hamburger-icon

Kliker.info

Ugledni američki psihijatar Esad Boškailo tvrdi : Gradjani Bosne i Hercegovine žive u opasnom psihološkom stanju

Ugledni američki psihijatar Esad Boškailo tvrdi : Gradjani Bosne i Hercegovine žive u opasnom psihološkom stanju

April 27
16:58 2018

“Sada, 20 godina poslije rata, ne samo da proces ozdravljenja nije krenuo pravim putem, nego se strah od novih sukoba podgrijava svakodnevno”, kaže u intervjuu za BUKU dr. Esad Boškailo, ugledni američki psihijatar porijeklom iz BiH…

Esad Boškailo rođen je 1959. godine u Počitelju. Medicinski fakultet u Sarajevu završio je 1984. godine, nakon čega radi kao ljekar opšte prakse.Preživio je strahote u šest koncentracionih logora u BiH.U Čikago dolazi krajem 1994. godine, gdje se konačno sastaje sa suprugom i dvojicom sinova. Uspijeva nostrifikovati diplomu, psihijatriju specijalizuje u Feniksu, gdje i danas živi.

Esad Boškailo je zamjenik direktora za specijalizaciju iz psihijatrije, direktor za nastavak edukacije u najvećoj psihijatrijskoj bolnici u Arizoni:”Associate professor The University Arizona”; Asistent profesor na prestižnoj Mayo Clinic Medical School, Scottsdale, Arizona.Kao gostujući predavač, o svom iskustvu u Dretelju, te drugim hercegovačkim logorima, predavao je na čuvenom Harvardu.

Godine 1999. uručena mu je “Peter Lisagor Award for Exemplary Journalism” u Chicagu. Ko-autor je knjige “Wounded I Am More Awake” („Ranjen sam, pa više budan”), Te godine mu je uručeno i veliko međunarodno priznanje “The Robert H. Kirshner Award for Global Activism.” Dobitnik je nagrade ”Heroj zdravstva” u Arizoni za 2016. godinu.

Aktivan je u radu Bosanskoercegovačko-američke akademiju za nauku i umjetnost (BHAAAS), čiji je svojevremeno bio i predsjednik.

Od dolaska u SAD održao je niz prezentacija na međunarodnim skupovima u Kanadi, SAD-u i Evropi o mentalnom zdravlju izbjeglica, post-traumatskom stresu, ulozi terapeuta i prevodilaca, konceptu prevencije, pomoći preživjelim žrtvama zlostavljanja, mučenja i traume, efektima nasilja i tragedije, svjedočenju o genocidu u BiH. Objavio je dosta stručnih radova u eminentnim stručnim publikacijama. Upravo o ovim temama dao je ekskluzivan intervju za portal BUKA.

Dr. Boškailo, kakva je po Vašem mišljenju mentalna slika društva u BiH? Citirao bih dr Kecmanovića koji je rekao kako bolesni nismo, zdravi još manje…je li to tačna definicija?

Profesionalno se bavim mentalnim zdravljem pojedinca, a ne društva, pa bi bilo olako tvrditi da, sa ove distance, znam sve probleme, odnosno “dijagnoze” bh. društva. Ono što vidim svakodnevno je frustriranost i ljutnja koja dominira javnim mnenjem. Zapravo, osjećaj konstantnog i nametnutog stanja neizvjesnosti i nesigurnosti u kojima više od dvije decenije poslije rata žive bh. građani, dovodi do “iščašenog“ pogleda da tako mora i treba, da je to jedina normalna realnost za pojedince u BiH.

Kao psihijatar svjedočim da neizvjesnost i nesigurnost vode do bolesti straha, a prolongirani strah nas vodi u tešku depresiju. Vjerujem u proces pomirenja i dijaloga, ali temelj za takav razvoj se gradi kroz priznavanje zločina koji su organizovani. Bitno je suočiti se sa etničkim čišćenjem i uništavanjem historijskih, vjerskih i kulturnih objekata na cijeloj teritoriji BiH. Ovim procesima i priznanjima, skinut će se teški okovi koji su nametnuti narodima.

