hamburger-icon

Kliker.info

Tarik Haverić : Građanska opozicija ne može, u budućnosti, preuzeti vlast dok se sama ne profilira

Tarik Haverić : Građanska opozicija ne može, u budućnosti, preuzeti vlast dok se sama ne profilira

April 12
16:32 2019

U vječnom slalomu kroz egzistencijalne probleme i probleme koji nam politički predstavnici delegiraju kao važne da se ne bismo bavili suštinom, srođeni s površnošću i nemarom, vječno fokusirani na formu, odavno smo izgubili kriterije. U takvim okolnostima, bez kriterija, lične odgovornosti, profesionalne posvećenosti i etike, sve je moguće. Dio onoga što se legitimiralo kao praksa može se pronaći u „Kritici bosanskog uma“, djelu Tarika Haverića za koje je Ivica Đikić s razlogom rekao da bi bilo prvorazredni kulturni događaj da živimo u iole kulturnim zemljama. Kako nam zemlje nisu takve i kako svjedočimo degradaciji svih vidova znanja, s profesorom Haverićem razgovarali smo upravo o tome, u želji da saznamo da li je polje znanja postalo isključivo tržišna kategorija, pri čemu ne mislimo isključivo na trgovinu diplomama.

Ako krenemo od tužne i realne pretpostavke da će prosječni građanin ili građanka Bosne i Hercegovine zbog dostupnosti prije pročitati „tekst“ u kojem neko Vas optužuje za (auto)šovinizam nego što će pročitati neku od Vaših knjiga, čak i kad je riječ o ideološki neopterećenim osobama bez obzira na to kojem nacionalnom korpusu pripadaju, kako da do tih istih građana i građanki stignu informacije o onome što Vi pišete (osim da naravno pročitaju knjige, ali nemaju vremena jer su na društvenim mrežama), a tiče se naprimjer plagiranja ili falsificiranja naučnih podataka, koje je nekada u službi ideologije, a najčešće u službi sitnosopstveničkih interesa?

Nalazim se u paradoksalnoj situaciji. Kao autoru, stalo mi je da što više ljudi pročita ono što pišem, naprimjer „Kritiku bosanskog uma“. Ali mi je stalo, isto tako, i da je ono što pišem „tačno“. E sad, ako je tačno ono što u Kritici tvrdim o degradaciji svih vidova znanja u Bosni i Hercegovini nakon rata, ili o etnizaciji društvenih nauka, ili o naučnim radnicima koji su se stavili u službu nacionalne samodokumentacije – onda ne treba da iznenadi što ljudi više čitaju komentare „Kritike bosanskog uma“ nego samu knjigu. Da je obratno, to bi opovrglo moje teze, što mi ne bi bilo prijatno.

S druge strane, iako su obje pojave štetne, postoji velika razlika između plagijata i falsifikata. Možete plagirati izvrsnu studiju, koja ostaje visok naučni domet, dakle „tačna“, samo što nije vaša: plagijat je krađa dobre stvari, koja ne prestaje biti dobra zato što je ukradena. I to je individualan (kažnjiv) čin. Studija ispunjena falsifikatima jest vaša, samo što nije dobra. I to je kolektivni (i u našim uvjetima nekažnjiv) čin, jer u njemu sudjeluje i auditorij koji voli da mu se povlađuje pričama o kraljevima, banovima, pašama i sultanima, i „historijskim dokazima“ o našoj plemenitosti i hrabrosti i tuđoj niskosti i kukavičluku.

