Kliker.info

Piše : Uglješa Vuković (Buka)

Sad više nema dileme, ako ju je neko uopšte imao. Republika Srpska se boji filma. Istorija odnosa između nje i filma ispunjena je sadržajem što je obojen strahom i moralnom panikom Srpske. Pamtimo kako je u banjalučkom bioskopu bilo zabranjeno prikazivanje filma Grbavice, a nedavno smo saznali iz kolumne rediteljice Jasmile Žbanić  da se film nije prikazivao jer je bilo vrijeme izbora, mada je Predsjednik Dodik lično bio oduševljen filmom. Dakle, kalio se populizam. Grbavica je neprijatna istina po uši svjetine i onih koji na tim ušima zarađuju, tj. po potonje, to je sasvim prijatna ružna istina koju treba zlorabiti.
 
Potom je širom Srpske bojkotovan film Dragana Bjelogrlića. Vesela sportska limunada postala je sporna nakon što je jedan od glumaca na sarajevskoj premijeri uslikan sa majicom podrške nekadašnjem generalu Armije BiH Jovanu Divjaku i nakon nekoliko lijepih riječi režisera o njemu u vrijeme dok je Divjak bio u pritvoru u Beču po potjernici iz Srbije.
 
Uslijedila je Angelina Jolie i njen film, opet moralna panika, zabrana cenzora koji se pravdaju kako je film tržišno neisplativ,  i ono što je očekivano otužno jeste to što su moralnu histeriju najviše širili ljudi iz tzv. umjetničkog svijeta (glumci, kritičari, režiseri), osuđujući film kao antisrpsku propagandu, proglašavajući ga opasnim i bezobraznim, jer je politički pristrasan, kao da to svako djelo nije. U slučaju Jolieva, zanimljivo je bilo što je jednodušna moralna osuda bila glasnija i usijanija nego u slučaju Grbavica, pa se danima vodila žustra rasprava o filmu, rediteljici, antisrpskim elementima u filmu. Da li je to zbog toga što je rediteljica najveća holivudska glumačka zvijezda ili zbog toga što je većinski dio naše javnosti zaglibio u provincijalizmu do te mjere da su se ljudi osjećali pozvanim da u svakoj prilici osude film i prije nego što su ga pogledali?

I nedavno smo saznali da je urednik filmskog programa RTRS-a podnio ostavku jer je u program pušten film „Pucanj u srce“, koji je po mišljenju boraca uvredljiv, antisrpski, moralno nedopustiv itd., kako smo već navikli da se kod nas filmovi nazivaju. RTRS je, naravno, poslušao glas boraca, uvjeren u ispravnost njihove „umjetničke kritike“, zasnovane na političkom i etničkom principu. Tako je prema čelnicima entitetskog javnog servisa odbrana srpskog naroda i njegovih interesa, onako kako to vide borci, moralni imperativ u pisanju kritika i kreiranju tv programa (!),  neprikosnoveno et(n)ičko i kritičarsko načelo, te je tako sa dragošću prihvaćena ostavka urednika, kad se već ne može poništiti činjenica da je film prikazan i da je već neko nevino čeljade u Srpskoj pogledalo priču u kojoj se prikazuje Sarajevo pod opsadom srpske vojske.
 
Postoji nekoliko zanimljivih trenutaka u priči o Srpskoj i filmu. Prvo, ko je ko u toj priči. Hajde da demontiramo apstrakciju zvanu Srpska, jer u ovom kontekstu Srpska je politički vrh, koji zaludnu borbu sa filmom koristi kao dio svog populizma, udružen sa većinom koja na to i te kako pristaje, a film-neprijatelj je svako djelo problematične političke sadržine. Problematična je svaka ona sadržina koja nije po ukusu i nepisanim uzansama uhodanog saglasja vlasti i većine, a ona je utemeljena na lukavom načelu: Zločini su činjeni sa svih strana. Svi su pomalo krivi, svi su, dakle, pomalo i nevini.

Teške slike stradanja, slike nasilja i silovanja koje je vojska činila u naše ime, to ne želimo gledati, to želimo ignorisati glupavim i neučinkovitim zabranama koje su smiješne u dobu kada je gotovo svaka informacija prohodna i nezaustavljiva.
 
Pored dosadnog populizma vlasti i nacionalizma većine, ono što posebno fascinira u borbi Srpska vs Film jeste što je film prepoznat kao moćan medij čiji se glas daleko čuje, mnogo dalje od našeg sela, pa se tog razglasa većina boji kao kada seljani kriju krivično djelo jer to je njihova stvar. Niko nema pravo da razbije naše vrelo zajedništvo dobro ugrijanih laži, strahova i duhovne bedastoće.