Da li vlast u BiH ide u tom pravcu skidanja okova?

Trenutno, vlast drži narode kao taoce, zarobljenike i dijele sa njima odgovornost za zločine. Narod se mora osloboditi tih teških i nametnutih okova! Kad se pravda zadovolji, procesi pomirenja počinju. Bojim se da ovakvo stanje puno podjela i mržnje trenutno odgovara samo onima koji su na vlasti i uživaju materijalne i društvene privilegije. Ne mozemo ići naprijed kad Međunarodni sud za ratne zločine osudi Radovana Karadžića na 40 godina zatvora, a iste godine se studentski dom naziva njegovim imenom.

Ne može se ići naprijed kad se Ratko Mladić, na tom istom sudu, osudi na doživotnu robiju, a par dana iza toga, mladi fudbaleri istrče na teren sa likom Mladića na dresovima. Ne moze se ići naprijed kad se “šestorka” iz Herceg Bosne osudi na 111 godina zatvora, a dan poslije u Neumu osvanu panoi sa portretima ovih kriminalaca koje pojedinci u Neumu smatraju herojima.

Koliko je naše društvo traumatizovano i da li ga uopšte tretiramo kao takvo? Koji su to procesi kroz koje jedno poslijeratno društvo mora proći da bi se moglo reći kako je ono mentalno zdravo? 

Naučnici tvrde da je neophodno da prođu tri generacije poslije rata, da se poslijeratno društvo normalizuje. Trebalo je 30-tak godina da se Jugoslavija, donekle, oslobodi trauma iz Drugog svjetskog rata i da se izgradi povjerenje među narodima. Taj proces je traumatično prekinut 90- tih godina. Sada, 20 godina poslije rata, ne samo da proces ozdravljenja nije krenuo pravim putem, nego se strah od novih sukoba podgrijava svakodnevno. Kada već spominjem Jugoslaviju, moram naglasiti da su tada sistem i institucije bili glavni pokretači normalizacije i izgradnje, dok danas sistem ne postoji, a vlast usporava pomirenje stalnim prijetnjama i nastabilnošću.

Bojim se da su građani BiH u jednom opasnom psihološkom stanju koje mi u psihijatriji zovemo ”naučena  bespomoćnost”  ili “Learned Helplessness”.

Možete li to pojasniti?

Objasniću vam kako fenomen naučene bespomoćnosti uzrokuje teške depresije kod ljudi. To je mentalno stanje u kojem je čovjek naučio da preživljava u zadatim uslovima i vremenom postaje nemoćan da izađe iz začaranog kruga borbe za goli život, čak i kada mu se za to ukaže prilika.

Ova teorija je objašnjena prvi put kad su psa stavili u zatvoreni kavez i podvrgnuli ga elektrošokovima. U nekoliko navrata, pas je probao da pobjegne iz zatvorenog kaveza, ali bez uspjeha. Kasnije isti taj pas nije više ni reagovao na elektrošokove, jer je naučio da mu nema spasa. Poslije nekoliko dana, vrata kaveza su širom otvorena, ali pas se i dalje nije mrdao kad su ga podvrgli novim elektrošokovima.

Kao i u ovom eksperimentu, građani BiH su stalno izloženi novim “šokovima” poput korupcije, nezaposlenosti, ogromne i nepotrebne potrošnje, prijetnjama o novim ratovima, proglašavanje herojima onih koji su ratni zločinci. ‘Sve je dobro samo da ne puca’ je deviza koja i 20 godina nakon rata drži na vlasti iste političke agende, pa i iste pojedince koji strahom od novih sukoba, parališu mase.

Dok bh. političari manipuliraju strahom, bh. društvo tone dublje u krizu.

