U Kanadi sam Bosanac, u Bosni dijasporac, a u Hrvatskoj sam bar pravi stranac (VIDEO)
Poslao mi prijatelj link za pjesmu “Hej lega”, Vojvođanina Đorđa Balaševića, da napišem nešto o toj pjesmi.
– Šta da napišem o pjesmi – lijepoj, tužnoj i divnoj, upitah ga.
– Evo, reći ću ti šta, jer me pogodiše ovi stihove iz te pjesme:
“Hej lega, ko bi znao tad
Da ću biti u svom veku još i
Stranac u Osijeku”
Napomena: “Lega” je skraćeno od kolega, sleng izraz posebno drag Osječanima
– Ti znaš, reče mi moj prijatelj, da sam davno otišao iz Juge, još prije početka rata u Bosni. Da, tako smo zvali odmilja, tada, zemlju u kojoj sam živio. I ja tu zemlju ne mogu ni sad, sa svih mojih osam decenija života, nikada zaboraviti.
A, onda se sve promijenilo… Raspad, ratovi, i sve ostalo loše se počelo dešavati.
Odmah poslije rata dođoh da posjetim domovinu. Da vidim šta je to ostalo od onoga čega se još sjećam. I tako, pođe moja porodica iz Kanade direktno u Bosnu. A onda, autom na more. Naše Jadransko more. “Nije više naše, oče”, reče mi stariji sin. “To je sada hrvatsko more, mi imamo samo mali dio te obale.”
Znam sine, znam. Zato smo i došli da sve vidimo i naučimo.
Tamo negdje prije Metkovića, stoji kolona automobila. Skoro da ne miče. Šta je sad, rekoh. Mora da je neka saobraćajna nesreća.
“Kakva nesreća, gluho bilo, to je granica”, reče mi supruga.
Kakva granica, šta pričaš. Ne idemo u Austriju. Ako smo vozeći se Evropom do Bosne prolazili kroz sve zemlje, skoro bez zaustavljanja, šta je sada ovo.
Vidim da ništa ne razumijem i zato ušutih.
Lakše smo prošli kroz kanadsku carinu, nego ovih nekoliko kilometara našom magistralom.
“Sada smo na hrvatskoj magistrali, oče”, reče mi kćerka sveznalica, k'o i mater joj.
Kad stigosmo na našu morsku destinaciju, ljubazna dama na recepciji reče: “Hotelska taksa za strance je tolika, gospodine”.
“Mi imamo bosanski pasoš, gospođo. Nismo mi stranci.”
“Iz koje to zemlje vi dolazite, da nemate pojma gdje ste”, upita dama na recepciji.
“Daj mi, molim te, sve dokumente, da me više ne sramotiš”, reče supruga staloženo.
E, moj živote! U Kanadi nisam njihov, nego Bosanac. U Bosni nisam Bosanac, nego dijasporac, što je sada nova nacionalnost. U Hrvatskoj sam bar pravi stranac.
Sjedoh na fotelju u predvorju hotela. Naručih dupli viski. Jedan, pa drugi.
“Šta ti je sad, ti k'o da si plak’o, suzne ti oči”, upitaše me moji. A vjerovatno teku za onim vremenima kojih sigurno više nema…
– E, vidiš, reče mi moj prijatelj, zašto sam te zamolio da napišeš nešto o toj pjesmi. To su stihovi iz 21. vijeka, koje ispjeva Đorđe Balašević, i njega još muči ista bol k’o i mene mnogo desetljeća prije. Da si stranac u vlastitoj (bivšoj), nam domovini!
“Hej lega, nisam znao da ću biti još i stranac u …” – domovini, dodah ja.
Eh, da je bilo više ljubavi, k’o u Đorđa Balaševića, možda rata ne bi ni bilo…
Jahiel Jaša Kamhi (Moja BiH)
){kind=link}
Komentari