Zabrinjavajuće je što su se falsifikati odnosno izmišljotine odomaćili i u publicistici, gdje ih je načelno najlakše detektirati jer je čitanost veća. No autori im pribjegavaju bez straha, jer znaju da sankcije zapravo ne postoje. Naprimjer, nedavno sam pročitao jedan apodiktičan politološki sud o neuspjehu Socijaldemokratske partije BiH na izborima 2014. Za razliku od nekih posmatrača koji taj neuspjeh pripisuju koaliranju ove stranke s SDA, jedan komentator energično tvrdi da je to „lukavo, ali potpuno neutemeljeno objašnjenje! Nisu birači 2014. godine kaznili SDP što je bio u vlasti sa SDA, već zato što su Lagumdžija, njegovi asistenti (Elvedin Grabovica, Damir Hadžić, Marin Ivanišević, Hamdija Lipovača…) i njegovi adlatusi (Nermin Nikšić, Svetozar Pudarić, Mirza Kušljugić…) doživljeni od javnosti i birača kao veći i puno bahatiji kriminalci, samo moderniji, od njihovih kolega iz SDA“. No kako se to može znati? Samo na osnovu ankete s preciznim upitnikom u kojoj bi, recimo, 1000 ljudi koji su 2010. glasali za SDP odgovorilo zašto to 2014. nisu učinili. Pa ako bi njihovi odgovori dopustili generalizaciju o Lagumdžiji, asistentima i adlatusima, onda bi navedeni stav bio nešto više od pukog izraza politološko-sociološkog impresionizma kakvi nas svakodnevno zatrpavaju. Nažalost, takvih anketa nema, i autor je ove „uzroke“ isisao iz prsta, pa ova nimalo lukava i sasvim prozirna povika na neutemeljenost svih drugih objašnjenja osim onih koja on sam nudi ukazuje na njegovu političku zainteresiranost.

Uz te individualne političke interese postoje i drugi, materijalni, na koje vi aludirate, ali oni nisu samo sitnosopstvenički već i krupnoegzistencijalni: kada bi u normalnim akademskim okolnostima, recimo na Zapadu, morali zarađivati za život svojim znanjem i sposobnostima, mnogi naši naučnici, publicisti ili analitičari ne bi imali ni za kafu – da i ne spominjem da bi njihova karijera bila gotova kada bi ih uhvatili u izmišljanju socioloških podataka npr. o ponašanju biračkog tijela. Za njih je, dakle, održanje stanja u kojem društvene nauke služe političkim ciljevima, jedinog stanja u kojem su njihove usluge potrebne, pitanje opstanka.

Jedan od izgovora za svaku vrstu nečinjenja je nedostatak vremena, koji prati nedostatak interesovanja. U toj opštoj nezainteresovanosti uloga naučnih radnika i radnica se ne preispituje, jer su im suprotstavljeni ovi koji tvrde da je zemlja ravna ploča i koji misle da se povećanim unosom C vitamina liječi karcinom. U konačnici, suprotstavljeni su im i oni što kupuju i prodaju diplome, pa se znanje verifikovano formalno validnim diplomama takođe ne preispituje. Možemo li pretpostaviti kolika se dugoročno šteta pravi akademskim napredovanjem koje se postiže zahvaljujući fabriciranju naučnih radova irelevantnih u bilo kojoj oblasti van granica grada, kantona ili entiteta? Da li je polje znanja postalo isključivo tržišna kategorija?

I ovdje ću insistirati na jednom razlikovanju. Tržište znanja nije isto što i tržište diploma. Kupoprodaja diploma je delikt, i ima dva vida od kojih je prvi lako dokazati. To su lažne diplome: na jednom komadu papira piše da je Tarik H. završio fakultet u čijoj evidenciji nikada nije bio zaveden kao student, a pečat ustanove i potpis odgovornog lica su falsificirani. Drugi vid je teže dokazati. To su „prave lažne diplome“:  Tarik H. bio je zaista upisan na dotični fakultet, semestri ovjereni i svi ispiti uredno prijavljeni, a indeks ispunjen odličnim ocjenama. Jedino što ti ispiti nikada nisu zaista održani. Kako ćete dokazati da Tarik H. prije sedam ili deset godina zapravo nije ni polagao Psihologiju nemetala II, već je profesora odveo na burek a ovaj mu upisao „devetku“ (za „desetku“ se traži i jogurt!)?

Opasnost prijeti, po mom mišljenju, od diploma koje su prave jer su pečati i potpisi autentični, ali su lažne jer osobe kojima su izdate nikada nisu stekle zahtijevana znanja i iskustva.

Što se tiče znanja koje je zaista stečeno, i sankcionirano validnim diplomama, njegova podvrgnutost tržištu ne može s izbjeći. Životna je istina da će prosječan informatičar uvijek lakše naći posao i biti bolje plaćen nego prosječan socijalni radnik. U pametnim društvima, gdje se zna da su muzikolozi i arheolozi nužno potrebni iako se „ne isplate“, država je ta koja unosi korekcije i pošteđuje takve profile surove tržišne utakmice, no mi smo od toga još daleko.

