hamburger-icon

Kliker.info

Vahidin Preljević : Bosanska nacija je koncept austro-ugarskog državnog patriotizma

Vahidin Preljević : Bosanska nacija je koncept austro-ugarskog državnog patriotizma

Decembar 30
16:30 2018

Naslijeđe Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini mnogo je dublje i suštinskije vezano za kolektivno biće zemlje nego što bi se to dalo vidjeti jednostavnim pobrajanjem arhitektonskih spomenika tog vremena, koji, istini za volju, predstavljaju upečatljiv i reprezentativan podsjetnik monarhističkog vladanja ovim prostorom. Austro-ugarska vladavina donijela je u Bosnu i Hercegovinu potpuno novi način razmišljanja i odnos prema stvarnosti, a u nešto manje od pola stoljeća vladavine dogodile su se korjenite društvene i političke promjene.

Taj habsburški pečat toliko se snažno utisnuo u biće Bosne i Hercegovine da su tada udarenī temelji promjena ostali živjeti i stoljeće nakon što je carevina nestala, a polemike koje se i danas vode o toj kratkoj epohi bosanskohercegovačke historije svjedoče da je kulturno naslijeđe tog vremena živo i aktuelno.

Knjiga Nakon imperije sarajevskog germanista Vahidina Preljevića naučno je utemeljen narativ o procesima u kulturi i književnosti začetim u vrijeme austro-ugarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, a koji su bili ili revolucionarno i suparnički nastrojeni prema imperijalnoj kulturnoj dominaciji zemljom, ili su bili razvijani kao nastojanje da se duhovna praksa osavremeni.

Preljević u knjizi tumači i objašnjava različite vidove umjetničkog i javnog djelovanja koji su na neki način bili povezani s imperijalnom praksom Austro-Ugarske. Knjigu je izdalo Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”.

  • Šta je to habsburški mit, kako je formiran i šta je predstavljao u kulturnoj imaginaciji društava nastalih raspadom Monarhije?

Habsburški mit ima korijene daleko u prošlosti, u mitologizaciji habsburške dinastije, za kakvom su posezale i druge vladarske porodice još od srednjeg vijeka. Ali ono što mene zanima jeste književni habsburški mit, kako ga je ranije analizirao Claudio Magris. Taj mit se, pak, uz određene pripreme kod Grillparzera u 19. stoljeću, prefigurira kod Hofmannsthala tokom Prvog svjetskog rata, dakle, u posljednjim godinama Austro-Ugarske, a formira se negdje od sredine 1920-ih do pred kraj 1930-ih, i to paralelno u djelima Josepha Rotha, Franza Werfela, Roberta Musila, da istaknem samo najpoznatije autore.

Njegova osnova jest ideja raznolikosti, heterogenosti uz pretpostavku zajedničkog okvira, te uz određen ludički moment, koji nastaje iz kreativne distance između slova i duha, pravila, odnosno konvencije i životne stvarnosti. Zbog toga, u neku ruku, habsburški mit predstavlja utopiju kulture kao takve. Valja reći i ovo: on nastaje kao vid otpora rastu i pobjedničkom pohodu ideologija nacionalizma, fašizma, nacizma i komunizma, koje se, svaka na svoj način, baziraju na potpuno suprotnom konceptu: fantazmi homogenosti i jednakoobraznosti. On je u kolektivnoj imaginaciji, iako prikrivan i potiskivan zbog promjene ideološke paradigme, ostao prisutan i djelatan u svim posthabsburškim zajednicama, čak i onda, ili možda pogotovo onda kad su se one formirale nasuprot starom imperijalnom poretku.

  • Je li Bosna i Hercegovina u okvirima Austro-Ugarske tretirana kao kolonija ili je u imaginaciji centra funkcionirala kao drugačije definiran prostor?

Bosna i Hercegovina u austro-ugarskim zvaničnim naracijama nikada nije tretirana kao kolonija niti je to ona bila u praksi, izuzimajući možda prve godine okupacije. Istina, imamo jasne tragove simboličkog kolonijalizma, ali i oni su, u najmanju ruku, višeslojni jer, kao što se Bosna i Hercegovina mijenja uslijed okupacije, tako se mijenjaju i Austro-Ugarska i njeno samorazumijevanje. Moja je teza da Austro-Ugarska počinje misliti o sebi kao o nadnacionalnoj, pluralnoj zemlji, carstvu razlika pod jednim krovom, dobrim dijelom upravo zbog Bosne i Hercegovine; u tom smislu književni habsburški mit, o kojem smo maločas govorili, izravno je povezan upravo s Bosnom i Hercegovinom.

