Svetozar Pudarić : Sarajevo nije grad ako ne riješi zločine nad Srbima!
Svetozar Pudarić, potpredsjednik FBiH i predsjednik Glavnog odbora SDP BiH, ocijenio je da je došlo vrijeme da se i Sarajevo suoči sa svojom ratnom prošlošću i činjenicom da su u tom gradu za vrijeme rata vršeni zločini nad građanima srpske nacionalnosti. Svoju inicijativu da se na Kazanima, jednom od brojnih stratišta Srba u Sarajevu, podigne spomen – obilježje Pudarić smatra dugom prema žrtvama zločina, a ne, kako kaže, stavom pojedinca koji će mjesec ili dva puniti novinske članke.
– Mislim da ovo društvo napokon treba da sazre i da pogleda samo sebe, ne uljepšano i ušminkano, nego onako kakvo stvarno jeste. Po meni, ne samo pitanje Kazana nego i brojna druga bolna pitanja su trebala biti otvarana i rješavana mnogo ranije jer bi svima nama bilo lakše razgovarati i o našoj prošlosti i o našoj budućnosti – poručuje Pudarić u intervjuu za Press RS.
Iako i dalje tvrdi da je SDP multietnička partija, Pudarić se nije mogao sjetiti imena više od dvojice Srba koji tu partiju predstavljaju u Banjaluci. Podržava ideju o održavanju prevremenih izbora za Predstavničko vijeće Parlamenta BiH, ali odbacuje zahtjev dva HDZ-a da se rekonstruiše Vlada FBiH.
Zašto ste tek nakon 18 godina ozvaničili inicijativu da se obilježi stratište na Kazanima?
– Uradio sam to čim sam došao u priliku da to uradim.
Imali ste vi iz SDP-a priliku da to uradite i ranije. Bili ste vlast i u Sarajevu i u FBiH?
– Tačno, ali prije 10 godina morali smo da se borimo protiv separatizma i nacionalizma HDZ-a.
Samo HDZ-a ili…?
– Tada HDZ-a, i to u prvih šest ili sedam mjeseci u vlasti koja je trajala 18 mjeseci. Naši sadašnji koalicioni partneri su to posmatrali iz prikrajka.
Da li se vrijeme promijenilo pa je sada moguće zatražiti podizanje spomen – obilježja na Kazanima?
– Vrijeme se u svakom slučaju promijenilo. Inicijativa proizilazi iz opredjeljenja partije zahvaljujući čijoj sam podršci imenovan i izabran za potpredsjednika FBiH. Očito je da su i neki drugi događaji u društvu omogućili da ova inicijativa bude pokrenuta i da sada, koliko ja vidim, prođe bez značajnijeg otpora. Svakako da je i ranije bilo vrijeme da se ona pokrene. Međutim, ili nije bilo ljudi koji su osjećali spremnost za to, ili su cijenili da je opšta situacija takva da ovo pitanje ne bi trebalo da se pokreće.
Jeste li na Kazane baš morali donijeti ljiljane? Pod zastavom s ljiljanima u Sarajevu se ubijalo…
– Pod zastavom s ljiljanima branila se RBiH. Oni koji su zloupotrijebili ili uprljali taj simbol, zbog koga ga više ne koristimo kao državno obilježje, jesu i ubijali pod tom zastavom. Baš kao što se ubijalo i pod petokrakom i pod nekim drugim simbolima koji su sadržavali najplemenitije ideale. Ljiljan sam donio namierno zato što taj cvijet predstavlja simbol ponovnog rađanja i nevine smrti.
Biste li podržali inicijative da se na sličan način obilježe i neka druga stratišta Srba u Sarajevu?
– Ako će to biti doprinos da se suočimo sa svojom prošlošću, čak i ako se to shvata kao guranje prsta u otvorenu ranu, spreman sam da nastavim da guram te prste. Smatram da ovaj grad, ako želi da bude pravi grad, mora da se sjeti likvidacije i egzekucije porodice Ristović u Velešićima, koji su ubijeni za stolom za ručak u vlastitoj kući. Taj čin niko ne može opravdati…
Treba li obilježiti i mjesto streljanja osmorice zarobljenih vojnika u Velikom parku?
– Zašto da ne.
A Dobrovoljačka?
– O Dobrovoljačkoj možemo pričati danima. Ta kolona za mene, a i sud će to pokazati, bila legitimna vojna meta…
Kolona pod pratnjom UN?
– Da, sa vojnicima naoružanim dugim cijevima.
