Kliker.info

Ukrajinska kriza je odnose između Sjedinjenih Država i NATO saveza s jedne strane i Ruske Federacije i njenih saveznika s druge, dovela do usijanja. Washington kao da namjerno minira sve napore Moskve, nekolicine lidera europskih zemalja i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju koji se trude pronaći kakvo-takvo rješenje koje će dovesti do smirivanja napetosti u Ukrajini. U proteklih nekoliko tjedana, uvijek kada bi Rusija i Europa postigli bilo kakav dogovor, službeni ili neslužbeni, ukrajinska vojska, praćena neonacistima kojima su na brzinu navučene uniforme Nacionalne garde, na “savjet” američkih dušebrižnika pokreće pojačane vojne aktivnosti protiv civila na jugoistoku Ukrajine i iznova situaciju vrate na ishodišnu točku kada se “pregovara” oružjem.

Nema sumnje da će se situacija u tom smislu sve više zaoštravati, što se vidi iz izlaganja američkog ministara obrane, Chucka Hagela, koji je 2. svibnja govorio o “potrebi promjene prioriteta američke vojske”.Govoreći o ukrajinskoj krizi Chuck Hagel je prije deset dana u “Woodrow Wilson Centru” rekao “kako je djelovanje ruske strane ponovo potvrdilo važnost postojanja NATO saveza”. Ne zna se točno je li američki ministar obrane u tom trenutku imao barem parcijalno izvješće u masakru u Odesi, koji se dogodio tog dana, no poručio je “kako se moraju povećati zajednički troškovi obrane zbog raspoređivanja ruskih snaga na istočnim granicama NATO saveza”.

Hagel je iste riječi ponovio 6. svibnja ispred “Čikaškog vijeća za međunarodne odnose” (Chicago Council on Global Affairs), gdje je Amerikancima ukazao na potrebu usvajanja nove “obrambene” strategije, što se obzirom na ulogu i status ove organizacije osnovane još 1922. može smatrati izravnom “porukom” američkim kongresmenima.Prema riječima američkog ministra obrane potrebno je prekinuti s praksom unutarnjeg izolacionizma, prestati smanjivati izdatke vojnog proračuna Amerike i zemalja članica NATO saveza, povećati vojnu prisutnost u svijetu, ojačati vojne sposobnosti saveznika i aktivno se pripremiti za sučeljavanje s Rusijom na Arktiku.

Primjetno da se radi o već poznatom scenariju jačanja američke globalne hegemonije i zato je ove zahtjeve bilo potrebno potkrijepiti valjanim argumentima, a jedino što je Hagel uspio sročiti bila je “ruska prijetnja”. Govoreći o novim američkim obrambenim prioritetima, a sve u ime “kolektivne sigurnosti zbog ruske ugroze”, čelnik Pentagona je tražio gotovo bespogovorni pristanak ostalih zemalja članica NATO saveza. U tu se svrhu Hagel morao koristiti prilično nejasnim obrazloženjima i služiti se imaginarnim neprijateljem.Nakon jučerašnjeg gotovo plebiscitarnog odziva na referendum u Donjecku i Lugansku, kao i dokazanim prisustvom američke “privatne” vojske Blackwater koja pomaže slabo motiviranoj ukrajinskoj vojsci i neonacistima iz Nacionalne garde, valjda je svima napokon jasno da na jugoistoku Ukrajine ruska vojska u ovom trenutku ima gotovo beznačajnu ulogu. Slijedom toga, od jučer se vojna kampanja ukrajinske vojske, paravojnih fašističkih skupina potpomognutih američkim plaćenicima više ne može smatrati “protuterorističkom akcijom”, nego agresijom na vlastiti narod. (Konačni rezultati referenduma – istok protiv Kijeva: Lugansk 96,2%, Donjeck 89,07%, analiza brojki koje negiraju polarizirajuću propagandu: marionetsku pučističku vlast u Kijevu odbacili i etnički Ukrajinci i etnički Rusi)