  • Koliko je ideja pobune protiv Imperije bila razvijena na tlu Bosne i Hercegovine i koliko je ideja nacionalne nezavisnosti bila direktno uperena protiv habsburške dinastije?

Pobuna protiv imperije odvija se uglavnom u znaku nacionalizma, češkog, mađarskog,  južnoslavenskih nacionalizama, ali – a to zaboravljamo, iako je presudno – imperija je najviše na udaru u znaku njemačkog nacionalizma. Joseph Roth je u mađarskoj čežnji za hegemonijom nad drugim narodima, kao i u “idiotskom alpskom nacionalizmu” austrijskih Nijemaca, vidio glavnu prepreku opstanku Monarhije. Vi ste u pravu: koncept homogene i nezavisne nacionalne države direktno je bio uperen protiv principa na kojima je počivala Habsburška Monarhija. Međutim, s druge strane, ideja nacionalne kulturne emancipacije nije bila suprostavljena Monarhiji, čak, rekao bih, naprotiv. Monarhija je čak podržavala različite oblike stvaranja kolektivne kulturne svijesti, dakako, do one granice koja nije ugrožavala nadnacionalni državni patriotizam, odnosno pripadnost kruni.

  • Kada se govori o književnosti Bosne i Hercegovine, za koju smatrate da se, u modernom smislu, formirala u vrijeme Austro-Ugarske, koliko je korištena kao medij nacionalnog otpora imperijalnom ugnjetavanju?

Moderna bosanskohercegovačka književnost na našem jeziku se definitivno formira u imperijalnim uvjetima. To je veoma lako dokazati ukazivanjem na činjenice književnog života koji se tad počinje razvijati, ali ona u tome nije nikakva iznimka: to vrijedi i za druge južnoslavenske književnosti. Kasnija naknadna učitavanja kontinuiteta od srednjeg vijeka naovamo jesu i sama proizvod imperijalne konstelacije, unutar koje se odvija posvemašnja modernizacija.

Naime, prvi put se uopće, u tim okvirima, proizvodi naracija o našem kontinuitetu i tradicijama. Pionirska djela Bašagića, Kapetanovića i drugih zamisliva su samo u toj konstelaciji. To, ponavljam, vrijedi i za druge kulture na ovom području. I znate šta: uglavnom se to stjecanje svijesti o sebi odvija upravo uz potporu imperijalnih struktura (univerziteta, kulturnih udruženja itd.), tako da je narativ o ugnjetavanju u najmanju ruku uprošćena slika stvari.

E sad, neki krakovi te nacionalne emancipacije zadobili su militantnu dimenziju, pa se upravo književnost pojavljuje kao, kako sam to napisao oslanjajući se na naslov jedne studije Ivana Čolovića o “teroru kulture”, oružje u nacionalnoj borbi. Primijetit ćete da je takvo razumijevanje književnosti, u kojem je ona sredstvo u nacionalnoj borbi protiv Drugih, samo što ti Drugi sad više nisu dominantno vanjski zavojevači nego unutarnji neprijatelji, i danas veoma moćno. Eto, i to je, koliko god to paradoksalno zvučalo, također dio imperijalnog naslijeđa.

  • Šta izlaženje časopisa Nada predstavlja u tadašnjem kulturnom prostoru i je li taj časopis bio političko-kulturni projekt Carstva kojim se nastojala suzbiti partikularna nacionalna kultura?

Jeste, Nada je kao publicistički projekt bio odgovor na partikularizam. I ona je izraz jednog paradoksa: imperijalni okupatorski režim osniva časopis koji je u književnoestetskom smislu bio najmoderniji jer je počivao na postulatu književne i umjetničke autonomije. Književnost, umjetnost i kultura u njemu su vrijednost same po sebi, a ne sredstvo političke borbe.

Dakako da je ova pozicija izraz političkih interesa Imperije, nikakve dvojbe o tome nema, ali ta kulturna vrijednost se ovom političkom pozadinom ne poništava. Naprotiv, možda upravo govori o tome da je takva imperijalna politička struktura, nehotično, bila ispred svog vremena, kao što to implicira Musilov pripovjedač u Čovjeku bez svojstava. Dopustite da to objasnim ovako: ako neka politika svojim djelovanjem proizvodi dobru stvarnost, odnosno, u ovom slučaju, začetak modernog kulturnog života, njeni posljednji ili prikriveni motivi te činjenice ne obezvređuju.