Ti ljudi su izlazili pod pratnjom UN, na osnovu dogovora…
– Nije bilo dogovora!
Očigledno da nije.
– To je činjenica.
Vojnici nisu pucali i imali su naređenje da ne pucaju.
– I to treba utvrditi. Pustimo Dobrovoljačku na miru. Ona je dovoljno zloupotrebljavana. Htio bih da pomenem i ubistvo dvoje djece snajperom na Grbavici. Ne znam ko može tvrditi da su ta djeca bilo kakvi neprijatelji i ko može tvrditi da je heroj onaj ko je ispalio metke na tu djecu. Imamo mnogo toga, ne samo u Sarajevu. Logor u Čelebićima, ubistva u Bradini…
Znate li koliko je Srba, samo zato što su Srbi, ubijeno u Sarajevu?
– Ne mislim da znam i ne mislim da iko to zna.
Mirko Pejanović je, govoreći baš o Kazanima, prije više od 10 godina pomenuo brojku od 3.000 ubijenih Srba u Sarajevu.
– Ne želim da licitiram i ne mislim da se suština krije u brojevima. Suština se krije u razlozima zbog kojih su ti ljudi ubijani i načinima na koji su ubijani. Na primjer, za mene i za moju ličnu tragediju nebitno je da li je u Jasenovcu ubijeno 500 000 ili 20 000 ljudi jer se i u jednom i u drugom slučaju radi o industriji zločina čija je namjera bila istrijebiti Srbe u NDH. Lično i privatno, za mene je smrt moje tetke u Jasenovcu najveća moguća tragedija. Ne može biti ni veća, ni manja utvrđivanjem činjenice o tome koliki je broj ljudi tamo ubijen. Za onoga ko je izgubio člana porodice, ubijen je cijeli svijet. Slično je i sa pitanjem broja ubijenih sarajevskih Srba. Mi ni na Kazanima ne znamo još uvijek tačan broj ubijenih i teško da ćemo ga ikada i znati jer oni koji posjeduju tu informaciju je neće dati. Kosti koje su tamo nađene toliko su ugljenisane da ne možete utvrditi da li je riječ o kostima jedne osobe ili više njih.
Je li u tim zločinima bilo sistema ili je riječ, kako se u Sarajevu često tvrdi, o pojedinačnim slučajevima?
– Za Sarajevo sam ubijeđen da se ne radi o sistemu. U periodu kad je većina zločina počinjena, sistem u Sarajevu nije postojao. I civilna i vojna vlast od aprila 1992. godine bukvalno se raspala! U gradu niste imali uspostavljenu jedinstvenu liniju komandovanja i nadzor nad jedinicama. Jedini koji su relativno spremno dočekali rat bili su policajci i kriminalci. Oni su najspremnije dočekali rat.
Hoćete da kažete da zločinci poput Juke Prazine, Cace, dvojice Ćela, kao i pripadnici „Ševa", nisu bili pod kontrolom vojnog i civilnog rukovodstva?
– Ne, nisu bili pod punom kontrolom. Čak sam ubijeđen da se nije ni pokušavala uspostaviti puna kontrola, kako se ne bi morala preuzeti puna odgovornost nad tim jedinicama. Znači, možete reći da je neko blago okretao glavu i namjerno nije htio da zna…
A znao je?
– Pitanje je sad da li su znali ili ne. To ćete morati te ljude da pitate, ali Sarajevo nije Rusija pa da vijesti putuju 30 dana s kraja na kraj. Sarajevo nije ni fildžan, pa vi sami zaključite.
Rekli ste da je i SDP zaslužan za ovu Vašu inicijativu. Hoće li Vlada FBiH, na čijem je čelu SDP-ovac Nermin Nikšić, konačno izvršiti presudu Ustavnog suda BiH iz maja 2005. godine i ispitati sudbinu nestalih sarajevskih Srba?
– Koliko znam, to je komisija koju treba da formira Savjet ministara BiH…
Ne. U presudi se to zahtjeva od vlasti FBiH.
– Nemam ništa protiv da se ta komisija formira, ali sumnjam da će ona utvrditi sudbinu svakog od nestalih lica. Takođe mislim da ono što ta komisija utvrdi nećemo svi prihvatiti na isti način.
Ali bi nalazi komisije bili dobra osnova da se konačno procesuiraju zločini nad Srbima u Sarajevu.
– Slažem se u potpunosti da bi ne nalazi komisije, već dokazi koji bi bili prikupljeni bilo kroz izjave svjedoka, bilo kroz dokumentaciju, sigurno mogli predstavljati osnovu da tužioci ocijene da postoje razlozi za pokretanje krivičnog postupka protiv određenih lica ili grupa. Ako komisiju doživljavate kao nekoga ko će donijeti konačan sud, onda živite u zabludi.
Možete li Vi, sa pozicije potpredsjednika FBiH, uputiti apel pravosuđu da ubrza procesuiranje zločina nad sarajevskim Srbima?
– Prema informacijama koje imam, nalog za ubrzavanje tih istraga postupajući tužioci dobili su prije 10 do 15 dana i ja sam sretan zbog toga. U potpunosti podržavam odluku gospođe Korać, koja je taj nalog izdala, i smatram da to treba što pre završiti.
Kako biste prokomentarisali tezu da Savjet ministara BiH nije formiran zato što SDP neće da bude bošnjačka, već multietnička partija?
– To je budalaština. SDP ne da neće da bude, već nije bošnjačka, odnosno nije samo bošnjačka, kao što nije ni samo srpska, ni samo hrvatska partija. SDP je partija građana BiH, bez obzira na njihovo nacionalno ili vjersko opredjeljenje.
Nabrojte mi, osim Slobodana Popovića, barem još dva funkcionera SDP-a srpske nacionalnosti koji žive u Banjaluci.
– U Banjaluci živi, koliko ja znam, Milutin Pejić, koji je predsjednik Regionalnog odbora SDP-a. Žarko je otišao, Ilija je Hrvat…
Još samo jednog…
– U ovom trenutku ne mogu da se sjetim.
A zašto su Bošnjaci na čelu SDP-a već 20 godina, od Durakovića do Lagumdžije?
– Na čelu SDP-a je čovek koji se zove Zlatko Lagumdžija i za koga SDP i ja lično ne smatramo da zbog njegove nacionalne pripadnosti treba da odstupi sa te pozicije. Takva pitanja podsjećaju me na one koji čitaju sudbinu iz utroba životinja i na osnovu boje jetre zaključuju da li će dan sutra biti uspješan ili neuspješan. Mi u SDP-u biramo čelnika za koga smatramo da će na najbolji način zastupati i artikulisati interese stranke. Ako bismo radili drugačije, pretvorili bismo se u apotekare koji na gram mjere krvna zrnca.
Predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija pomenuo je nedavno mogućnost da se održe prevremeni izbori za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Ako bi se stvorio ustavni osnov za to, šta bi ti izbori promijenili?
– Ako javnost tvrdi da je za narod nepodnošljivo ovo što je sada, a mi, koji odgovaramo tom narodu, to shvatimo kao istinu, dužni smo da mandat koji smo dobili provjerimo kod tog naroda. Ako je narod nezadovoljan zbog toga što ne možemo da formiramo vlast i ako nas smatra krivcima za takvu situaciju, onda minimum toga što treba da uradimo jeste da provjerimo da li smo baš mi ti koji u tome treba da učestvujemo.
Ta provjera mnogo košta?
– Pitanje je da li bi nas više koštalo da ovakvo stanje potraje još tri godine.
SDP kategorično odbacuje zahtjev dva HDZ-a da se rekonstruiše vlada FBiH. Nije li takav stav direktan doprinos stvaranju trećeg, hrvatskog, entiteta?
– Šta će HDZ raditi, to je stvar o kojoj će oni donositi odluke i preuzimati odgovornost. Ukoliko HDZ misli da je treći entitet rješenje, morat će donijeti odgovarajuće političke odluke koje će krenuti ka tome rješenju i koje će morati realizovati na Ustavom i zakonima propisan način. U ovom slučaju riječ je o nezadovoljstvu jedne partije…
A HDZ 1990?
– HDZ 1990 kao partija ne postoji. Oni su danas definitivno izdanak HDZ-a i besmisleno je da kao samostalna stranka izlaze na bilo koje izbore jer je očito da nemaju svoj politički profil i identitet. Dakle niko nema pravo da se zbog političkog nezadovoljstva ponaša van institucija, zakona i Ustava. U tom slučaju, država ima pravo da preduzme mjere zaštite zakonitosti i Ustava. Ubijeđen sam da to znaju i u rukovodstvu HDZ-a i siguran sam da nemaju nikakvu namjeru da se ponašaju protiv Ustava i zakona jer bi time pokazali da su grupa političkih avanturista, a ne legalna politička partija. Zoran Žuža (Press RS)
Komentari