Chuck Hagel ima velikih problema da od Rusije stvori stvarnog neprijatelja i jedina mogućnost da u tome uspije je da u Ukrajini isprovocira građanski rat širih razmjera.U tom bi slučaju njegovi zahtjevi imali nekakvog smisla. Analizirajući pet stavki koje je Hagel naglasio kao prioritete američke vojske primjetno je da Pentagon pokušava ojačati prisutnosti američkih vojnika izvan granica Sjedinjenih Država. Isto tako nema nikakve sumnje da će doći do revidiranja različitih “partnerskih programa” kojima američka vojska namjerava “ojačati savezničke snage”. To Hrvatsku, kao članicu NATO saveza s izuzetno “jakim” proračunom, očigledno nimalo ne zanima, inače bi barem netko obratio pozornost što izjavljuje najutjecajniji ministar obrane unutar saveza.

Podrazumijeva se da se američka globalna dominacija i nadzor nad svim međunarodnim procesima može postići samo kroz aktivnosti agresivne američke diplomacije koju prati odgovarajuća vojna sila i američki ministar obrane je prilično ljut zbog “trenutnog raspoloženja američkog društva koje naginje ka izolacionizmu”. Naime, Hagel je nezadovoljan što sve ankete pokazuju da Amerikanci više ne podržavaju vojne intervencije svojih oružanih snaga izvan granica Sjedinjenih Država.”Neki kritičari s pravom optužuju predsjednika Baracka Obamu zbog slabljenja američkog vodstva u svijetu i zbog njegovog opreznog pristupa prilikom intervencije u Libiji, kao i zbog odustajanja od vojne kampanje protiv Sirije čime smo mogli pomoći pobunjenicima koji se bore protiv režima u Damasku. Čak i nakon američkog povlačenja iz Iraka i Afganistana, Amerika će imati oko 400 000 vojnika raspoređenih diljem svijeta u gotovo 100 zemalja”, rekao je Chuck Hagel.

Očigledno je “rat protiv terorizma” nakon terorističkih napada 2001. samo neko vrijeme mogao biti opravdanje za američke vojne intervencije u ključnim svjetskim regijama. Naravno, nikada nisu službeno navedeni i ciljevi tih ratova, ali je svima jasno da je “humanitarni karakter” vojnih intervencija bio paravan za ostvarivanje geostrateških i geopolitičkih ciljeva Washingtona. Sada je odjednom postao problem što obični Amerikanci više ne podržavaju vojne kampanje koje su u njihovo ime pokretali dužnosnici u Washingtonu. Nakon odbijanja britanskog parlamenta i zemalja koje su za intervenciju u Sirji redom tražile ili rezoluciju Vijeća sigurnosti, ili čvrste i neoborive dokaze o Assadovim zločinima, Obama se za postizanje svojih ciljeva više ne može pouzdati ni u savezništvo “neučinkovitih” NATO partnera. Američka vlada se u nedostatku saveznika privremeno okrenula nevladinim udrugama i međunarodnim terorističkim skupinama, ali ovi drugi su se u Siriji osjetili prevarenima i sada je cijeli projekt američke globalne hegemonije zbog pogrešne politike postao upitan, a Washington je u međunarodnim poslovima izgubio veliki dio utjecaja kojeg je imao ranije.

Veliki broj očiglednih propusta i unutarnji problemi su doveli do otriježnjenja američkog društva, koje je sve do prije nekoliko godina vjerovalo u mesijansku ulogu Sjedinjenih Država u svijetu. Obični Amerikanci sve više sumnjaju u iskrenost vanjskopolitičkih inicijativa svoje vlade.Logično je da u ovim okolnostima, kako zbog manjka entuzijazma među inozemnim saveznicima, tako i zbog javnog mnijenja u domovini, američka vlada hitno treba “neprijateljsku silu” koja će opravdati njeno aktivno sudjelovanje u međunarodnim poslovima.

U ovom trenutku je od vitalnog značaja za Sjedinjene Države suzbijanje epidemije alternativnih oblika međunarodnih odnosa – inicijative kojima najbolje pristaje zajednički nazivnik “multipolarni svijet”, dok uloga “neprijatelja progresivnog čovječanstva” očigledno najbolje pristaje Rusiji i to isključivo iz razloga što je iz Moskve krenula ta heretička ideja koja je projekt “Novog američkog stoljeća” bacila na koljena.Ruski geopolitički portal Odanko.org piše “kako u svijetu ima sve više lidera koji su svjesni stvarnih problema i koji imaju drugačiju viziju u njihovom rješavanju od američkog centra moći, stoga je sukob sa Sjedinjenim Državama neizbježan”.