Ima još jedno bitno paradoskalno naslijeđe u vezi s Nadom. Ona jeste bila izrijekom apolitična jer je proklamirala da stoji na ideološki i nacionalno “neutralnom” tlu, ali je istovremeno bila središte kulturne južnoslavenske utopije, ali, dakako, unutar austro-ugarskog okvira. Nada je okupljala mnoge vrijedne autore južnoslavenskih naroda, jačala svijest o zajedničkom pripadništvu i zajedničkom kulturnom prostoru. Dakako, to austro-ugarsko integralno jugoslavenstvo imalo je sasvim drugačiju orijentaciju i počivalo je na zajedničkom imperijalnom okviru. Nisam siguran da su alternativni koncepti jugoslavenstva bili puno napredniji.

  • S tim u vezi, je li insistiranje na formiranju bosanske nacije bio smišljen politički i kulturni projekt nastao u Beču, a kojem je cilj bio suzbijanje širenja nacionalnih ideja Srba, Hrvata i Bošnjaka / Muslimana?

Koncept bosanske nacije bio je samo primjena imperijalnog koncepta austro-ugarskog državnog patriotizma uz integraciju heterogenosti na bosanskohercegovačke prilike. Ali, zašto je taj integrativni koncept problematičan, a nisu problematični alternativni homogenistički i isključivi modeli? Dvadeseto stoljeće pokazalo je da periodi dominacije ovih posljednjih nisu bili baš sretna razdoblja povijesti. A kad smo već kod toga: velika je zabluda, gledano i teorijski i povijesno, da je etno-homogenistički koncept nacije prirodan, utemeljen, a da je ovaj nadetnički odnosno natkonfesionalni model, izmišljen, vještački i ahistoričan.

Na tom moćnom i dugotrajnom narativu, koji suprotstavlja tobožnju prirodnost etnocentrističkog homogenizma i konstruktivizam modela kulturne integracije heterogenosti, na toj dihotomiji koja je sama rezultat imperijalne konstelacije, radikalni i šovinistički nacionalizam opstaje sve do danas. Mislim da je, ako razmislimo hladne glave, habsburško bosanstvo itekako povijesno utemeljeno barem u jednakoj mjeri, ako ne i više od separatističkih modela koji su tada konkurirali i, nažalost, odnijeli privremenu pobjedu. Isto, uostalom, vrijedi i za bosanski jezik, čiji je naziv jednako historijski utemeljen i tada za austro-ugarsku upravu bio zapravo najlogičnije rješenje, što je potvrdio i Vatroslav Jagić, bečki profesor i najveći slavistički autoritet tog doba.

Dakle, to “bosanstvo” i “bosanski jezik” nisu “izmislili” Austro-Ugari: oni su pomnom historijskom analizom došli do zaključka da je to najoptimalniji i najbolji mogući model. Te su nazive, koji  su već bili rašireni, samo preuzeli, a popunjavanje tog simboličkog okvira, koji je već postojao, prilagodili svojoj imperijalnoj politici. Je li se to poklapalo s njihovim interesima? Jest, ali, kao što smo maločas rekli, to ne govori protiv tog koncepta. Uostalom, on je, slično kao i u njihovom modelu kulture, bio napredniji, moderniji u odnosu na isključivi homogenistički separatizam, koji nam i danas zadaje glavobolje i koji je ostavio dug krvavi trag za sobom.

  • Šta je to habsburški kulturni jugoslavizam, odnosno koliko su ideje heterogenosti, višenacionalnosti, višekonfesionalnosti bile suštinski promovirane kao društvene vrijednosti Austro-Ugarske i jesu li ugrađene u ideju stvaranja Jugoslavije?

Maloprije smo govorili o habsburškom kulturnom jugoslavizmu. Rekao bih da su te ideje, koje bih se usudio nazvati liberalnim, uskrsnule opet u drugoj Jugoslaviji, dakako, začinjene i bitno preinačene komunističkom ideologijom. Zapravo, otišao bih još dalje i ustvrdio da je sve ono što smo doživljavali kao oaze liberalnosti unutar jednopartijskog autokratskog sistema, posebno u kulturi, na ovaj ili onaj način vezano za habsburško naslijeđe. I vjerovatno je i sama pozicija Jugoslavije između dva bloka također suštinski proistekla iz tog naslijeđa. Jugoslavija je tipična posthabsburška i postimperijalna tvorevina, po mnogim elementima, djelomično i po modelu upravljanja heterogenošću, s neprestanim balansiranjem između centra i periferije.

  • Šta je to bio “habsburški bosanski orijent” i kako austrijski pisci, novinari i publicisti vide Bosnu i Hercegovinu i njene muslimane?

Nedvojbeno je da se u austro-ugarskoj književnosti i kulturi tog doba Bosna djelomično imaginira kao neka vrsta unutarnjeg, vlastitog Orijenta. No, to je specifična percepcija i nikako se ne može poistovjetiti s klasičnim orijentalizmom, koji opisuje Said, mada tih elemenata, dakako, ima. Moja omiljena ilustracija je ono mjesto u jednom Hofmannsthalovom pismu gdje on govori o “našim muslimanima”. Ova kategorizacija nesumnjivo predstavlja jednu vrstu imperijalnog uključivanja, ako hoćete, imperijalnog zagrljaja, koji podrazumijeva integraciju u vlastitu kulturu, što jest neka vrsta simboličkog osvajanja, ali osvajanja koje podrazumijeva i priznavanje i poštivanje upravo tog identitarnog obilježja.

Homogenistički koncepti, ako ih, recimo, analizirate u nekim mladobosanskim spisima, konkretno Vladimira Gaćinovića, pak, zasnivaju se na metafori “stranog tkiva”, koje, uključujuči i islam, predstavlja dio imperijalne prošlosti i koje po mogućnosti treba odstraniti, odnosno subjekte zavedene imperijama vratiti svom zamišljenom pravom izvorištu. Mislim da bi izbor između tobože “tuđinskog” imperijalnog zagrljaja na jednoj i “bratskog” vraćanja korijenima odstranjivanjem elemenata vlastitog identiteta trebao biti jasan.

  • Važno simboličko naslijeđe Austro-Ugarske jesu i antikolonijalni imaginarij i razvijanje figure heroja koja je nerazdvojno povezana s konceptom tiranoubistva. U tom kontekstu kako su historija i književnost pamtile Gavrila Principa i Franju Ferdinanda?

U knjizi, ali i nekim ranijim radovima, nastojao sam pokazati u kojoj su mjeri motiv tiranoubistva, zatim postupak heroizacije atentatorskog lika kao tiranoubice zapravo književni postupci u kojima je dokinuta estetska distanca, koju, recimo, imamo kod Friedricha Schillera, i koji su onda još i prevedeni u pseudorevolucionarnu praksu, odnosno u nasilje. Pomalo polemički rečeno, tu u biti na djelu imamo lošu pamfletsku književnost, koja biva prevedena u još goru nacionalnu imitaciju revolucije.

Nažalost, i ova tradicija, razvijena pod imperijalnim okolnostima, jako dugo traje, sve do danas, pa su otud na ovim prostorima razvijene simpatije prema hajducima, razbojnicima i ostalim agentima nereda, uključujući i ratne zločince. Ali jako je bitno podvući da je taj “antikolonijalni imaginarij”, koji spominjete, uistinu to – imaginarij, odnosno, kako Fanon kaže, rezultat određenog stanja svijesti koje ne mora uvijek imati puno veze s realnošću. Ja sam upravo tako shvatio ovdašnji antikolonijalizam: osjećaj da se trebate osloboditi kolonijalnog stanja i ugnjetavanja ne mora značiti da vi jeste uistinu pod kolonijalnim jarmom. Pokušao sam u knjizi analizirati na koji način ta antikolonijalna figura oslobađanja predstavlja dvosjekli mač: naime, oslobađanje naroda od tuđinskog imperijalnog centra potencijalno je značilo i oslobađanje od stranih elemenata unutar samog “naroda”, sa ciljem formiranja novog središta.

Primjer Petra Kočića, odnosno diskursa u njegovoj esejistici i polemičkim spisima, ali i u Jazavcu, to jako lijepo pokazuje iako on ostaje naš najbolji satiričar. Aporija njegovog antikolonijalizma sastoji se u tome da je on nezamisliv bez nove vrste unutarnjeg kolonijalizma. Njegove invektive protiv hrvatskih narječja kao “tuđinskih natruha”, protiv makedonskog kao “iskvarenog jezika”, ili protiv bošnjaštva govore o tome da njegov koncept kulture upravo nije integralan nego homogenistički i isključiv.