Spomenuste političare i manipulaciju, koliko je ona laka u našem društvu? Jesmo li dobar materijal za manipulisanje?

Koliko se političari “odlično” snalaze, možemo detaljno analizirati kada se ova era politikantstva završi. Ipak priznajem, da mi se čini, da im trenutno dobro ide. U Bosni se kaže ‘ničija do zore nije gorjela’ i to je neka životna lekcija koja ne piše u knjigama.U nametnutom strahu o kojem smo govorili ranije, čovjek je lak plijen za manipulaciju. Nisu krivi samo političari, krivi su i mediji koji dozvoljavaju verbalnu agresivnost i širenje mržnje. Ovim putem apelujem na novinare da stanu u kraj širenju mržnje. Dakle, i svaki građanin Bosne i Hercegovine je kriv za ovakvo stanje. Svi snosimo dio odgovornosti.

Moja prijateljska poruka vasim čitaocima jeste:

Svi imamo pravo na IZBOR:

Da izaberemo dobro ili zlo

Da izaberemo mir ili rat

Da izaberemo prošlost ili budućnost.

Čuveni psihoterapeut Erik Bern izjavio je kako “nema nade za ljudsku rasu, ali ima za pojedince”. Na koji način možemo tumačiti ovu izjavu u kontekstu svega što se danas dešava u svijetu, ali i u BiH? Gubimo li bitku?

Pošto sam ja i Bosanac i Amerikanac, moram odgovoriti poznatom Kenedijevom izrekom: “Nije pitanje šta domovina može uraditi za vas, nego šta vi možete uraditi za domovinu.” Nekako sam više okrenut konceptu individualnosti, nego opštem determinisanju ljudske rase, jer vjerujem da lični izbor i odgovornost nemaju alternative. Dakle ‘I do nas je’. Sistem vrijednosti je uništen, pa se kroz prizmu nacionalne i vjerske pripadnosti mjere individualni uspjesi i kapaciteti.

Dok je god tako, neće biti dobro.Volio bih osnažiti mlađe generacije da se odreknu “uloge žrtve” jer viktimizacija naših naroda služi najčešće ovdašnjim političarima koji to koriste da se sakriju iza demagogije i nerada. Moramo prestati birati agresivne lidere. Ako nas je nacionalizam i fašizam doveo do ovakve situacije, onda je rješenje u bježanju od tih najopasnijih pojava u savremenom društvu.

Čini mi se da je jedno od mogućih rješenja u jačanju multinacionalnih stranki koje će svoju politiku zasnivati na ekonomiji, prosperitetu, humanizmu, a ne na isključivosti i mržnji. Budućnost Bosne i Hercegovine je u rukama njenih građana koji moraju shvatiti da od čekanja da Evropa i svijet nama pomognu, nema ništa. Ne vjerujem u pretjeranu zainteresovanost i volju inostrane zajednice da uloži i osnaži BiH. Ako nisu pomogli kad smo prolazili kroz najteža etnička čišćenja, zbog čega bi nam pomogli u miru? Vrijeme je da Bosanci i Hercegovci sami odluče o svojoj sudbini i vjerujem da nas čeka ljepša budućnost.

Kakva je prema Vašem mišljenju budućnost mladih ljudi i generacija koje dolaze?

Hiljade mladih ljudi su nezaposlene. Uskraćena su im osnovna prava: da rade, usavršavaju se, putuju, imaju porodice i odgajaju djecu. Opet dolazimo do priče o mogućnosti izbora. Sa lakoćom se u Americi mijenja mjesto življenja, kompanija za koju radite, pa i profesija. Ipak, ovdje postoje 3 osnovna preduslova za normalnu državu: pluralizam, demokratija i ljudska prava.  Na ova tri principa je napravljen jedan od najboljih Ustava na svijetu. Bosna je slobodna onoliko koliko su u njoj slobodni i jednaki svi građani. 

Gdine Boškailo, s obzirom na Vaše iskustvo koje ste doživjeli tokom rata i s obzirom na oblast kojom se bavite, kako se nosite sa prošlošću i šta savjetujete drugim ljudima koji su proživjeli slična iskustva? 

Sigurno najveća trauma je bila trauma usljed gubitka; svi smo bili na gubitku jer smo izgubili domovinu, protjerani smo iz nje, izgubili smo jezik – većina nas nije govorila engleski; Izgubili smo zanimanje – čekali smo da nastavimo profesionalnu karijeru i po nekoliko godina. Izgubili smo sve što smo gradili cijeli život, te je naš dolazak u Ameriku bio obilježen tim gubitkom. Ipak, većina nas je imala neobično jaku motivaciju da uspijemo u Americi. Vjerovatno je ta motivacija uzrokovana i onim poznatim bosanskim inatom. Većina naših ljudi i porodica u Americi danas vode ekonomski stabilan život. Ne mislim tu samo na plaće, živimo u sistemu u kome sve funkcionira. Prosječan Bosanac i Hercegovac u Americi živi pristojno.

Nedavno su me, na jednom predavanju na Tufts Univerzitetu u Bostonu, pitali da im objasnim čudesne uspjehe bh. izbjeglica u Americi u oblastima nauke, kulture, umjetnosti, književnosti. Pitali su otkud toliko univerzitetskih profesora, hirurga, umjetnika, istraživača, pisaca, naučnika iz tako malo zemlje i da li su samo sposobni Bosanci došli u Ameriku. Objasnio sam im da su isti takvi Bosanci i Hercegovci ostali u BiH i da bi iste uspjehe napravili u svojoj zemlju kada bi bila stvorena normalna sredina za učenje i razvoj. Ja sam svjesno donio odluku da ne živim u prošlosti, ali i da javno govorim o traumama koje sam preživio.

Nisam želio da mi se nametne uloga ‘žrtve’ i radije sam sebe nazivao preživjeli logoraš. Ubrzo sam se riješio velikog i opasnog bremena koji se zove mržnja. Kad čovjek mrzi, to razjeda njegovu dušu. Ja ne mrzim, ali znam da oni koji su mene mučili, sada se izležavaju po svjetskim zatvorima za ratne zločince. Niti ih mrzim – nit mi ih je žao. Slijedeći korak ka ozdravljenju je naći smisao u životu, koji je obično povezan sa kreativnošću. Pomažući druge logoraše i traumatizirane ljude, ja sam pronašao svoj smisao. Od 191 cm visokog ‘kostura’ sa samo 50 kg težine iz Dretelja, došao sam do pozicije profesora na dva medicinska fakulteta u Americi.

Za kraj, možete li nam nešto reći o BHAAAS (Bosansko Hercegovačka Američka Akademija za Nauku i Umjetnost) i godišnjoj manifestaciji “Dani BHAAAS u Bosni i Hercegovini”, tokom koje se organizuju naučna predavanja i javne priredbe? 

Bosanskohercegovačko-američku akademiju nauka i umjetnost (BHAAAS) osnovali smo 2007. godine. Nakon što riješi egzistencijalne probleme, čovjek svaki dođe do spoznaje da je vrijeme da nešto vrati društvu, da svojim primjerom i znanjem doprinese napretku matične zemlje. Mi smo izabrali da naš dug vratimo Bosni i Hercegovini, zemlji iz koje smo potekli, kroz naučni i medicinski rad i ekspertizu.

Moram reći da to odakle dolazimo bogato doprinosi našem duhu, srcu i intelektu. Deseti BHAAAS dani će se ove godine održati na Jahorini od 21.do 24.juna 2018 godine. Ovogodišnja konferencija biće pokazatelj kako obrazovanjem i naukom možemo brisati granice jer su najveća prepreka napretku i humanizmu.

Elvir Padalović (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *