolika. Proces migracija, samim tim i povratka u BiH, je nakon svih ovih godina u najvećoj mjeri završen i to je naša sveukupna realnost, htjeli mi to prihvatiti ili ne. Prihvatanje svih ovih činjenica ne treba da nas frustrira. Ono nas, prije svega, poziva da svi zajedno sjednemo i osmislimo kako možemo u budućnosti bolje i kvalitetnije živjeti podrazumijevajući pri tome i regulisanje stanja i statusa te zaštitu zagarantovanih prava onih koji predstavljaju manjine u različitim dijelovima BiH.

NN: Sa kojim se problemima pravoslavni vjernici susreću u Sarajevu?

JOVANOVIĆ: Nažalost, to su još prava na javno praktikovanje svoje vjere. Ja sam paroh sarajevski i kao takav nemam mogućnost da uđem kada želim u dvije kapele koje su vlasništvo Crkve koje se nalaze u centru Sarajeva. Ove kapele sa grobljem je oduzela državna firma "Pokop" na početku poslednjeg rata i one još nisu vraćene. Prije dvije nedjelje, nakon jedne sahrane na groblju sv. Mihajla, zamolio sam odgovornog čovjeka ove firme da mi otvori kapelu jer sam želio da vidim kako izgleda iznutra. Odgovorio mi je da ne može.

Napori na sanaciji vjerskih objekata

NN: Imate li podatke koliko objekata Srpske pravoslavne crkve treba sanirati i obnoviti u FBiH?

JOVANOVIĆ: Većina objekata, ne samo naše crkve nego svih na ovim prostorima, su kulturnoistorijski spomenici ove zemlje. Koliko raspolažem podacima, oko 70 odsto spomenika naše zemlje su vlasništvo crkava i vjerskih zajednica. Koliko tačno ima objekata, izraženo u brojkama, koji zahtijevaju obnovu i sanaciju, ja u ovom trenutku ne znam. Svih pet eparhija naše crkve, koliko ih ima u BiH, se dijelom nalaze i na području Federacije BiH i ono što mi je poznato jeste da se ogromni napori ulažu u svakoj eparhiji kako bi bili obnoviljeni i sanirani svi oštećeni ili srušeni objekti.

Mnogo učinjeno na normalizaciji stanja

NN: Koliko ste zadovoljni radom Međureligijskog vijeća BiH?

JOVANOVIĆ: Za razliku od mnogih zemalja Zapada, mi imamo prostor i mogućnost da se naši predstavnici sastaju i razgovaraju. Lično sam uključen već deset godina u rad MRV-a, tako da sam i svjedok mnogih bitnih projekata koji su realizovani. Jedan od najbitnijih jeste Zakon o slobodi crkava i vjerskih zajednica u BiH, na osnovu kkojeg mi danas regulišemo svoj status. Međureligijsko vijeće nije bez problema, ali je bitno da ih je uvijek moguće prevazići. Mislim da je mnogo učinjeno na normalizaciji stanja u BiH.   (Davud Muminović (NN)