Epicentar sukoba u ovom trenutku je Ukrajina, ali ukrajinska kriza nije došla sama po sebi i građanski rat u toj zemlji su pripremili i isprovocirali američki dužnosnici. Žarište nestabilnosti je sada stvoreno na samim granicama “neprijateljske Rusije” i u ovom trenutku su svi svjesni da je povratak na stanje prije otvorene konfrontacije, odnosno “status quo ante bellum” – nemoguć.Zabrinjavajuća je činjenica što Rusija i NATO savez vjerojatno neće zaratiti po modelu ratova iz “prednuklearnog doba”. To je naprosto nemoguće i zbog vojnih kapaciteta jedne i druge strane.

Isto tako treba reći da ovom trenutku sve što Amerikanci traže je navodna “međunarodna izolacija Rusije”, ali čemu onda nove smjernice američkog ministra obrane koje neminovno vode u konfrontaciju? Američke i trupe NATO saveza će sada biti trajno raspoređene u zemljama istočne Europe (Poljske, Litve, Latvije, Estonije i Rumunjske). Na projekt ruskog Arktika, kojeg Vladimir Putin i njegova vlada smatraju jednim od nacionalnih prioriteta, SAD će vršiti pritisak kroz međunarodne organizacije poput Arktičkog vijeća, ali neće izostati ni vojni odgovor i slanje američkih nuklearnih podmornica.Najveći problem u ovim (isključivo američkim op.a.) prioritetima je što će europski vazali iz NATO saveza vjerojatno popustiti pritisku iz Washingtona, a moguća su i veća proračunska izdvajanja za “obranu”. Ne treba posebno spominjati suicidalnu strategiju prekida svih gospodarskih veza s Rusijom, a sve kako bi se Moskva dovela u izolaciju i na globalnoj razini imala što manji utjecaj.

Vidljivo je da američki ministar obrane Chuck Hagel i ostali jastrebovi u Washingtonu razumiju samo jezik sile, ali ne vide koliko su njihove aktivnosti kontraproduktivne.Uzmimo, na primjer, najnoviju vijest koja bi, da se uspjelo izolirati Rusiju i uplašiti njene saveznike, bila nezamisliva. Naime, zemlje BRICS-a predlažu da se skupina proširi za još jednog člana, Argentinu, a inicijativu posebno podržavaju Brazil, Indija i Južnoafrička Republika. Rusija i Kina, obzirom na potencijal Argentine, svakako neće propustit ovu priliku, a o svemu će se raspravljati na summitu skupine 15. srpnja u Brazilu, odakle će novi indijski premijer (izbori su upravo u tijeku op.a.) i kineski predsjednik Xi Jinping otputovati u službeni posjet Buenos Airesu gdje će se sastati s argentinskom predsjednicom Cristinom Fernández de Kirchner.Amerikancima očigledno ne ostaje puno izbora i u ovom trenutku Washington na kocku stavlja projekt za kojeg se bori možda od samog osnutka američke države (ako ne, onda sigurno posljednjih sto godina), a to je projekt američke globalne hegemonije.

Foreign Affairs: NATO savez plaća cijenu grešaka i popuštanja Rusiji proteklih 20 godina

Časopis “Američkog vijeća za inozemne odnose” (Council on Foreign Relations), Foreign Affairs, u članku od 6. svibnja pokušava pojasniti “greške NATO saveza u proteklih 20 godina zbog kojih se Rusija kao izuzetno opasna svjetska supersila vratila na međunarodnu pozornicu”.Analitičar Michael Brown piše da se europska sigurnosna politika i politika NATO saveza u proteklih 20 godina temeljila na četiri pogrešne pretpostavke. Prvo, Rusija od raspada Sovjetskog Saveza više nije bila neprijateljska sila i Europa se nije imala zašto brinuti za svoje granice. Dalje, NATO savez više nije imao razloga za postojanje kao obrambeni savez protiv Rusije i svrha zbog koje bi saveznici mogli i trebali ostati ujedinjeni se morala tražiti izvan povijesnih razloga koji su postali suvišni.

