Kliker.info

Izgleda da ovi izbori pružaju šansu, po prvi put otkako nas je, u našem tamnom vilajetu, obasjalo svjetlo demokratije, da se u sarajevskoj kotlini demontira trodijelni jednopartijski jednonacionalni koncept vladavine (čije područje, toga vlast). U ovom slučaju ukinuti monopol SDA nad svim društvenim i ekonomskim tokovima u Kantonu Sarajevo.

Piše : Svetozar Pudarić (Oslobođenje)

To su u prilici uraditi njih devetnaestoro: Elmedin Konaković, Arijana Memić, Elvedin Okerić, Vedran Jakupović, Danijela Kristić, Amel Mekić iz Naroda i pravde; Damir Marjanović, Vildana Bešlija, Edin Forto, Vibor Handžić, Neira Dizdarević iz Naše stranke; Segmedina Bajramović Srna, Damir Nikšić, Igor Stojanović, Samir Suljević iz Socijaldemokratske partije BiH; Sead Milavica, Kerla Bibija iz Demokratske fronte; Ibrahim Hadžibajrić i Amra Junuzović-Kaljić sa Nezavisne bosanskohercegovačke liste. Njih devetnaest iz pet političkih subjekata.

Želju je pokazalo i namjeru javno izrazilo troje od ovih pet mogućih udionika u velikom poslu vraćanja uzapćenog Sarajeva samom sebi. Naša stranka nije ni prihvatila, ni odbila, već uslovila programom, onako na široke rukave i neodređeno – pametno, taktički lukavo, ali podobro kukavički ako se uzme u obzir šta je ulog. Demokratska fronta, u ovoj sarajevskoj priči bez Građanskog saveza, tj. bez Emira i Reufa (kojeg svakako treba izbaciti iz kuhinje), valjda stoji na stanovištu koje je iznio njihov predsjednik neki dan. Da podsjetim: on je izjavio da je sve do SDP-a i da građani nisu njegovoj (lično njegovoj) stranci dali dovoljno povjerenja da bi bili ozbiljan igrač, pa će, stoga, znači, biti privjesak glavnih igrača koji budu spremni da mijenjaju postojeće stanje.

Socijaldemokratska je partija zarobljena igrom na više nivoa, nekom vrstom višestrukog mnogodimenzionalnog šaha od BiH do kantona, a nisam siguran da postoji jasno određenje prema toj igri u cjelini, a pogotovo ne prema nekim njenim dijelovima. Recimo, na primjer, da li praviti vlast sa Pokretom demokratske akcije u Tuzlanskom kantonu, znači praviti vlast bez Stranke demokratske akcije i pri tome zatvoriti čvrsto oči o kakvoj se privatnoj unutaresdeaovskoj osvetničkoj čarlami radi? Ili ući kao mlađi partner u vlast sa ideološkim protivnikom? U onu vladu koju će u Unsko-sanskom kantonu pokušati napraviti Stranka demokratske aktivnosti (ne akcije).

To je isti onaj pokret koji je unaprijed podržao kandidata SDP-a za člana Predsjedništva BiH. Kako će se sve to odraziti na federalni, pa i državni provizorij od vlasti? SDP je suočen sa pitanjem da li je spreman prihvatiti teret da je, ako odluči da učestvuje u vlasti u FBiH i BiH, kako stvari stoje, izbor jedino da li vlasniku HDZ-a dati sve odmah ili o tome pregovarati i zatezati, pa, nakon k’o biva velike borbe, za par mjeseci, opet dati sve što je na početku tražio. Stvarni je izbor drugačiji, a on glasi da li je SDP spreman uzeti na mostu (kantonalni nivo), a odreći se ćuprije (sve ono iznad kantona). Taj izbor ne opterećuje ni Narod i pravdu, ni Nezavisnu bh. listu, jer im je prioritet kantonalna vlast (ako ne i jedini stvarni cilj). Ne tereti ni Našu stranku, ni Demokratsku frontu jer ih rezultati za entitetski i državni parlament na taj dio političkog šaha ne obavezuju. Težak teret je na predsjedniku Kantonalnog odbora SDP-a, ali i cijelom partijskom rukovodstvu. Led po kojem, tako naterećeni, hodaju je i klizav i tanak.

Nisam zaboravio ni Savez za bolju budućnost sa 4, ni BOSS sa 2 poslanika, no oni nisu, stvarno nisu neophodni. Ni matematički, ni logički. Jedna od njih je trgovačka stranka, a moraće se zadovoljiti time da će njihova dva poslanika (ako su Haris i Rasim ostali pri tome da su Srbi) biti u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH. Druga je, u netom okončanom mandatu, bila i ostala vjerni djelitelj kolača sa SDA, u svim slastičarnama koje su zajedno brstili, bez obzira na to što je pokušavala glumatati drugačije koristeći provjerenu taktiku patentiranu od Stranke za BiH birvaktile: “Dijeli pare i pozicije kao vlast, a laj kao da si opozicija”. Savez, kao još jedna privatna stranka, imat će priliku da se okoristi združenim obaranjem SDA u Kantonu Sarajevo – i oni kroz izbore za Dom naroda Parlamenta Federacije. SDA je napravila, ovaj put stratešku, grešku time što je u Skupštinu Kantona sa njihove liste, pored devet Bošnjaka, izabrana i jedna Srpkinja (doskora članica SDP-a na Ilidži). Time su unaprijed izgubili jedno od tri sarajevska mjesta u Klubu Bošnjaka federalnog Doma naroda, a moraće se dobro potruditi da uspiju sačuvati makar jedno. Možda bolje prođu ako na vrijeme nasilu nekako natjeraju izabranu poslanicu da se odrekne mandata koji joj sad lično i personalno pripada. Ovako govorim o izborima za Dom naroda Parlamenta FBiH jer je jedino normalno očekivati da se ovomandatna jednokratna izborna pravila za federalni Dom naroda definišu, a isti obave u skladu sa Ustavom entiteta za koji se provode. Neće se valjda neko odlučiti da propiše nešto suprotno Ustavu?

Koalicija za Sarajevo ima potencijal da bude ostvarena. Za početak, postoji, bez obzira na ogromne razlike među sugovornicima (i ideološke i praktično-političke), pa i nepovjerenje uslovljeno ranijim razilaženjima, sukobima, nesuglasicama, obračunima, konsenzus da je stanje u koje je SDA dovela Kanton neizdrživo i da se sa SDA, kao krivcem za to stanje, ne može niti pregovarati, a ne li dijeliti vlast, ni na kakvoj osnovi (matematičkoj ili programskoj). Ne vjerujem da im, baš svima, smetaju iste stvari. Mogu se i hoće složiti, sve petero, da je, recimo, neophodno promijeniti stanje u zdravstvu ili školstvu, ali, siguran sam da postoje razlike kad su u pitanju ne samo prioriteti nego i strateško opredjeljenje u kojem smjeru bi trebale ići te promjene. Za neke to i počinje i završava smjenama rukovodećeg kadra u javnim preduzećima i javnim ustanovama, direkcijama, fondovima… Drugi imaju potrebu da mijenjaju dublje, pa i po cijenu da dio kadra ostane tamo gdje sad jeste, radi svoje stručnosti. Balansirati između tih, oprečnih, pristupa i iz njih proisteklih konkretnih zahtjeva će biti značajan dio muka nove vlasti sarajevske, kantonalne.

Da budemo načisto: cifra od oko milijardu i po maraka javnog novca je veliko iskušenje i njegovo pravilno trošenje ogroman izazov. Treba odoljeti klijentelizmu (jarani), nepotizmu (rodbina), korupciji (ima l’ mene tuj), voluntarizmu (može mi se), a posebno kafani, kahvi i svim sjedilačkim mjestima neformalnih dogovora. Od toga, ipak, zavisi tek rok trajanja koalicije. Da li će do nje uopšte doći, presudna će biti stvarna spremnost i sposobnost učesnika da utvrde minimum zajedničkog. Da budu, barem u najgrubljim crtama, saglasni šta će raditi nakon skidanja SDA. Jednostavnije rečeno, koliko je svak spreman da odustane od svoga kako bi dobili zajedničko, a da to donese promjenu o kojoj svi govore.

Imperativ je da se promjena osjeti na ulici, na radnom mjestu, u tramvaju, na pijaci… svugdje.