Umjesto čestitke voljenom gradu: Udlaga za iščašenu stvarnost
Neću govoriti o golobradim mostarskim mladićima i djevojkama koji su iz gimnazijskih klupa ustali i suprotstavili se okupatoru i fašizmu zajedno, kao braća, bez obzira na vjerske, nacionalne i ideološke razlike. Donijeli su slobodu i skupo je platili vlastitim životima.
Danas govorim o mostarskoj stvarnosti, o gradu koji danas slavi fašiste i zločince, a ignoriše ili nipodaštava svoje najbolje sinove. Fašisti danas imaju svoje ulice u Mostaru, Mile Budak, Vokić i Lorković, Jure Francetić….Da Jure kao ni u pjesmi ne bude sam, pobrinuo se neki HDZ-ov povjesničar pa je u susjedstvu u mostarskom naselju Cim svoju ulicu dobio i Vitez Rafael Boban. Evo Jure, a evo i Bobana, baš kao u pjesmi….
Šutnja o ustaškim i fašističkim zločinima u Mostaru se podrazumijeva uz istovremeno potenciranje komunističkih zločina i organiziranje raznih okruglih stolova, filmskih projekcija i publikacija o toj temi. Niti jedan nije organiziran o Jasenovcu i Staroj gradišci ili ustaškom logoru za djecu u Jastrebarskom. Ni slova o ustaškim zločinima nad mostarskim Jevrejima, Srbima i antifašistima. Na teritoriju na kojem vlada HDZ u Mostaru postoje i ulice Blajburških žrtava i ulica Žrtava komunizma, ali niti jedna u znak sjećanja na žrtve fašizma. Čak je i velikan hrvatske povijesti Matija Gubec pobrisan jer je predvodio seljačku bunu protiv vlastele. A ni jedna totalitarna vlast ne voli buntovnike. Tako je u Mostaru stradao i Matija Gubec.
Budućnosti radi, moramo poznavati vlastitu povijest i iz nje izvući pouke. Zločini su počinjeni i nakon oslobođenja Mostara. Svako ubistvo bez poštenog suđenja ne predstavlja ništa drugo nego zločin. Posebno je teško i nosi posebnu poruku kada se zločin dogodi nad vjerskim službenicima, kao što je slučaj sa ubijenim franjevcima. Franjevci su odigrali snažnu ulogu u bosanskohercegovačkoj historiji. I za vrijeme NDH veliki broj franjevaca je pomagao svojim susjedima Jevrejima i Srbima, a neki od njih su aktivno sarađivali i sa narodnooslobodilačkim pokretom.
Isto tako veliki broj franjevaca i katoličkih svećenika je aktivno podržavao NDH i poglavnika Pavelića, učestvovao u masovnom pokrštavanju Srba ili je čak poput oca Zvonimira Brekala i upravnika logora Jasenovac fra Tomislava Filipovića-Majstorovića, direktno činio zločine.
I o prvim i o ovim drugim se danas javno ne govori. Govori se samo o žrtvama komuniznma. Zašto?
Zato što antifašistička ideja predstavlja jedinu stvarnu opasnost za totalitarnu vlast ustanovljenu na principu nacionalne homogenizacije kakvu u ovom slučaju predstavljaju HDZ i HNS. Upravo zato je “ljevica” i univerzalne vrijednosti kosmopolitizma koje ona sa sobom nosi, ma kako ona blijeda i razjedinjena danas bila, jedini neprijatelj ovakve vlasti, i plaše je se više od Sotone.
Jer da nije tako, HNS koji pledira da bude krovna institucija cijelog hrvatskog naroda, ne bi se odrekao svijetle tradicije i najboljih sinova istog hrvatskog naroda koji su dali živote u borbi protiv fašizma. Da je drugačije, danas bi delegacija HNS-a položila cvijeće na Partizansko groblje i poklonila se sjenama palih mostarskih Hrvata u borbi protiv fašizma. Ali, njih ti Hrvati ne interesuju jer ih se i mrtvih plaše. Plaše se njihovog kosmopolitizma i antifašizma jer je on prirodni neprijatelj nacionalne homogenizacije i isključivosti na kojoj počiva ovakva vlast.
Proteklih dana imali smo priliku vidjeti kako čuveni ortoped Božo Ljubić drži časove povijesti. Nije to prvi Ljubićev izlet izvan svoje struke. Bio je i ministar prometa i komunikacija, jednako neuspješan kao i u interpretaciji povijesti. Ali to je moguće u ova iščašena vremena. Nijedan profesor povijesti, osim Zlatka Hasanbegovića, ne bi mu dao prolaznu ocjenu. Ortoped Ljubić neuspješno je pokušao postaviti udlagu za iščašenu mostarsku stvarnost.
Džaba sve Ljubićeve i Čovićeve udlage, vatromet sa Huma povodom predaje aplikacije za kandidatski status u EU, džaba predstojeći skup u Neumu pod nazivom “Hrvati predvodnici na europskom putu….” Jer put u antifašističku Evropu, koja kao svoj dan slavi Dan pobjede nad fašizmom, ne polazi iz ulice Jure Francetića jednako kao što se ni današnji Bundestag ne nalazi u ulici Hajnriha Himlera već u ulici koja nosi naziv po Adele Schreiber-Krieger borcu protiv nacističkog režima.
Historia est magistra vitae ili povijest je učiteljica života. Ono što nisu naučili iz nje, naučiće ih antifašistička Evropa.
Samir Nožić (Vijesti)
Komentari