Ranije se putem kafanskih konsenzusa mogao neko preko noći promovisati u umjetničku veličinu. I ako se odmaknemo od nekih opštih estetskih kriterija možemo to pokušati opravdati činjenicom da doživljaj umjetnosti može zavisiti i od ličnog ukusa i afiniteta. Sa naukom stvari ipak stoje drugačije, ili bi trebalo da stoje. Na primjerima koje navodite u „Kritici bosanskog uma“ vidimo da u bosanskohercegovačkoj praksi i ne mora tako da bude. Kako je moguće da osobu koja u naučnim radovima neispravno piše imena gradova i država bilo ko može posthumno proglasiti naučnim autoritetom, posebno što imam dojam da ni ta osoba nije pretendovala na takvu poziciju (u suprotnom bi se valjda više pozabavila vlastitim opusom). Kada ovo pitam mislim, na profesora koji nije prakticirao vjeru, barem ne po opšteprihvaćenim propisima, ali je sahranjen uz vjerske počasti.

Potrudio sam se, na dovoljno mjesta, da istaknem kako to nije nikakva bosanskohercegovačka (niti hrvatska, srpska, bošnjačka…) posebnost. István Bibó, u „Bijedi malih država na istoku Evrope“, govori na primjeru Poljaka, Čeha i Mađara o toj potrebi nacionalista da omasovljuju svoje redove, i mediokritete proglašavaju genijima za potrebe svoje naracije, samo ako s njima pušu u istu tikvu. Pa čak i ako ne pušu, niti su ikada puhali: dovoljno je da su mrtvi, i da ne mogu da se usprotive zloupotrebama svojih djela. Na taj način osrednji kompilatori, usput i ateisti, postaju značajni naučnici, naravno i vjernici.

Ta krađa identiteta još više upada u oči kada je riječ o stvarnim velikanima. Mislite li, zaista, da bi se Skender Kulenović složio s ocjenom da je on „o ‘svome’ islamu, i iz nutrine ‘svoga’ islama, pisao na bosanskom jeziku“, što se danas može pročitati? Da bi ta naracija bila uvjerljivija, falsificirana je njegova dirljiva poema „Na pravi put sam ti, majko, izišo“, pa nove generacije odrastaju u uvjerenju da je komunist i ateist Skender Kulenović u neko doba došao tobe pa napisao pjesmu, i da je taj pravi put „Allahov put“… A upravo suprotno, taj pravi put je – barem za autora – šumski put kojim su koračali partizani! Sastavljači čitanki i antologija beskrupulozno su okljaštrili jedno jezičko umjetničko djelo (o čemu je nedavno pisao Amer Tikveša), i izbacili stihove koji su raison d'être Kulenovićeve poeme – naime da tim pravim, partizanskim putem ruku pod ruku koračaju begovski sin Skender i kmetski sin Jovan.

Neko maštovit, a na poziciji moći, nakon čitanja „Kritike bosanskog uma“ mogao bi na osnovu primjera koje navodite i činjenica kojim primjere potkrepljujete, dobiti inspiraciju za pisanje neke papazjanije, koja će uz obilje fus-nota i dva nagodna recenzenta postati relevantna naučna literatura. Po Vašem mišljenju, šta bilo koga sprječava da to i uradi, osim vlastita odgovornost?