Na toj platformi se kod nas stvara dominantna kultura, jer tzv. kulturni djelatnici mahom prednjače u borbi protiv bošnjačkih, hrvatskih i svjetskih filmova, koje oni detektuju po etničkom znaku, da bi ih na kraju kritikovali etničkom kritikom iz svog etničkog ugla. Naša autistična i provincijalna kultura sama je sebe politički svela na praznu demagošku riječ, na independentstvo Dodika, na liniju preko koje nikad neće preći, odnosno postoji zabran u koji ona nikada neće ući, a to je preispitivanje događaja iz posljednjeg rata, van kanona o otadžbinskom ratu ili kanona o krivici svih pomalo i podjednako kojom se pretpostavlja da su i svi nevini pomalo i podjednako.

Kulturnjaci su to učinili bez potrebe da ih iko politički pritiska, stavljajući se u red podobnih inkvizitora namjerenih da se obračunaju glasno i silovito sa svakim problematičnim političkim sadržajem u umjetnosti, posebno ako se radi o filmu.

Oni će paliti film zabranama i lelecima, kao što su nekoć knjige paljene, jer u njihovom horizontu film je moćan, prevaran, opasan, dalek, nepoznat, uticajan, zapaljiv, gledan, zapažen, bezobrazan. Oni ne znaju ili odbijaju da znaju misao češkog pisca Bohumila Hrabala, koja je divna utjeha i prkos pred svim inkvizitorima: „Inkvizitori uzalud spaljuju knjige. Ako knjige sadrže išta vrijednoga, možete ih čuti kako se smiju u plamenu.“

Nebitno je da li se radi o holivudskom izdanju b produkcije ili nagrađivanom evropskom filmu, bitno je da je  problematični sadržaj stavljen u medij koji poruke šalje brzometno i svugdje i naša  će se prostačka, neznalačka kultura odmah prepasti moći, jer nju moć iznimno fascinira.

Vlast se ne boji filmova, ona ih rabi, koristi se njima, kao što se koristi spomenicima, žrtvama, prefiksom srpski. Sa filmom se rve naša kultura, jer ona je opsjednuta politikom i moći. Film joj se ispravno čini političan i moćan, jednom riječju, savremen. Primitivno oduševljena kultura odlučuje da se ostrvi na politički nepodobne filmove, dok se uporedno gaji naglašeni pijetet prema svim filmovima koji su određeni kao „naši“. Stub nosilac, autoritet nad autoritetima kulture koja vapi za političnošću, tačnije, za politikantstvom, za slanjem srpskih poruka u svijet, upravo je režiser koji je filmom Underground odaslao ideološku poruku o raspadu Jugoslavije na način koji se i danas smatra vrhuncem stvaralaštva u pretežnom dijelu ovdašnje javnosti, umjesto da se raskrinka ta skupocjena propaganda koja je stala u mnogo sati filma što slavi nasilje, primitivizam, netrpeljivost, pseudoistoričnost…  
 
Svjedoci smo života u brlogu nacionalističke kulture koja se sve providnije krčka u vlastitom autizmu, nestvaralaštvu, veselo prihvaćenoj neslobodi, kritici koja dopušta da joj vlast i boračka udruženja određuju nazore. Kultura koja se boji filma, dok je istovremeno zaljubljena u njegov šarm i moć, neinovativno se odlučila na zabrane u 21. vijeku, ne shvatajući da se više ništa ne može u potpunosti prikriti i da je svaka takva namjera kao prozirna osuđena na izdašno gađenje, jer u srži politikantske kulture jeste pornografska sadržina koja svoju duhovnu golotinju ne može sakriti. Megalomanski uzleti naše pornografske kulturne produkcije, u obliku spektakularnih filmskih časova nacionalističke ideologije, ekstatični su momenti iz kojih može zasijati umjetnost, što zna biti i nagrađeno u Kanu ili Veneciji, ali nečasne ideološke namjere i, još više, principi prostačke, ucijenjene kulture, na koje se pristaje, ne dopuštaju veličanstven i slobodan raspon umjetnosti. 
 
Republika Srpska strahom kompromitovane kulture od mnogobrojnih filmova (lista je veoma duga) dokazuje da ima štošta da sakrije, jer je u svoje naslijeđe, odlukom vlasti koju podupire pornografska državna kultura, uračunala zločine nekadašnjeg režima kao tekovinu koju treba braniti. Na ovaj način, vlast i kultura laži pretvaraju se u podle saučesnike zločina postfestum. 
Laž zna pobijediti istinu, istorija nas tu ne demantuje, ali braniti laž zabranama filmova i loše odglumljenom moralnom panikom  nije dovoljno. Dovoljno je za dnevnopolitički populizam, ali ne i za vječni autizam 49% BiH.