Kliker.info

Vanesa Glođo, istaknuta glumica iz BiH, ovih dana, u Narodnom pozorištu u Tuzli, radi na novoj monodrami “Ich liebe Deutschland”. Govori o odnosu institucija prema kulturi, konkretno prema glumcima. Glođo smatra da kultura ima odgovornost da današnjem društvu ponudi zdrava rješenja za brojne krize kroz koje prolaze sve zemlje u regiji, a jedno od rješenja je zajednički rad.

RSE: Veoma često govoriš o položaju glumaca u BiH. Koliko je odnos prema glumi danas surov? Neki takav odnos ocjenjuju čak i grubo i kažu da je osjećaj prema kulturi bahat. Što ti misliš?

Glođo: Mislim da je prvenstveno suština položaja kulture u društvu. Odgovor na to pitanje je to da se politika nije odlučila da koristi kulturu kao sredstvo promocije neke svoje ideologije. U onom prošlom sistemu, kultura i filmovi su se koristili kao sredstvo prenošenja poruka bratstva jedinstva, partizana kao heroja, njemačke agresije na Jugoslaviju, naše ujedinjenosti, veličanje Tita i uopšte, ideologije onog vremena.

Trenutna politička scena ne nalazi kulturu i umjetnost kao neko moćno sredstvo. Čini mi se da su političari izašli na scenu i zamijenili su pisce, slikare, glumce i pjevače. Činjenica je da su najveće zvijezde sada oni. Činjenica je da 25 godina nemamo ni muzičku zvijezdu, koju smo napravili, ni slikarsku zvijezdu, koju smo napravili, ni glumačku zvijezdu, koju smo mi zaista napravili, znači da dominira i da ju je BiH proizvela. Kultura, za sada, postoji zato što je to njena sudbina, ona mora biti, mora postojati.

Glođo: Uvijek ću isto reći na tu temu, pošto smo mi žrtve te vrste politike 25 godina. Činjenica je da su nacionalne politike najjednostavnije za osvajanje glasova i za zadržavanje pozicija. Najjednostavnije i najlakše je pridobiti narod na tu vrstu ljubavi prema svojoj vlastitoj naciji i na neki način odbrane od druge, neprijateljske nacije. Mislim da podržavajući to, samo podržavamo te ljude da ostanu na foteljama.

Silnom trkom za nacionalizmom i fašizmom, strahom od toga da će biti rata, uporno se sklanjaju suštinske ideje. Suštinski posao politike je da ti obezbijedi ono što ti je od države, da su javne ustanove tebi u službi. Time se mi uopšte, kao temom, ne bavimo.

Politika nacionalizma je zaista najjednostavnija, za to i ne moraš biti školovan. Prosto se držiš provjerenih pozivanja naroda da ostanu u odbrani, u obrambenom stavu, u odnosu na komšije.

Glođo: Kod nas se, nakon 25 godina tolikog nesklada, mic po mic, dogodila duboka apatija. Svima je jasno šta nije u redu. Nešto se kao pobune, pa onda kažu – Ma i jeste tako. Mislim da je ta neka umrtvljenost, to neko pristajanje, kod nas ekstremno jako. Ne vidim da ćemo umjeti nešto promijeniti. Mislim da baš čekamo neku organsku promjenu da prosto, kada se ovo uruši samo od sebe, kada se više ne bude imalo kuda, da će se onda možda nešto drugo dogoditi.

RSE: Ti si kao glumica prikazala ljude koji i danas u BiH pate. Poniženi su, doživljavaju nepravdu. Bila si jedna od glavnih glumica u filmu – U zemlji krvi i meda, Angeline Džoli. Kako takve teme utiču na glumicu?

Glođo: Meni je drago što je Anđelina bila tako hrabra da priča o takvim stvarima jer mi nismo napravili film baš sa tom temom. Konkretno su dohvaćane baš te teme koje su surovo i plastično prikazane. Mislim da je ona imala hrabrost. Naravno, njena hrabrost dolazi od toga što je ona iz druge države, što je ona to radila kao Amerikanka, da bi pokazala Amerikancima šta se ovdje događalo. Radila je po podacima koji su zabilježili UN posmatrači. Ona je baratala podacima, koje ni mi sami nismo imali jer nismo mogli prići nekim mjestima, nismo mogli svjedočiti svemu. Radila je iz ugla UN posmatrača i njihovih zabilješki i iz ugla svjedočenja ljudi koji su zaista bili unutra. Ona je uključila nekoliko uglova gledanja, da bi došla do te priče.

RSE: Mnogo je filmova ispričano o posljednjem ratu u BiH. U mnogima od njih, uloge su pripale uglavnom glumcima koji nisu iz BIH. Anđelina Džoli je ipak željela glumce i ljude iz ove zemlje, koji su proživjeli strašni rat.

Glođo: Moj osjećaj je da je ona apsolutno moralno, najmoralnije to uradila. Vrlo je pažljivo prišla toj priči i jako je pazila da u tome ostane čista srca. Njena želja je bila da naše ljude glume naši glumci i da im da povjerenje koje mi realno ne dobivamo. Mi dobivamo povjerenje od stranih režisera, ali kada dođe do neke manje-više ozbiljnije uloge, naročito ženske, ulogu daju glumicama iz regije. Oni imaju kulturu da podrže svoje ljude. Samom tom podrškom, svojim glumicama, oni ih formiraju i formiraju jake glumačke ličnosti, osposobljene glumice. Mi nemamo tu kulturu podrške.

Glođo: Kultura ima odgovornost da bude mudra, da bude pametna i da nudi zdrava rješenja. Sigurno je zdravo da radimo zajedno.

Glođo: Najvažniji razlog zašto sam ovdje došla je zato što je Vahid Kopić napisao jednu fantastičnu priču o sudbini jedne žene. To je monodrama, koja jako dugo na ovim prostorima nije rađena, pogotovo nešto što je autorski rad iz ovog vremena i iz ovog trenutka. To je u svakom slučaju nešto za podršku. Nema glumca koji ne poželi da u jednom trenutku ispriča jednu sudbinu, pogotovo sudbinu žene, koja je moja generacija, koja ima neku putanju. Zna vrijeme gdje smo bili Titovi pioniri, zna vrijeme rata, zna poslijeratno vrijeme, koje je bilo surovo za ljude koji su ostali u ratu. Pokazuje poslijeratni period, neki odnos prema čitavom društvu, ovome gdje smo sada i kuda sve ovo ide, a sve to iz ženske perspektive. Sigurno imamo veliku želju da napravimo nešto jako dobro, nešto što što će komunicirati sa našim ljudima. Nešto, što nije rađeno.

Maja Nikolić (RSE)