Tada su u Washingtonu odlučili da bi se razlog opstanka vojno-političkog saveza mogao pravdati širenjem NATO-a izvan svojih tradicionalnih granica i primanjem u članstvo novih zemalja. Treća pretpostavka je izravna posljedica prethodne dvije, pod uvjetom da Rusija ne postane neprijateljska zemlja i ne uloži prigovor na novu konfiguraciju NATO saveza i njegove nove “misije”. Konačno, četvrta točka, generali NATO saveza su bili uvjereni da će uspješno privesti kraju agresije na Afganistan, Irak i Libiji, te da će teokratsku vladavinu talibana i antiamerički raspoložene “diktatore” – Husseina i Gadafija – uspješno svrgnuti i tim zemljama na poklon donijeti “slobodni i demokratski poredak”.

Američki časopis navodi “kako se danas, 2014. godine, Zapad mora suočiti sa surovom stvarnošću”.”Rusija nije nimalo sklona glumiti nekakav “dobroćudni nemar” prema savezu ovog tipa. Stoga Istočna Europa iznova postaje ključna za NATO savez, jer povijesni razlozi time nisu iscrpljeni. Afganistanski, irački i libijski krvavi teatar je za SAD imao visoku cijenu u financijskom smislu, ali i ljudskim životima, a da javno mnijenje u Americi od tih kampanja nije vidjelo nikakvu konkretnu korist. Naime, vojno prisustvo NATO saveza je u Europi još uvijek potrebno kako bi se odvratila ruska prijetnja i uvjerilo saveznike da imaju obveze prema Amerikancima i da je došlo vrijeme za vraćanje osnovnim razlozima zbog kojih je Savez i utemeljen. Kolapsu sovjetskog carstva je slijedila revizija strateških ciljeva, a zbog navedenih pretpostavki su u savez primljene zemlje Varšavskog pakta ( 1999. Mađarska, Poljska i Republika Češka, a 2004. Bugarska, Latvija, Litva , Estonija, Slovačka i Slovenija, dok su 2009. ušle Albanija i Hrvatska).

U 1990 su mnogi na Zapadu tvrdili da bi širenje NATO-a moglo biti kontraproduktivno i da će izazvati reakciju u Rusiji. Smatralo se da će širenje saveza pomoći ruskim nacionalistima i političkim oportunistima koji će dobiti snažno oružje u obračunu protiv prozapadnih frakcija u ruskoj domaćoj političkoj areni, te da će, u najgorem slučaju, ogorčeni nacionalisti ili oportunisti doći na vlast i početi voditi agresivniju politiku prema Europi i Sjedinjenim Američkim Državama. Američki i europski čelnici su radije vjerovali da je Rusija dobronamjerna i da će ruski čelnici širenje NATO saveza gledati u tom svjetlu. Mnogi su bili uvjereni da će njihovi diplomatski odlasci u Rusiju i stvaranje Stalnog zajedničkog vijeća NATO-Rusija 1997. dodatno smiriti Kremlj, ali su sve to ostale puste želje”, piše američki analitičar Michael Brown i na Rusiju čak svaljuje krivnju što se usudila negodovati zbog širenja na istok i bombardiranja Jugoslavije 1999., a kao argument za tu tvrdnju citira bivšeg veleposlanika u Moskvi, Jacka F. Matlocka, koji je rekao “da je 1991. 80 posto ruskih građana imalo pozitivno mišljenje o Sjedinjenim Državama , dok je 1999. gotovo isti postotak negativno gledao na Ameriku”.
FA: “Europa je SAD-u dužna pomoći iz razloga što je Washington desetljećima činio sve za sigurnost te iste Europe”

Autor sam spominje da je druga velika promjena u politici NATO saveza s početkom 1990. bila usvajanje novog niza globalnih misija koje su trebale opravdati nastavak postojanja saveza i tada je za američke dužnosnike bilo logično “da europske članice na globalnoj razini moraju pomoći Washingtonu, kad se već Amerika toliko zalagala i zalaže za Europu”.Ovo strateško razmišljanje se također temelji na nekoliko krivih pretpostavki. Prvo, globalni interesi SAD-a i Europe niti su bili, niti trenutno jesu, niti će ikada biti isti. Drugo, Europa je 1990. imala ograničenu moć, koja se znatno smanjila tijekom vremena. Treće, sigurnosni problemi u dalekim zemljama kao što su Afganistan, Irak i Libija ovise o visokoj razini političke volje i materijalnim sredstvima, a oni se zbog pogrešnog pristupa američkih političara i “vojskovođa” sada čine nerješivima.

Govoreći o budućnosti NATO saveza, bivši američki ministar obrane Robert Gates je 2011. u Bruxellesu rekao:”Misija je pokazala značajne nedostatke NATO saveza u smislu vojnih sposobnosti i političke volje. Unatoč više od 2 milijuna vojnika u uniformi – ne računajući američku vojsku – NATO se povremeno očajnički borio da održi broj od 25-40 000 vojnika razmještenih u Afganistanu. U Libiji je postalo jasno da ti nedostaci mogu ugroziti savez glede sposobnosti za obavljanje cjelovite, učinkovite i održive kampanje u zraku i na moru. Svaki član saveza je glasao za misiju u Libiji, a manje od polovice zemalja je dalo svoj doprinos, dok je manje od trećine njih bilo spremno sudjelovati u vojnoj kampanju.”

“Strategija “Going Global” NATO nije učinila relevantnijim, učinkovitijim i vjerodostojnijim . Naprotiv, globalni pristup podrazumijeva ogromne troškove u smislu ljudskih života, novca, političkog jedinstva i kredibiliteta saveza. Ove su kampanje iscrpile europske vojne sposobnosti, koje su i prije bile slabe, a sada su u strmom opadanju, dok su i vjerodostojnost u ugled saveza znatno narušeni”, nastavlja Michael Brown.

“Američki i europski čelnici se sada se bore s neposrednim izazovom ruske agresije na Ukrajinu, ali bi trebali provesti temeljno strateško preispitivanje. Prvo moraju priznati da se Europa još uvijek suočava sa sigurnosnom prijetnjom među svojim državama. Desetljećima su Amerikanci i Europljani vjerovali da je rat između europskih država nezamisliv i vjerovali su u nastanak Europe kao cjelovitog, slobodnog i mirnog područja. Čak su vjerovali da će se Rusija ponašati kao da je članica NATO saveza i Europske unije i bez punopravnog članstva. Putin je izabrao drugi put. Ruska agresija je stvarnost i može se nastaviti. Ocjena Putina od strane ruske javnosti je visoka i takva može i ostati, osim ako ekonomske sankcije promijene mišljenje ruske javnosti i elite. Za sada Putin u Rusiji ima svu političku podršku za svoj sukob sa Zapadom”, piše Foreign Affairs i hvali nastojanja generala Philipa Breedlova, zapovjednika Vrhovnog savezničkog stožera u Europi koji je zatražio jačanje NATO snaga na ruskim granicama.

Dalje se Moskvu optužuje za “provokacije, poticanje lokalnih separatista u Ukrajini i drugim regijama (Pridnjestrovlju, Južnoj Osetiji i Abhaziji) , slanje neoznačenih specijalca, cyber-napade i masovnu dezinformacijsku kampanju koja potiče nestabilnost i samim time se stvaraju izgovori za daljnje aneksije”.Na kraju se u analizi Michaela Browna navodi “kako Putin ima ekspanzionističke planove i u drugim susjednim i suverenim državama i da se odlučio proširiti rusku sferu utjecaja u Istočnoj Europi, na Kavkazu i Središnjoj Aziji i to prekrajanjem međunarodnih granica, gdje je to moguće, ali i permanentnim sukobom sa Zapadom, što će mu omogućiti da ojača svoju unutarnju poziciju, a možda razbije i sam NATO”.

“Bilo bi pogrešno podcijeniti Putinove težnje i ovu vrstu prijetnje . Zapadni lideri će se morati odrediti prema njegovim strateškim ciljevima i djelovati u skladu s tim . Izgradnja Europe koja je “cjelovita, slobodna i mirna” je još uvijek ostvariv cilj, ali cilj koji zahtijeva jačanje europske sigurnosti i odbacivanje iluzija iz posljednjih dvadeset godina”, završava svoj “J'accuse” američki analitičar Michael Brown.Njegovu analizu je bilo nužno prevesti iz nekoliko razloga, jer je ovo mišljenje koje prevladava u svim zapadnim medijima i službeni stav State Departmenta. Naime, za američko “Vijeće za inozemne poslove”, čiji je časopis objavio ovu analizu, glavni krivci za novonastalu situaciju su lakovjernost američkih i europskih političara koji su 1990. vjerovali da će se Rusija ponašati kao partner NATO saveza i Europske unije i da neće predstavljati nikakvu prijetnju američkim saveznicima u Europi, pa čak ni kada se NATO bude unedogled širio na istok. Osim Rusije su krive i europske zemlje koje NATO savezu “daju samo deklarativnu podršku”, a kada u globalnim izazovima treba djelovati ozbiljno i učinkovito tada napuštaju Ameriku “koja se za Europu žrtvuje desetljećima”.

Na kraju se za sve optužuje “utjelovljenje samog vraga” – Vladimir Vladimirovič Putin – koji je “ideolog nove ruske strategije koja guta susjedne zemlje i glavni krivac za novonastalu situaciju”, ali se u Washingtonu ipak nadaju “kako će ekonomske sankcije ipak promijeniti mišljenje ruskog naroda i elite, koja za sada daje neupitnu podršku ruskom predsjedniku”.

Michael Brown i mnogi drugi zaboravljaju da ovo nije toliko “strateški plan Vladimira Putina”, koliko plan ruske intelektualne, političke, vojne i obavještajne (uvjetno rečeno op.a.) “elite”, kojoj je bilo dosta Borisa Jeljcina, prozapadnih liberala i oligarha iz ‘90-ih, kojima je jedini cilj bio očuvati svoje pozicije i puniti bankovne račune i kao takvi doista nisu predstavljali nikakvu opasnost za NATO i Sjedinjene Države. Vladimir Putin se pokazao kao idealan političar i strateg koji taj plan može provesti u djelo i prepoznati one nijanse i manjkavosti koje su, da ih se zanemarilo, Rusiju mogle odvesti ravno u propast. Sada se za ugrozu “cjelovite, slobodne i mirne” Europe optužuje Rusija koja nije pristala na vazalski odnos u odnosu na NATO, Bruxelles i Washington, a američki ministar obrane Chuck Hagel i razna američka “vijeća”, “povjerenstva”, “centri” i “instituti” danonoćno pozivaju tromu Europu da se probudi i napokon stane uz svog jedinog i vječnog saveznika – Sjedinjene Američke Države.

Na kraju spomenimo živu legendu sovjetskog KGB-a, general-majora Jurija Ivanovicha Drozdova , koji je karijeru je počeo kao običan agent 1959., da bi nakon službe u Kini, potom u Ujedinjenim narodima, 1979. preuzeo čelno mjesto odsjeka za globalne tajne operacije (Sektor C KGB-a), gdje je radio sve do umirovljenja 1991. godine.General Jurij Drozdov je u intervjuu kojeg je za dnevni list Ruski Pogled dao 2011. opisao sve aktivnosti američkih vlada protiv Rusije još od vremena predsjednika Woodrowa Wilsona, kojem je pukovnik Edward House za vrijeme Prvog svjetskog rata poslao izvješće u kojem stoji “kako za dobrobit cijeloga čovječanstva Rusiju čeka sudbina žrtvenog teleta”, što znači da Rusija sada nije na vrijeme reagirala, poraz u sučeljavanju sa Zapadom bi značio potpuni nestanak jedne civilizacije s lica Zemlje.

Osim toga, umirovljeni čelnik tajnih operacija KGB-a podsjeća na niz tajnih aktivnosti američkog State Departmenta, koji je na teritoriju Ruske Federacije izazivao međuetničke sukobe s ciljem njenog uništenja, i to upravo u ovih proteklih 20 godina koje spominje Brown.General Drozdov spominje i osobne kontakte s američkom elitom i predstavnicima obitelji Rockefeller iz čijih je pitanja, kako sam kaže, “shvatio što Amerikanci žele učiniti sa Sovjetskim Savezom”.

Posebno je važno spomenuti da Washington i NATO savez nisu bili nimalo “lakovjerni” i “naivni”, kako se to želi prikazati, a dokaz toj tvrdnji je zakon iz 1992., tzv “Freedom Sppourt Act”, kojim je Washington “ozakonio” uništenje Ruske Federacije i Zajednice Nezavisnih Država, tj. bivših sovjetskih republika, koje je, zajedno s Rusijom naravno, trebalo baciti na koljena i u potpunosti podrediti interesima Washingtona i projektu američke globalne hegemonije.

Ruski Pogled: Prema podacima američke vanjskopolitičke doktrine postojanje Sovjetskog Saveza nije bilo kompatibilno s američkom sigurnosti. Da li se, po vašem mišljenju, nakon službene izjave o završetku “Hladnog rata” i raspada Sovjetskog Saveza promijenio američki stav prema Rusiji?

General-major Jurij Drozdov: Do 1991., sudeći prema dokumentima MMF-a i brojnih dokumenata SAD-a, Amerikanci su vrlo predano radili na proučavanju naše ekonomije, moralnog i političkog stanja, kao i raspoloženja sovjetskih naroda. Američki Kongres je razmotrio ove podneske i rezultat toga je zakon 102 iz 1992., s vrlo agresivnim imenom za Rusiju – “Zakon o slobodi za Rusiju i nove neovisne države”. U isto vrijeme, u jesen 1992., američki Združeni stožer Bijeloj kući i Kongresu podnosi izvješće o procjeni američkih oružanih snaga, gdje se u prvom odlomku 11. poglavlja, koje govori o “specijalnim operacijama”, navodi da je, unatoč činjenici da su se ruski čelnici obvezali na reformu svojih oružanih snaga i agencija za provedbu zakona, Rusija i dalje američki glavni neprijatelj koji zahtijeva posebnu pozornost.

Ruski Pogled: Možda se radi samo o prvih nekoliko post-sovjetskih godina i Sjedinjene Američke Države su možda bile pod dojmom nedavno militarističke prošlosti naše zemlje? Što na to kažete?
Gen. Jurij Drozdov: “SAD nikada nije promijenio odnos prema našoj zemlji i mi smo im uvijek bili glavni neprijatelj”
General Jurij Drozdov: Može se reći da su to bila vruća vremena, “poletne ‘90-e”. Međutim, prije nekoliko godina je Norveški institut za strateške studije objavio tekst jednog bivšeg sovjetskog oficira, koji je nekako “završio” na Zapadu, pod nazivom “Mogu li područja bivše supersile postati bojno polje?”. U tom su tekstu analize mnogih dokumenata i taj oficir daje mišljenje u procjeni otpora u Rusiji. On navodi da bi na nekim bi mjestima te snage bile dočekane s kamenjem, a na nekima bi ljudi pucali na njih i to bi im bila “dobrodošlica”.

Kao što vidimo, NATO savez, a posebno SAD su provodili dugoročna i ozbiljna istraživanja o našoj zemlji. Oni to sigurno nikada neće priznati, ali je to istina. Dakle, ja sam potpuno uvjeren da se od raspada Sovjetskog Saveza američki stav prema nama nije nimalo promijenilo. I danas je Amerika fokusirana na Rusiju, iako su 1991. govorili da je “neprijatelj napokon poražen”. To su oduvijek temeljne karakteristike američke vanjske politike prema Rusiji.

Treba naglasiti kako je ovo samo manji dio intervjua kojeg je umirovljeni general KGB-a, Jurij Ivanovich Drozdov, za ruske medije dao u travnju 2011., dakle u vrijeme kada mogući sukobi u Ukrajini nikome nisu bili ni u primisli. Kao što vidimo, nije pogriješio i bilo bi interesantno čuti repliku analitičara Michaela Browna iz “Vijeća za inozemne poslove” iz Washigtona koji tvrdi “kako su se nadali da će u Rusiji, bez obzira na sve i bila ona članica NATO saveza i EU ili ne, imati pouzdanog partnera”.  (Kliker.info-Advance)