Što se tiče književnih predstava o Gavrilu Principu, njima sam posvetio dobar dio jedne velike konferencije i jedan zbornik koji je izašao prije tri godine. U Nakon imperije htio sam obratiti pažnju i na njegovog simboličkog antipoda, odnosno njegovu žrtvu u Vidovdanskom atentatu, Franza Ferdinanda. Zapanjujuće je na prvi pogled, ali sasvim logično uzimajući u obzir dinamiku kulturnog pamćenja i njenu povezanost s politikom i vladajućem ideologijom, da Franz Ferdinand i Sophie von Hohenberg, iako žrtve atentata, a prije toga i žrtve habsburške dvorske politike, imaju izuzetno dvojben status u kolektivnom imaginariju.

Nemaju nijedan spomenik, niti je ijedna ulica nazvana po njima. To nije naprosto objašnjivo činjenicom da je Franz Ferdinand bio kompliciran i osebujan karakter, koji mnogi nisu doživljavali kao simpatičan. Bio je čak, prema parametrima tadašnjeg doba, solidan politički mislilac, postoje ozbiljne pretpostavke da je htio reformirati Monarhiju. Dakle, nije bio “tiranin”, kakvim su ga imaginirali nacionalistički revolucionari, nije bio diktator i nije bio zločinac. Ne postoji nijedan moment koji bi opravdao njegovo ubistvo.

Sliku Franza Ferdinanda koja i danas prevladava u kulturnom pamćenju i koja je bila dominantna i u socijalističkoj Jugoslaviji zapravo su, kako pokazujem u knjizi, kreirali njemački desničari i nacionalistički pisci tridesetih godina prošlog stoljeća. Postoji i taj nedavni užasan falsifikat, koji je konstruirao jedan beogradski novinar koji sebe ponekad naziva piscem i jedan beogradski list koji je sebe nekad doživljavao liberalnim, a koji je prije četiri godine na temelju jedne fotografije Heinricha Hoffmanna na kojoj se vidi kako njemački oficiri Adolfu Hitleru predaju spomen-ploču o Sarajevskom atentatu, fabricirao monstruoznu tezu o kontinuitetu između Hitlera i Franza Ferdinanda.

A djeca tog istog Franza Ferdinanda završila su u Hitlerovim logorima… Hoću reći ovo: kulturno pamćenje sámo po sebi nije ni dobro ni loše, činjenica da se nekog događaja ili neke osobe više sjećamo ili je se sjećamo u boljem svjetlu ne mora govoriti ništa o tom događaju ili osobi nego isključivo o nama.

  • Za kraj još samo jedno pitanje. Pisali ste o “habsburškom kompleksu”, koji se pojavio kod cijelog niza autora, recimo, Hofmannsthala i Rotha, uz opasku da se on u godinama nakon Drugog svjetskog rata razvio u koncept srednje Evrope. Koliko je prerađeno “sjećanje” na habsburšku kulturnu heterogenost korišteno kao ideal u borbi za odvajanje od komunističko-ruske kulturne tiranije?

Mislim da je to kulturno sjećanje u posthabsburškim zemljama koje su postale dio istočnog bloka uistinu odigralo bitnu ulogu u otporu sovjetskoj hegemoniji i kultu političke i estetske unifikacije koji je ona donijela, a koje su savremenici opisivali metaforom sivila. Pritom je – što je kuriozitet – jedna znanstvena konferencija o Kafki u Liblicama pored Praga 1963. odigrala bitnu ulogu u artikuliranju tog intelektualnog, ali i “estetskog otpora”, da citiram ovdje Petera Weissa. Direktna linija odatle vodi prema Praškom proljeću, a otud, pak, prema srednjoevropskoj utopiji osamdesetih godina. Kundera kaže da je riječ o čežnji za kulturom.

Ako pažljivo pročitamo čuveni Kunderin esej iz 1983, ali i njegovu polemiku sa Havelom nakon Praškog proljeća, koje časopis Život prvi put donosi integralno na bosanskom jeziku u svom sljedećem broju, vidjet ćemo da se ta čežnja za kulturom zapravo poklapa sa čežnjom za dinamičnom heterogenošću iz vremena imperijalne i građanske epohe jer kultura na koju misli Kundera, a prije njega kreatori književnog habsburškog mita, smislu je otvorena i univerzalna, ne militantna monološka i monoetnička kultura. Takva kultura je proizvod što većeg intenziteta raznolikosti na što manjem prostoru, kakav je (bila) srednja Evropa.

Ono što je meni u tome puno važnije i zanimljivije od političkih implikacija jest upravo ta kulturna produktivnost, specifična estetika srednjoevropske književnosti, koja počiva na mješavini nostalgije i ironije, s izraženom skepsom prema konceptu neumitnosti historije.

Jasmin Agić (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *