Kliker.info

Prije 15-20 godina u policijskim krugovima se tvrdilo da je BiH samo tranzitna zemlja za drogu na ruti koja ide od istoka prema zapadu, da je naše tržite malo, te da nema ljudi visoke kupovne moći koji bi nabavljali skupu robu kakav je kokain. Sve je bilo pogrešno, ponuda i potražnja ove droge je u frapantnom porastu.

Piše : Senad Avdić  (OBN)

PONEDJELJAK, 23.OKTOBAR

Dok traje ponovljeno prebrojavanje glasačkih listića sa posljednjih izbora, političke stranke, odnosno njihovi lideri daleko od javnosti vode pregovore u budućoj vlasti i mogućim koalicijama za njeno formiranje. Najintenzivnije se, koliko se može naslutiti, pregovora u budućoj Vladi Federacije BiH. Podsjetimo, aktuelna Vladu ovog entiteta formirana je prije osam godina, na osnovu rezultata izbora iz davne 2014. godine. Nije se njen sastav promijenio čak ni nakon smrti nekolicine ministara. Razlog dugovječnosti i nepromjenjivostI Vlade sa premijerom Fadilom Novalićem na čelu su blokade i opstrukcije HDZ-a, ali daleko od toga da su se preostale dvije stranke u njoj, Stranka demokratske akcije i Savez za bolju budućnost, ponašale odgovorno, u skladu sa zakonom. Najbolji dokaz za to je slučaj sa nabavkom respiratora na početku pandemije koronavirusa. Za nezakonitosti u tom netransparentno i sumnjivo vođenom poslu podjednako se na sudu odgovornim smatraju ministri i drugi funkcioneri SDA i HDZ, optuženi su i premijer Novalić, kao i njegova zamjenica i ministrica fiancija Jelka Miličević.

Posljednjih mjeseci traje suđenje federalnoj ministrici kulture Zori Dujmović zbog nezakonitog zapošljavanja nekoliko svojih savjetnika, istražuje se po istom osnovu i ministar pravde Mato Jozić. Znači li to da su se ministri koji nisu iz HDZ-a okruživali savjetnicima na zakonit i proceduralno neupitan način? Naravno da ne znači. Svi su oni bez izuzetka napunili svoje kabinete i na budžete priključili armiju kadrova vlastitih stranaka, ili rodbine i zemljaka. Informacije koje su stizale tokom istrage i suđenja glede nabavke respiratora svjedoče kako su se donosile odluke u kabinetu Fadila Novalića, koliko su na njih ujecali savjetnici, sekretarice, tehnička lica koja je bez provjera i referenci sa sobom doveo premijer.

Jelka Milićević i Fadil Novalić (Foto: Slobodna Bosna)

Da, istina je da su HDZ-ovi ministri radili da daljinski upravljač koji se nalazio u rukama lidera stranke Dragana Čovića. Ali, iz poruka koje su na Sudu pročitane u predmetu „Respiratori“ vidljivo je da odlukama bošnjačkih ministara upravljaju ne samo stranački šef Bakir Izetbegović, nego i njegova supruga Sebija.

Postoji matematika prema kojoj bi se Vlada Federacije BiH mogla formiati bez HDZ-a, uz pomoć hrvatskih zastupnika u Domu naroda koji dolaze iz drugih stranaka. No, niko nije siguran da je to moguće praktično realizirati. Takozvanom probosanskom bloku prioritet je da iz buduće federalne vlasti eliminira Stranku demokratske akcije, te da Vladu formira sa HDZ-om. Kako se čini, ključ takve odluke je u rukama Nermina Nikšića, lidera SDP-a.

One koji sporo pamte, a brzo zaboravljaju treba podsjetiti da je Nikšić bio na čelu Vlade Federacije (2010-2014) koja je sastavljena bez HDZ-a. Da li je zbog toga njegova Vlada koju su uz SDP bili SDA i HSP bila efikasnija, depolitiziranija, na usluzi građanima, a ne svojim strankama i šefovima. Odgovor je: Nije. Nije Nikšićeva Vlada bila bolja, a ni gora od svih drugih federalnih Vlada, ranijih i kasnijih. I tu su vladu rasturali unutarnji sukobi, kriminal, korupcija, afere. Trajalo je permanentno gloženja SDP-a i SDA, hapsio se predsjednik Federacije Živko Budimir. Nekoliko ministara iz te vlade je završilo u zatvoru. Dosta njih, poput samog Nikšića koji je bio predmet istrage, na slobodi je samo „usljed nedostatka dokaza“. Borilo se za dominaciju u Vladi, trgovalo se ministrim (slučaj Desnica Radivojević i njegov transfer iz SDA).

Da isključivanje HDZ-a, odnosno SDA, pa i SNSD-a iz vlasti ne znači automatski progres, med i mlijeko zorno pokazuju primjer nekoliko kantonalnh Vlada sa bošnjačkom većinom koje su godinama potresali sukobi, smjene, blokade, ucjene.

Ne želim reći da je svejedno koje će stranke formirati Vladu Federacije BiH, nego samo mislim da je mnogo bitnije na kojim će principima ta vlada biti formirana. Ako ćemo i dalje imati paralelizme, nemiješanje jednih u poslove drugih i obratno, stranačko zapošljavanje favoriziranje svojih biznismena tokom javnih nabavki, onda mirne duše može ostati i Novalićeva Vlada, barem dotle dok njeni čelnici eventualno ne presele u zatvor.

UTORAK, 24. OKTOBAR

Napokon je, deset mjeseci nakon izbora, konstituiranja Vlada Srbije. Nova-stara premijerka Ana Brnabić pred poslanicima brani svoje ministre, iako je svima, pa i njoj, jasno da je ona imala malo, ili nimalo veze sa predlaganjem 28 članova nove Vlade. Kao i sve prethodne, i ove je ministre selektirao predsjednik Aleksandar Vučić koji je prije dva dana to i sam potvrdio izgovarajući njiihova imena nakon sjednice GO svoje stranke.

Vučić je u svoju, i donekle Brnabićkinu Vladu uvrstio i dvojicu ministara, predstavnika nacionalnih manjina, Hrvata Tomislava Žigmanova i Bošnjaka Edina Đerleka. Đerlek je izabran kao predstavnik Stranke pravde i pomirenja koju je osnovao rametli Muamer Zukorlić, bivši poslanik u Skupštini Srbije kojom danas njom rukovodi njegov sin Usama. Vučič ima dobre i valjane razloge zašto je u Vladu uvrstio stranku Zukorlićevog nasljednika.

Kakve, međutim, razloge i argumente ima izvjesni odbornik u sarajevskoj Opštini Centar, koji je, kako pišu mediji, predlažio da se jedna ulica u centru Sarajeva nazove po Muameru Zukorliću. U šturom obrazloženju odbornik je naveo da je Zukorlić osnivač Bošnjačke akademije nauka i umjentosti, te da je bio kandidat za reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH. Dakle jedna opskurna, privatna, kvazinaučna, karikaturalna institucija kakva je Zukorlićeva Akademija, od koje je ruke digao čak i blasfemični Suad Kurtčehajić, preporuka je za dobijanje ulice u Sarajevu. Problematično i kontrovezno je cjelokupno Zukorlićevo javno i privatno naslijeđe.

Ana Brnabić u Skupštini Srbije

Predlagač je, inače, član stranke Naroda i pravda, čiji je lider Elmedin Konaković prije neku godinu na kriminalan način dodijelio Zukorlićevoj Akademiji 70-ak hiljada KM novca sarajevskih poreskih obveznika.

Pored toliko ljudi važnih i značajnih, koji su obilježili Sarajevo, pa i njegovu centralnu općinu, koji su oholo zaboravljeni i ignorantski skrajnuti iz kolektivne memorije, predlagati Muamera Zukorlića jeste svojevrsni duhovni i politički vandalizam i prst u oko građanskom ukusu i osjećaju mjere.

Da ne zalazim duboko u prošlost, evo najsvježiji primjer čovjeka kojem Sarajevo bezobrazno dugo duguje ulicu. Prije neku noć u Sarajevu  je promovirana knjiga „Sado“ posvećana Sadudinu Sadu Musabegović, omiljenom  profesoru, estetičaru, rafiniranom intelektualcu, gospodinu od glave do pete. Akademiku iz vremena kada je ta titula nešto značila i nečim otmjenim zračila. Ako već predlagači žele neku  sarajevsku ulicu nazvati po akademiku, Bošnjaku rođenom u Sandžaku, ne postoji bolji i dostojnija osoba od Sadudina Musabegovića. Čitav njegov život privatni, naučni i akademski opus je nesumnjiv, inspirativan i častan, što se za Muamera Zukorlića baš i ne može tvrditi.

SRIJEDA, 25. OKTOBAR

Ovih dana su sarajevski sportski, odnosno košarkaški entuzijasti odlučili, još jednom pokušati udahnuti život u Košarkaški klub „Bosna“. U tome, koliko se vidi, imaju podršku lokalnih vlasti, što ne čudi ako se zna da su neki od najvažnijih ljudi kantonalne vlasti nekada nastupali za KK „Bosnu“. Ovaj nekadašnji prvak Evrope već godinama tavori na margini ne samo evropske i regionalne, nego i bosanskohercegovačke košarke. Mijenjala je Bosna i ime i sponzore, pokušavala krenuti iz početka, najavljivao se povratak na puteve stare slave, ali nije išlo. Padala je sve dublje i dublje. Možda novi početak donese više sreće, jer čini se da ne fali entuzijazma, a i novac je osiguran.

Slučaj KK „Bosne“ nije usamljen u regionalnim okvirima. Na stare puteve slave i herojstva pokušavaju se godinama vratiti i „Cibona“ i „Split“, također nekadašnji višestruki prvaci Evrope u košarci. No, i jednom i drugom klubu to teško ide, najviše što mogu uraditi je da opstaju u regionalnoj ABA ligi. Zagrebačka „Cibona“ je ovog ljeta bila pred gašenjem, pa i su i tamo morale intervenirati gradske vlasti i ne zna se za koliko dugo odgoditi nestanak evropskih prvaka.

Evropske titule prije četiri pet decenija osvajali su i rukometaši banjalučkog „Borca“ i„ Metaloplastike“ iz Šapca. Oba kluba također godinama vode grčevitu bitku za opstanak iznad vode. Sve to isto važi i za ženski košarkaški klub „Jedinstvo“ iz Tuzle, još jedan sportski kolektiv iz nekadašnje zajedničke zemlje koji se popeo na evropski tron.

Od nekadašnjih sportskih kolektiva koji su drmali Evropom, još se koliko-toliko drže košarkaši „Partizana“ i nogometaši „Crvene Zvezde“ zahvaljući bogatim stranim sponzorima i skupo plaćenim internacionalnim zvijezdama.

Hoće li se iko od pobrojanih sportskih klubova, nekadašnjih sportskih velikana ikada dočepati, ne evropskih visina, nego stati na zelenu granu? Odgovor je jednostavan koliko i neugodan: neće! Ne samo da Bosna, Cibona, Split, Metaloplastika, banjalučki Borac nisu onakvi kakvi su bili u svojim zvjezdanim danima i godinama, nego ništa oko njih nije ni onakvo kakvo je bilo u tim danima i tom vremenu slave i ponosa. Svi su oni funkcionisali u jednoj državi i  sistemu, društvenom i političkom, u kojem je sport imao veliki značaj i bitnu ulogu za afirmaciju tog sistema. Sve je bilo podređeno tom cilju, ekonomija, privreda, infrastruktura, odgoj, obrazovanje. Sportaši u tadašnjoj državi nisu mogli odlaziti u inostranstvo prije 27 godine života, što nije bilo u redu sa aspekta ljudskih prava  slobodnog kretanja ljudi, kapitala…ali je bilo blagotvorno za plansko jačanje domaćeg  sporta. Iza svih ovih uspješnih kolektiva stajala su jaka državna preduzeća, uspješni privredni kolektivi. Košarkaši Bosne nisu imali primanja kao njihovi protivnici iz Italije, Španjolske, ali su dobijali stanove, stipendije i druge prinadležnost od privrednih giganata kakvi su bili Energoinvest, UNIS, Šipad, Privredna banka… Slično je sa „Aidom“ u Tuzli Jugoplastikom u Splitu, Metaloplastikom u Šapcu, trgovinskim lancem Cibona u Zagrebu, uspješnim firmama koje su stajale iz svojih evropskih prvaka. Te su firme odavno otišle u staro željezo, baš kao i sportski kolektivi koje su finansirali. Jednostavno rečeno, nema logike, smisla, niti pravde u tome da Košarkaški klub Bosna nadživi Energoinvest, ili Šipad od kojih je živio. Da bi išta funkcioniralo kako treba, mora kao sat funkcionirati sve oko njega. Sport, kao i kultura umjetnost dolaze na kraju, kada neka društva i određene države dovedu u red sve druge apskete i segmente žvota u njima, ekonomiju, obrazovanje… prije svih.

ČETVRTAK, 26. OKTOBAR

U Hrvatskom saboru odvija se višečasovna rasprava o Bosni i Hercegovini, a Goran Grlić Radman, ministar vanjskih poslova podvrgnut je rešetanju saborskih zastupnika. Glavna tema sporenja su izmjene Izbornog zakona u BiH koje je nametnuo Christian Schmidt. Opozicija tvrdi da su izmjene kozmetičke prirode, ilustrirajući to ponovnim izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Ministar Grlić Radman je, pak, Schmidtove intervencije u izborno zakonodavstvo BiH prikazivao kao veliku pobjedu hrvatske diplomacije, posebno premijera Andreja Plenkovića.

Jedan zastupnik upitao je hrvatskog ministra kako to da sve hrvatske vlasti decenijama hvale svoju politiku prema BiH i položaju Hrvata u njoj, a da je broj Hrvata koji žive u toj zemlji prepolovljen. Ministar Grlić-Radman, inače i sam rođen u Duvnu (današnjem Tomislavgradu), kazao je da je za Hrvatsku referentan popis stanovništva iz 1991. Godine prema kojem je u BiH živjelo 760 hiljada Hrvata. Za popis iz 2013. godine on je rekao da je okvirni, skoro nebitan. Inače, prema zadnjem popisu, u BiH je živjelo 220 hiljada Hrvata manje nego 1991. godine.

Gordan Grlić Radman u Hrvatskom saboru

Iz pozivanja na predratni popis kao relevantan, dalo bi se zaključiti da Goran Grlić Radman i Vlada u kojoj sjedi, smatraju da se nacionalna i građanska prava nekog naroda u BiH smanjuju, ili povećavaju ovisno o brojnosti toga naroda. To je, naravno, nonsens i neistina, jer se prava ne usklađuju sa popisom stanovnštva nego sa Ustavom BiH i drugim aktima koji garantiraju konstitutivnost i jendakopravnost svim narodima i ostalim.

Barem je takav slučaj u  BiH. U Hrvatskoj stvari stoje drugačije. Pokazuje to primjer Vukovara u kojem prema prošlogodišnjem popisu stanovništva živi nešto malo više od 30 posto Srba. Taj rezultat silno je obradovao tamošnjeg gradonačelnika Ivana Penavu. Da bi Srbi u tom, ili bilo kom drugom gradu u Hrvatskoj imali pravo na table na ćirilici i slična nacionalna predstavljanja, moralo bi ih biti više od 35 posto u toj lokalnoj zajednici. U Vukovaru je to bio slučaj donedavno, no sada se broj Srba smanjio.

Zbog toga im gradočelnik Penava brže-bolje oduzima to pravo, koje inače, zahvaljujući njegovim opstrukcijama, nisu ni do sada mogli konzumirati.

Šta bi se desilo, kada bi primjerice, Milorad Pupovac, lider srpske manjine u Hrvatskoj, rekao da je za njega referentan popis iz 1991. kada su Srbi činili 15-ak posto stanovništva te zemlje? Nema sumnje, digla bi se domoljubna kuka i motika da ga ušutkaju i kažu da su Srbi nemaju na to pravo, budući da su uz pomoć Srbije izvršili agresiju na Hrvatsku. A šta bi, recimo, ukoliko bi neko citirao presudu Međunarodnog suda za ratne zločine šestorici Hrvata osuđeni na više od 100 godina zatvora u kojoj stoji da je Hrvatska uz pomoć HVO pokrenula Udruženi zločinački poduhvat, odnosno agresiju na BiH. Pa na osnovu nje osporavao  prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH? Pa ne bi taj nimalo dobro prošao, optužen bi bio za ratnohuškačku retoriku i komšićevsko antihrvatstvo i bio persona non grata širom lijepe njihove i dobrog dijela naše.

Hrvatska vlast posljednjih dana apludira odluci Christiana Schmidta da promijeni Izborni zakon tokom izborne noći. Hrvatsko zakonodavstvu, s druge strane, ne dopušta promjenu izbornog zakona u godini u kojoj se održavaju izbori? Jesmo li, drugovi, mi u BiH zaista volovi, kojima nije dopušteno ono što jeste Jupiterima iz susjedstva?!

SUBOTA, 29. OKTOBAR

Prije tačno godinu dana u Bosni i Hercegovini su otpočela prva hapšenja vezana za razbijanje tada misteriozne aplikacije SKY putem koje su kriminalne grupe komunicirale i dogovoarale svoje mafijaške poslove. Za aplikaciju SKY u regionu se prvi put čulo nakon hapšenja i pokretanja istrage protiv zločinačke organizacije Veljka Belivuka i Marka Miljkovića u Srbiji. Tada su najviši politički i policijski dužnosnici izašli u javnost za zapanjujućim dokazima protiv njih koji su, kako je tada rečeno, dobijeni u saradnji sa partnerskim policijskim službama u inostranstvu. Prije svega, sa američkim i francuskim tajnim službama.

Negdje u to vrijeme, početkom prošle godine, u javnosti se govorilo da ta međunarodna kriminalna mreža koja je komunicirala navodno zaštićenim aplikacijama ima svoj ozbiljan krak u BiH, ali se dugo ništa konktretno nije znalo, niti poduzimalo. Jedan ozbiljan čovjek upućen u obavještajno-tužilačke poslove mi je tada govorio da istraga protiv ovdašnji kriminalaca kasni, jer su se u mrežu SKY komuniciranja upecali brojni visoki dužnosnici iz Tužiteljstva, policije, obavještajne zajednice. Jednostavno, nema tužitelja kojeg kriminalci u svojoj komunikaciji ne pominju kao svog partnera i zaštitnika, rečeno mi je tada. U prvom trenutku ovaj slučaj, odnosno prikupljena dokumentacija je dospjela u ruke šefice za organizirani kriminal Državnog tužiteljstva Diane Kajmković koja je i sama pominjana u mafijaškim razgovorima preko SKY i ANOM aplikacija. Kasnije su joj se pridružile i druge njene kolege tužitelji, ali i čitava galerija likova bliskih vlastima, policajci, advokati. Neko se nakon posljednjih hapšenja gorko našalio da će uskoro na slobodi biti samo ležeći policajci.

Sedmicu koja je za nama obilježila su hapšenja krupnih riba. Večeras je policija uhapsila poznatog sarajevskog ugostitelja i MMA borca Denisa Stojnića, pod sumnjom da je povezan sa mafijaškim strukturama i da je koristio SKY aplikaciju.

Čega sve nema u Sky aplikaciji

Iako tužiteljstva i agencije za provođenje zakona aktivnosti na obračunu sa organiziranim kriminalom prikazuju kao svoje velike uspjehe, to ipak ne može biti istina. Hapšenja i optužnice se temelje na saznanjima prikupljenim izvan BIH. To govori da bi se taj ogromni, umreženi međunarodni kriminal bez problema i dalje valjao po bosanskohercegovačkim gradovima i ulicama, kao što je to bio slučaj proteklih godina da je bilo samo do domaćih policijsko-pravosudnih snaga. Dapače, to što su kriminalci i narko bosovi nekažnjeno poslovali godinama, može se objasniti očiglednom činjenicom da su imali svoju mrežu saradnika u svim institucijama vitalnim za funkcioniranje pravne države, tužilaštvima, policiji, obavještajnoj zajednici.

Ono što je očigledno iz dosadašnjeg toka istrage, jeste da je osnovna djelatnost pohapšenih kriminalaca i onih koji tek trebaju ići iza rešetaka bila međunarodna trgovina drogom. I to uglavnom najskupljim vrstama droge, kokainom i heroinom. Zapljene ove vrste droge sve do prije godinu dana su bile prava rijetkost. Sve ozbiljnije policijske akcije rezultirale su hapšenjem sitnih riba i zapljenama jeftinih i manje opasnih narkotika, poput marihuane i skanka.

Za razliku od marihuane, kokain i heroin spadaju u opojne droge koje sebi mogu priuštiti samo ljudi sa dubljim džepom, dakle društvena elita formirana tokom godina tranzicijskog bezvlašća u BiH. Prije 15-20 godina u policijskim krugovima se tvrdilo da je BiH samo tranzitna zemlja za drogu na ruti koja ide od istoka prema zapadu, da je naše tržite malo, te da nema ljudi visoke kupovne moći koji bi nabavljali skupu robu kakav je kokain. Sve je bilo pogrešno, ponuda i potražnja ove droge je u frapantnom porastu. Možda se rast standarda ovdašnjeg stanovništva može mjeriti i brojem uživatelja skupih narkotika koji se velikom brzinom uvećava.

Vjerovatno ta činjenica da su konzumenti najskupljih,  presatižnih „šminkerskih“, „trendi“ narkotika utjecajne osobe koje nalaze na vrhu društvene piramide, biznisa, politike, kulture, medija…objašnjava zašto prije otvaranja sky aplikacije nije bilo ozbiljnijih rezultata u borbi protiv krijumčarenja kokaina, prije svega.

To je jedan od aspekata kriminala sa narkoticima. Drugi, podjednako razoran, je pranje novca stečenog prodajom droge. Prema informacijama iz istrage neki od uhapšenih terete se posredovanje u ubacivanju prljavog novca narko kartela i mafijaša u legalne platne tokove, kupovinu nekretnina, zemljišta, investiranje u stanogradnju. Poznato je da su slabe države, sa korumpiranim državnim aparatom pravi eldorado za tu vrstu biznisa. Svaka od nacionalnih vlasti u BiH odavno je poručila potencijalnim investitorima da ih  neće pitati za porijeko njhovog novca kojeg ulažu u BiH. Bio je to magnet za mafijaše iz cijelog svijeta i uvod u  južnoamerikanizaciju BiH.

Policijsko-tužiteljske akcije protiv organiziranog kriminala se nastavljaju, nemoguće je reći koliko će zahvatiti duboko i visoko u hijerarhiji moći u BiH. Naravno da javnost sve to gleda sa odobravanjem i nadanjima, ali ipak uz jednu dozu ogorčenja koje je dolazi od utiska da je i borba protiv organiziranog kriminala ponovo bila posljedica pritisaka izvan BiH, a ne planska, dobrovoljna aktivnost lokalnih institucija da toj pošasti stane u kraj.

NEDJELJA, 30. OKTOBAR

Smrt mladića iz Laktaša koji je izvršio samoubistvo nakon što se na društvenim mrežama pojavio snimak na kojem je ismijavan, vrijeđan i ponižavan strašan je događaj i potresno svjedočanstvo u kakvom svijetu i među kakvim ljudskim šljamom boravimo. Zato su valjda tako emotivno burne reakcije koje stižu nakon tog tragično-svirepog događaja. Tregedija jedne mladosti vrišteći upozorava na najmanje dva pogubna fenomena koja određuju naše sudbine i upravljaju životima svih nas.

Prvo su društvene mreže kao socijalni alat uz čiju se pomoć život svakog čovjeka može pretvoriti u košmar i pakao. Te septičke jame iz kojh se otrov i smrad bez kontrole i odgovornosti širi na cijeli javni prostor, predstavljao pošast protiv koje nema lijeka, prevencije, niti odgovarajućih sankcija. Ovih dana je najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, nakon što je kupio društvenu mrežu twiter, poručio kako je oslobodio pticu iz kaveza. Te kako će ubuduće ta ptica rugalica bez ikakvih kontrola i cenzure moći objavljivati, recimo pozive Donalada Trumpa na nasilje i divljaštvo, ili rasističke objave muzičara Kanye Westa i sličnih egzibicionista.

Mladen Dulić

Drugo socijalno-društveno zlo današnje civilizacije čija je žrtva bio nesretni mladić Mladen jeste prekarijat, odnosno nasilje u sferi rada, teror okrutnih kapitalista nad bespomoćnim i nezaštićenim radnicima. Siroti mladić koji traži posao na benzinskoj pumpi bolno je svjestan da njegov eventualni poslodavac, budući gospodar njegovog života, od njega može tražiti sve i da na to ima pravo u divljem kapitalističkom poretku koji uvijek drži stranu bogatih i jačih. Mladiću uopće ne izgleda suludo da odgovara na kretenska pitanja koja mu postavlja zadrigla, ohola mrcina sa benzinske pumpe. Jer je mladić čuo, ili čak i vidio i grublje i bezočnije poslove i teža poniženja na koje ljudi poput njega pristaju u potrazi za spašavanjem svojih ubogih egtistencija.

Ponižavanje slabijih, siromašnih, bespomoćnih i javno hvalisanje svojim primitivnim nadmoćnim divljanjem, to je slika današnjeg kapitalizma i društva koje je napravljeno po njegovoj mjeri. Nesretni Mladen je to dobro shvatio preko vlastite kože , mnogi od nas još uvijek nisu…