Ocjene koje iznosim u „Kritici bosanskog uma“ ne tiču se prirodnih, tehničkih ili biomedicinskih nauka, u kojima nemam nikakvih kompetencija. U društvenim naukama, na opisani način nikakav spis ne može postati naučno djelo, ali ga takvim mogu proglasiti u jednom uskom (i nadasve zatvorenom) krugu. A to je najvažnije za nastavnika koji želi da napreduje: da komisija sastavljena od njegovih kolega (kojima će on sutra vratiti uslugu) ocijeni da je njegov intervju u dnevnim novinama naučni doprinos (primjer nije izmišljen). Odgovarajući na vaše pitanje: to niko ne može spriječiti. Na tome će pasti svaka reforma visokog obrazovanja, jer niko neće imati hrabrosti da ukine „doživotnost“ nastavničkih zvanja, i da ocjenjivanje kandidata oduzme fakultetima i povjeri državi. To bi se odmah u horu proglasilo narušavanjem autonomije univerziteta, birokratizacijom itd. A stvar stoji upravo suprotno: kada sam u Francuskoj konkurirao za zvanje docenta (koje ne jamči zaposlenje, ali bez kojeg posao predavača ne možete dobiti), dalo mi ga je ministarstvo obrazovanja. To ne znači da je o mojim kvalifikacijama odlučivao neki službenik ministarstva, već da je ministarstvo našlo dvojicu politologa koje ja ne poznajem (niti oni znaju mene) i dostavilo im materijale: tekst moje disertacije, ocjene recenzenata koje prethode zakazivanju odbrane, izvještaj s odbrane, nezavisno objavljene radove… Ta dvojica poslala su ministarstvu svoja mišljenja s kojima mene, naravno, nisu upoznali a koja su očito bila pozitivna, jer sam elektronskom poštom dobio obavijest o izboru u zvanje docenta u disciplini „04. Science politique“. Dobio sam i identifikacioni broj koji se može naći i na web-stranici ministarstva, pa se svaka ustanova na čiji se natječaj javim može uvjeriti da moja diploma nije kupljena ili falsificirana. Izbor u zvanje nije doživotan: vrijedi četiri godine, i da biste ga obnovili morate dostaviti spisak radova koje ste u međuvremenu objavili. Ja to nisam učinio jer sam se vratio u Bosnu i Hercegovinu, gdje mi taj izbor nisu priznali, pa sam morao krenuti ispočetka…

Osim naučnicima koji u redovnim akademskim okolnostima ne bi imali ni za kafu, održanje postojećeg stanja u bh. društvu pogoduje brojnim političarima/kama bez biografije i profesionalnih vještina. Da se ne sele sa pozicije na poziciju, mnogi bi završili na birou rada, kao što je to bio slučaj između dva mandata sa liderom SDA. Na posljednjim izborima imali smo najmanje dvojicu iznimno obrazovanih predsjedničkih kandidata bez mrlja u ličnoj i profesionalnoj prošlosti, i sumnju da kao takvi nisu adekvatni za postojeće biračko tijelo. Kao da postoji strah od onih koji su, kako bi to naš narod rekao, „preučili“ i kao da su im bliži ovi koji se uz populističke metode služe nacionalističkom retorikom i koji na perpetuiranju straha od drugog trajno ostaju na vlastitim pozicijama koje im opet isključivo služe za lično bogaćenje, pod izgovorom očuvanja nacionalnih interesa. Svjedočimo i izostanku sankcija međunarodne zajednice. Može li se uopšte promijeniti matrica po kojoj ovaj narod omogućuje postojanje ovakve vlasti? Je li zaista „od falsifikata do ubistva sve postalo sveto i nepovredivo, ako je učinjeno u ime nacije ili u interesu nacije“, kako u „Bedi malih istočnoevropskih država“ piše Ištvan Bibo, kojeg citirate u Kritici bosanskog uma.

Bilo bi mi lako da se izvučem dosjetkom da „svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje“. I to je, u osnovi, tačno. No ja ću se ovdje zadržati na vašoj konstataciji da izostaju sankcije međunarodne zajednice. Iskreno priznajem da bih ja, da sam na mjestu zapadnih donosilaca odluka, postupao na isti način: bio bih inertan, organizirao kojekakve susrete i posjete, pisao tromjesečne izvještaje i upozoravao lokalne aktere da svoje probleme moraju rješavati sami. To je, naprosto, u logici velikih sistema, i ograničenost kapaciteta i resursa je dovoljno opravdanje za takvo ponašanje. Prisjetite se: rat u Siriji, u Jemenu, uskoro i u Libiji, kriza u Venecueli, pa istok Ukrajine… A u Bosni se ne puca (iako stalno neko time prijeti!), i ne umiru stotine hiljada ljudi od gladi. Dakle, međunarodna zajednica će se baviti drugim žarištima, a odavde će pisati izvještaje o „pozitivnim pomacima“, i to može potrajati još nekoliko desetljeća, kao situacija na Kipru. Situaciju mogu promijeniti – i nas ponovo dovesti u središte pažnje Zapada – samo događaji koji će se nedvosmisleno percipirati kao „game changers“, kao što bi bilo stvarno (a ne samo retoričko) približavanje gospodina Dodika Rusiji (i u tom smislu, ja ga ohrabrujem da nastavi tim putem).

Iza nas je 6. april, prilika da se prisjetimo borbe „protiv antifašizma“ koja nam svakako dobro ide.
Kako je moguće da se do mjere kakva je prisutna odričemo antifašističkih tekovina? Kako je moguće da se zbog neslaganja sa prethodnim režimom negiraju ključni civilizacijski principi? Koji se stavovi, i sa kakvim ciljem, pokušavaju legitimirati revizionizmom?

I ovdje naglašavam: bosanskohercegovačko društvo nije nikakav izuzetak. Revizionizam jača u cijeloj Evropi. On je prirodna reakcija na sudar s modernošću koja nije ispunila očekivanja. Ta su očekivanja, naravno, bila nerealna, no sada se za taj neuspjeh račun ispostavlja liberalnoj demokratiji kao političkom modelu. Naglo dobijaju na cijeni pokreti i ličnosti koji su se, u prošlosti, zalagali za tradiciju, porodicu, religiju, rad i red, iako su te vrijednosti ostvarivali autoritarnim ili totalitarnim sredstvima. No novi revizionisti, koji su nerijetko etnonacionalisti, suverenisti i antiglobalisti, imaju samo destruktivni, ali ne i konstruktivni potencijal: za razliku od građanskih snaga u evropskim zemljama, oni ne mogu sklapati transnacionalne saveze i dugoročno sarađivati, niti mogu išta izgraditi – nikakvu „alternativnu Evropu“. Naprimjer, u našim okolnostima, kleronacionalisti  u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini mogu zahtijevati pa možda čak i postići rehabilitaciju svako svojih fašista, ali kakvu praktičnu saradnju oni mogu ostvariti? Jer, oni koji zahtijevaju rehabilitaciju Mustafe Busuladžića istovremeno oštro osuđuju zahtjeve za rehabilitacijom Draže Mihailovića – iako je obojici, kao i stotinama drugih, sudio isti „partizanski sud“. I, naravno, treba li ponavljati – tribunal u Hagu izriče pravdu kad sudi „njihovim“ zločincima, a podleže političkom utjecaju kad sudi „našima“! Nemojte misliti da je u Evropi drukčije: hipotetička rumunska i mađarska krajnja desnica mogu imati iste antievropske i revizionističke ciljeve, ali će biti u međusobnom sukobu oko teritorija, položaja mađarske manjine u Rumuniji i sl.

Formiranje BH bloka nakon posljednjih izbora dočekano je s odobrenjem onih koji sada i više decenija očekuju promjene na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Iskustvo nas je ipak naučilo da razmišljanja o koaliranju sa nacionalnim strankama nekih od članica BH bloka nije ni novo ni neobično, osim što je neprincipijelno i štetno. Podsjećali ste koalicione partnere na njihova iskustva sa prethodnim koaliranjem sa nacionalnim strankama. Zbog čega se ponašaju kao da imaju amneziju? I kako u društvu bez kritike i moralne odgovornosti očekivati principijelnost onih koji su pokazali da je želja za vlašću a ne društvenim promjenama ključni motiv za bavljenje politikom?

Ovo pitanje, očito, nije više upućeno Tariku Haveriću autoru, već Tariku Haveriću članu Predsjedništva Naše stranke. Utoliko su i moje mogućnosti odgovaranja sužene: ne mogu govoriti uime BH bloka. Kada je riječ o Našoj stranci, nemam da kažem mnogo toga što već nije sadržano u Vašem pitanju, kao tačna konstatacija. Ritual je poznat: principijelnost u predizbornoj kampanji, i sitne kalkulacije nakon izbora, uz opravdanja koja smo stoput čuli: ulaze u vlast jer im nije do vlasti… I još: pristaju da budu dio bošnjačkog bloka, jer im je stalo da sačuvaju multietničnost stranke! Nažalost, uvijek se nađe čestitih ljudi koji u to povjeruju, iako ih iskustvo svaki puta demantira.

No taj proces ne može se izbjeći: građanska opozicija ne može, u budućnosti, preuzeti vlast dok se sama ne profilira. A to se događa upravo sada: sve više se sužava prostor za osvajanje glasova pomoću puke patriotske retorike koja prikriva temeljnju političku hipokriziju. Što se tiče Naše stranke, njen glavni organizacioni zadatak u narednom periodu jest da nastavi širenje u FBiH i ostvari prisustvo u Republici Srpskoj i Brčko distriktu. I, naravno, da se s kredibilnim partnerima, po mogućnosti unutar BH bloka, pripremi za lokalne izbore 2020.

Kristina Ljevak (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *