Kliker.info

Talijanski filozof i medijski aktivist Franco Berardi Bifo nedavno je održao predavanje u Zagrebu u sklopu seminara „Izvađeni iz gomile“ koji se održao u Tvornici Jedinstvo. Jedan je od osnivača kultnog Radio Alice, piratske radio-stanice koja je predvodila studentski pokret u Italiji 70-ih, a i sam je bio aktivan ‘68. na svom fakultetu u Bolonji. Tu kreće i njegov politički angažman u okviru „autonomnog pokreta“ koji je izrastao iz protivljenja tzv. „historijskom kompromisu“ kada su Demokršćani i Komunistička partija Italije sklopile pakt da bi zemlju izvukli iz krize. Tijekom tih dana, Bifo je i uhićen, a kasnije emigrira u Pariz gdje je surađivao s poznatim psihoterapeutom Félixom Guattarijem. Kada se politička situacija smirila, nakratko se vraća u Italiju da bi potom preselio u New York, ekstenzivno proputovao Meksiko, Indiju, Kinu i Nepal, a krajem osamdesetih u Kaliforniji počeo s istraživanjem interneta kao društvenog i kulturnog fenomena. U međuvremenu je objavio niz knjiga među kojima je internacionalno najzapaženija bila studija o „semiokapitalizmu“, a trenutno predaje na tehničkom institutu Aldini Valeriani u Bolonji.

 Kada je talijanski premijer Mario Monti izjavio da će se „mladi ljudi morat naviknut da više nemaju radno mjesto za cijeli život“ i da je „isto radno mjesto cijelog života monotono“, sažeo je ne samo novi trend u radnom zakonodavstvu već i odnos prema budućnosti. U vašoj najnovijoj knjizi „Nakon budućnosti“ tvrdite da je budućnost umrla. Možete li dovesti u vezu taj novi trend kapitalizma koji radnike svodi na prekarijat i nestanak budućnosti?

Upravo ljudi poput Marija Montija, bivši zaposlenici Goldman Sachsa, dovode do nadolazećeg građanskog rata u Europi, do katastrofe. Kada Monti kaže da će se mladi ljudi morat naviknut na drugačiju, dinamičniju situaciju on zapravo kaže da je moderna civilizacija umrla i da dolazi barbarizam. Arogancija ljudi poput Montija nije iznimka, jer ekonomisti ne mogu razumjeti složenost svijeta, a i ekonomisti su najgori ljudi koji mogu govoriti o ekonomiji. Jer, ako želite razumjeti što se događa na ekonomskoj ravni, morate stvari sagledavati iz perspektive koja nije perspektiva tautologije, matematičke tautologije koja kaže „morate platiti“. Morate imati perspektivu antropologa, lingvista, semiologa, iz perspektive pravog života, a ne matematike. U tom smislu Monti je apsolutno gori od Berlusconija. Mafija je čak bolja od totalitarne siline matematike. Mafija još uvijek na neki ljudski način provodi eksploataciju i nasilje, kao što ima nečeg ljudskog u fašistu poput Berlusconija. Mario Monti je onkraj granica ljudskosti. Ali moja knjiga ne bavi se Montijem…

Da, počeo sam je pisati prilikom stote obljetnice nastanka futurizma. To je knjiga o kraju futurističke energije koja je bila važna ne samo u književnoj ili umjetničkoj sferi, već i u području ekonomije, rada, i općenito je bila tako važna u mitologiji modernizma. Toj mitologiji budućnosti sada je došao kraj. Uzmite recimo jedan očiti problem, a to je demografija. Ljudska vrsta stari. Europa je danas stari kontinent, rađa se sve manje djece, i općenito nestaje nada u neku budućnost. Kada kažem da je budućnost mrtva, svjestan sam činjenice da govorim o mitologiji budućnosti. A to je u srži kapitalistička ideja rasta i akumulacije. Međutim, i rast i akumulacija postaju nemogući zadatak za današnji svijet, što iz ekoloških, što iz ekonomskih razloga. Želite li proizvoditi više automobila? Zašto? Pa nitko u Europi više ne kupuje automobile. I nadam se da će sve manje ljudi kupovati automobile, jer ih ne trebamo. Ne trebamo više proizvoda. Trebamo različitu distribuciju, a ne ekonomski rast kapitalizma. Problem rada i nezaposlenosti postaje paradoksalni problem. Trebamo manje rada, a ne više. Trebamo drugačiju distribuciju radnog vremena, drugačiju distribuciju proizvoda, drugačiju distribuciju bogatstva i drugačiju distribuciju vremena. Trebamo drugačiju ideju budućnosti.

 Time dolazimo i do pokreta koji su stasali prošle godine, od „Arapskog proljeća“ do Occupy-pokreta, koji je u posljednje vrijeme, s okupacijom kazališta diljem Italije, jak i u vašoj zemlji. Jesu li oni ponudili drugačiju ideju budućnosti?

Ne bismo tim pokretima smjeli davati značenja koja nemaju, a niti bismo od njih trebali očekivati ono što nam neće dati – a to je kraj financijske diktature. Od prosinca 2010 do kraja 2011., od arapskog svijeta, preko Ujedinjenog kraljevstva i SAD-a, pa do Italije, nijedan jedini aspekt financijske diktature nije zaustavljen. I po mom mišljenju, to je zato što financijska diktatura nije politička strategija, već prije neka vrsta automatizma odnosa između društva i ekonomije. I ne možemo tu agresiju zaustaviti političkim sredstvima. Naravno, ti pokreti nisu beskorisni, ali oni nisu pokreti otpora u smislu zaustavljanja vlaka, već pokreti preusmjeravanja. Oni pokušavaju preusmjeriti društvenu energiju i imaginaciju. Vjerujem da se te pokrete valja razumjeti kao akumulaciju energije, reaktivaciju društvenog tijela i solidarnosti. A upravo će solidarnost postati sve važniji pojam idućih godina. Jer financijska diktatura će ići do kraja, a kraj je građanski rat u Europi… Ovo desetljeće će biti grozni period za ljudsku vrstu, a zadaća ovih pokreta biti će da ljude pozovu da izađu iz tog pakla, a ne da zaustave taj pakao, jer to je nemoguće. Problem se sastoji u stvaranju prostora autonomije i preživljavanja, kao u Argentini 2001.

Syriza je iz mnogo razloga bila važna. Ne vjerujem da je ona rješenje, jer ponavljam da ne vjerujem da se rješenje nalazi na političkoj razini. Rješenje treba društvenu i kulturnu razinu, promjenu svakodnevnog života a ne političke promjene vlade. Ali ipak puno sam očekivao od Syrize, premda mnogi sada kažu „bolje je ovako, Syriza ima mogućnost biti jaka oporba“, itd.

 Poput Paula Krugmana recimo.

Da, i razumijem to rezoniranje, na političkoj razini. Ali na razini imaginacije i jezika, pobjeda Syrize bi stvorila potpuno drugačiju situaciju u Europi. Po prvi puta netko, neka nacionalna vlada, bila bi u stanju raskrinkati stvari i reći „Mi nećemo platiti“. I što? Hoćete li nas ubiti? Trebamo nekoga tko će reći „nećemo platiti!“. Nažalost, Syriza nije pobjedila. Ali to nije politički problem, očekivao sam čin jezika. To je ono što trebamo. Kod duga se u suštini radi o jeziku.

 To je i jedna od glavnih teza vaše knjige o „semiokapitalizmu“. Kako smo uopće došli do te razine financijskog kapitalizma koji funkcionira prvenstveno zahvaljujući jeziku i kroz jezik, što je i teza švicarskog ekonomista Christiana Marazzija?

Kod neoliberalizma se radi o snižavanju plaća, smanjivanju javnih davanja, redukciji energije i novca za ljude. A istovremeno, 90-ih godina, kapitalizam je bio u strahovitoj ekspanziji i morao je ljudima isporučiti proizvode. I što se dogodilo? Pojavila se kreditna kartica. I njome se ljude nagnalo da prodaju i unište svoju budućnost. Dug je strahovito rastao. I to, naravno nije početak financijskog kapitalizma, koji je ipak stariji, ali je početak posebne vrste financijskog kapitalizma koja se temelji na prodaji budućnosti, a čije je ime – dug. Ili, kako to kaže Maurizio Lazzarato, radi se o pauperizaciji budućnosti. Potreba da se izbjegne kriza hiperprodukcije, potreba da se ljudima prodaju proizvodi, stvorila je taj ogromni „mjehur“. To je porijeklo trenutne krize financijskog kapitalizma. Ali ono što je novost te nove forme, na tragu Christiana Marazzija, rekao bih da se industrijski kapitalizam bazirao na ideji da za akumulaciju kapitala morate imati proizvodnju dobara, pri čemu se stvara višak vrijednosti. Ali danas je moguće akumulirati kapital bez proizvodnje dobara, već uništavanjem dobara. I u tom smislu „minus vrijednosti“ zauzima mjesto „viška vrijednosti“. Način na koji banke povećavaju svoj profit sastoji se uništavanju školskog sektora u Italiji i u Velikoj Britaniji, zdravstvenog sustava u Grčkoj, tvornica, itd. Financijalizacija svijeta je posebna vrsta diktature apstrakcije na račun konkretnih stvari u životu. I to je, dakako, crna rupa koja ne može trajati vječno.

Zašto je jezik tako bitan?

Recimo da je to problem posebnog aspekta semiokapitalističke proizvodnje, a to je lingvistička razina apstrakcije i lingvistička matematizacija života u odnosu prema osjećajima, svakodnevnom životu. To je sadašnji konflikt, sukob između redukcije jezika na apstrakciju i svakodnevnog života, prevlast algoritama nad stvarnim životom.

U tekstu koji navodite, govorio sam prije svega o Berlusconiju, gospodaru riječi, jer je, kao što znate, i gospodar medija. Već je Marshall McLuhan u „Razumijevanju medija“ pokazao da je i novac medij. A mogli bismo reći da jezik i novac imaju nešto zajedničko – oni su ništa, a pokreću sve. Ta asimilacija jezika i novca je veoma važna danas. Jer, kao i u jeziku, tako i u financijskom svijetu, pitanje je tko je gospodar. Pogledajte što se dogodilo prošloga tjedna u Europi. Sam lingvistički čin novog prijateljstva Angele Merkel i Marija Montija mijenja stanje na financijskim tržištima. I ponovo novac iz društva ide bankama. Koja je moguća subverzija? Mislim da pokret djeluje upravo na toj razini, i da se radi o tome da se iznađe jedna nova lingvistika, a to je lingvistika insolventnosti – „Nećemo platiti!“. To je pokušaj da se život izvuče iz polja ekonomije.

 Tijekom 70-ih bili ste jedan od osnivača Radio Alice, a i nedavno ste ponovo aktivni na području ulične televizije. Posljednji trend u razvoju tehnologije s jedne je strane fikcija da se kroz „cloud-computing“ stvaraju „oblaci“ slobodnog prostora, dok s druge strane, i kroz prijedloge zakona poput ACTA-e, dolazi do privatizacije onoga što je Marx zvao „javnim umom“. Pa ipak, i u „Arapskom proljeću“, tehnologija, Facebook, pa i Twitter, donekle je pomogla u organizaciji pokreta. Kako objasniti tu kontradikciju, i hoće li prevagnuti jedan ili drugi smjer razvoja tehnologije?

Kad sam prije dva mjeseca bio u Aleksandriji jedan egipatski psihijatar ispričao mi je sljedeće. Po njemu je 28. siječnja 2011. zapravo bio početak egipatske revolucije. Tog je dana Mubarak shvatio da je internet opasnost i naprosto je odlučio ukinuti mogućnost pristupa internetu. I što se dogodilo? Ljudi su izašli na ulice. To je početak revolucije. Kada se virtualna mašina zaustavila, kada je vlast došla na tu glupu ideju da ljudima onemogući da govore, ljudi su prestali govoriti i počeli izlaziti na ulice. Ali to znači dvoje. Prvo, da, internet je divno sredstvo za organiziranje autonomije, ali i drugo, morate prestati govoriti. I to nije kontradikcija, ali problem je u tome u što će se internet raviti. I taj razvoj pratim još od početka, od 90-ih, i otada stojim pri tome da je pitanje isto, a odgovor isti: internet je poput svijeta, on je beskonačan. I zato ne možete reći kako će se razviti, razviti će se na sve moguće načine. Vidim da opasnost sve više raste, ali jednako tako raste i mogućnost emancipacije. I tu je iskustvo WikiLeaksa bilo tako važno. Ne u smislu onoga što je otkriveno, jer otkriveno je ono što smo ionako znali, da Amerikanci ubijaju civile i da političari lažu. WikiLeaks je važan zbog poruke da tehničari, stručnjaci za software, novinari, ljudi koji rade u različitim strukama, mogu pronaći način da se organiziraju na autonoman način. Velika mašina je beskonačna, i u toj beskonačnosti uvijek će se naći mogućnost za izlazak. ACTA je opasna, i moramo zaustaviti tu opasnost, kao što je i Facebook opasan, ali uvijek postoji način da se mašina iskoristi protiv mašine.Srećko Horvat (Forum)