Kliker.info

Svetlana Ceca Kitić- Magić je živi primjer da se proslavljeni rukometaši rađaju na našim prostorima, a uz to i najzgodniji. Čast Ivanu Baliću, ali BiH se davno prije njega mogla ponositi Cecom, planetarnom ikonom. Jedan roman nije dovoljan da sve stane u njega šta je popularna Ceca ostvarila u sportu i prošla u životu.Ova rođena Tuzlanka najveće uspjehe napravila je igrajući za ŽRK Radnički sa Crvenog krsta (naselje u Beogradu), s kojim je osvojila i tadašnji Kup šampiona. Zlatnu medalju ima sa reprezentacijom Jugoslavije na Olimpijadi u Los Anđelesu 1984. godine i srebro iz Moskve četiri godine ranije. Ceca uskoro dolazi u bh. prijestolnicu, što je bio povod za razgovor.

– Predsjedavam u žiriju na jubilarnom izboru najboljih sportista godine BiH. Prva sjednica je 27. oktobra u Sarajevu, a zvanično proglašenje 15. decembra i tu ću dati svoj doprinos – kaže popularna Ceca. Trenutno živi u Beogradu, obavlja funkciju direktorice svog Radničkog, prenosi neprocjenjivo iskustvo mladima…

Što se tiče posla, Radnički mi je prva preokupacija. Pored toga, škola rukometa uveliko radi. Projektom mini-rukometa animiramo djecu osnovce već od prvog razreda. Skoro su me i angažovali kao stručnog konsultanta na TV Arena za žensku Ligu prvaka. Naravno, koliko stignem od svoje djece, svakodnevnih briga, ma kao i druge žene.

Možete li u stanu posložiti sve trofeje i priznanja koje ste u blistavoj karijeri osvojili?

Sreća u nesreći što mi je to rasuto po svijetu, nešto u Italiji, nešto kod roditelja u Tuzli. Jedan dio je kod mene, izložen u spavaćoj sobi na spratu, a dio se povlači po kutijama jer ne može sve stati. Treba mi već prostorija samo za to. Nekako mi je sada bezveze praviti trofejnu salu, ali vjerovatno će u budućnosti jedna soba u novoj kući biti specijalno za tu namjenu.

Aktivni ste, neuništivi, igrali ste čak i u petoj deceniji života.

Naravno! Neću da se penzionišem još, ne osjećam se kao penzionerka, a mnogi kažu i da ne izgledam tako loše. Nisam još za staro gvožđe, mogu da trčim i da igram. Vjerovatno je i genetika uradila svoje, a i to što sam već trideset i „kusur" godina u sportu. Kada odem na trening, moj suprug Milan svima kaže: «Ne dajte joj molim vas loptu, jer onda neće izaći sa terena». Još uvijek lopta ima za mene tu čarobnu moć i uvijek će je imati.

Proglašeni ste najboljom rukometašicom svijeta 1977. i 1988. Koliko vam to znači?

Kad sam bila mlađa puno je značilo biti najbolji na svijetu. Priznajem, malo sam se i pravila važna. Kako je vrijeme prolazilo to sam shvatala normalno, primala sasvim kul, svjesna svega urađenog i svojih igara na parketu.

Nedavno ste proglašeni i najvećom rukometašicom svih vremena u glasanju na sajtu IHF-a.

Bila je to odluka navijača i posjetilaca sajta, što mi je također drago. Međutim, Hasan Mustafa, predsjednik Svjetske rukometne federacije, kada mi je predavao nagradu, potvrdio je da su pored fanova glasali su i stručnjaci, treneri, novinari iz 150 zemalja svijeta. To mi je posebno drago, jer ne sviđam se ljudima samo kao visoka plavuša sa lijepim očima, nego je i struka rekla svoje. To je kruna moje karijere i dokaz da se kod nas igrao najbolji rukomet.

Za razliku od današnjih zvijezda, uvijek ste bili pristupačni običnim ljudima, navijačima, koji vas vole.

Nikad nisam bila ufurana, a to mogu najviše zahvaliti roditeljima, koji su mi govorili, još kad sam s 15 godina krenula iz Tuzle, da čvrsto stojim na zemlji i nikad ne zaboravim odakle sam, svoje prijatelje i rodbinu. A na stranu što i ne znam kako ovdje na Balkanu u stalnim burama i tranzicijama biti zvijezda. Priznajem samo one Holivudske. Pored Zdravka Čolića, ja ne vidim drugu zvijezdu.

Kao sportista za primjer, od glave do pete, kako komentarišete huliganske ispade navijača Srbije u Đenovi?

Naježila sam se na sastanku slušajući kako svi uopšteno, nekonkretno govore, počev od ministrice, pa do ljudi iz Olimpijskog komiteta Srbije. To je za svaku osudu, posebno je meni teško palo, jer sam dugo igrala u Italiji i gledajući incidente kod kuće na TV ekranu bilo me je sramota svih divnih Italijana koje poznajem. Poručila sam huliganima, koji mogu biti moji sinovi, da sve što rade neće zacrniti uspjehe sportista. Naše zlatne medalje će vječno sjati, a oni će biti zaboravljeni. To je odraz društva koje mora oštrije da se suprotstavi tim državnim neprijateljima.

Jedno vrijeme ste parket zamijenili radom u Narodnoj skupštini, kao poslanik Socijalističke partije.

– Možda sam mogla biti istrajnija, ali shvatila sam da skupština nije mjesto gdje ja mogu dati doprinos sportu. Inače sam žena operativac, terenac, volim odmah vidjeti rezultate rada, što tamo nisam mogla. Mislim da postižem mnogo više okupljanjem i rukometnim animiranjem klinaca u školi, nego sjedenjem u parlamentu. Bez obzira što su primanja malo veća, manje umaranja , ali ovo mi je daleko slađe i jedini pravi način kako sportista može dati svoj doprinos.

U BiH su proslavljeni olimpijci i sportisti, vaše kolege, svedeni na minimalce, socijalno ugroženu klasu sa milostinjama.

Kad sam u Tuzli često se vidim sa Zlatkom Saračevićem, koji izgleda dugo i bezuspješno pokušava izganjati nacionalna priznanja, kao što imaju sportisti u Srbiji. Država je odlučila da svi nosioci medalja sa Mundijala ili Olimpijada dobiju podršku i solidan mjesečni dohodak. Pozdravljam to iz sve snage i želim da i u BiH svi zaslužni sportisti budu nagrađeni, jer oni su pravi ambasadori zemlje. Spremna pružiti svoju pomoć i znanje, lobirat ću da se stvari promjene.

Prošli ste mnogo sredina u karijeri.

– Veliki utisak na mene ostavila je Italija, jer tamo sam najduže provela igrajući i rodila sam prvu kćerku, Maru. Ali bez zezanja i pretjerivanja, uvijek kažem, da posebno mjesto u mom srcu imaju četiri divne godine u Sarajevu. Kao prvo, dugo nisam bila tu, a onda kad sam došla, Sarajlije su me dočekale kao kraljicu. Zaista sam uživala u naklonosti i dobroti Sarajlija. I to kažem gdje god da odem. Ljubav je uzajamna, jer ja volim Sarajevo i Sarajevo voli mene.

I u sportu i privatnom životu pregurali ste dosta toga, vaš život je za bestseler roman.

Mediji, navale, pitaju nešto vezano za to, a onda počinu kopaju po mojoj privatnosti. Mada se ja nikad nisam stidila toga, ni brakova, niti moje djece. Pokušavaju s tim da se prodaju, zanemarujući što sam najbolja na svijetu i tu stvarno ne bi trebalo biti prostora za čačkanje po privatnosti. Koga sam voljela, koga nisam voljela, ko me ostavio. Ponekad ljudi nemaju granicu, ali ja se ne ljutim puno. I ako se naljutim to traje 30-tak sekundi, jer neću da mi utiče na ljepotu.

Niste forsirali svoje nasljednike da se bave rukometom pod svaku cijenu?

– Nisam, vidi se iz priloženog. Mara se jedno vrijeme bavila, a Saška sa svojih 12 godina malo leluja između sportova, mada najviše voli fudbal. Vidi se ko ju je rodio. Ja sam u njenim godinama odlično igrala fudbal. Tu je negdje između košarke, odbojke i fudbala, a rukomet nešto neće. A Mara je definitivno prestala prije godinu dana, kad je rekla da je mnogo teško da igra sa mnom na terenu jer ja mnogo galamim na nju. Nikola je trenirao, ali kratko – kazala je na kraju razgovora za naš list najbolja i najljepša rukometašica svijeta svih vremena, razorne sportske moći i holivudske ljepote.

Šta Ceca smatra svojim najvećim životnim uspjehom?

– Karijera ide ovako ili onako, traje i prekida se, ali mislim da je svakom najvažnije ono što i meni. Imam troje djece. Nikolu, Maru i Aleksandru, koji su na pravom putu i mogu reći da sam uspjela kao majka. Nikola ima svoju porodicu i postao je tata, a ja baka. Mara će diplomirati menadžment za desetak dana, a Saška je sedmi razred. Smatram najvećim postignućem da su mi djeca zdrava i normalna i što su do jučer bila u sportu, da nisam kao majka „omanula" u vaspitanju, iako sam dugo bila sama sa njima. Fino je i što sam ostala zdrava u glavi pored svega što mi se dešavalo, a bilo je teških trenutaka – zadovoljna je Ceca.

Ćaletova «zvezda» Zvezda ili Partizan?

– Ja sam, pa recimo neki blagi, umjereni „zvezdaš". Morala sam biti po «ćaletovoj» direktivi. Ali sva ova dešavanja na fudbalskim utakmicama nekako me odvlače i ne mogu uživati. Pratim kvalifikacije i znam da je Bosna igrala neriješeno. Ali kvalitet našeg fudbala je kod nas jeziv, možeš fino zaspati uz kad prenos utakmice. To više nije sport nego biznis, tako da sam potpuno okrenuta rukometu – kaže Svetlana. (Kliker.info-San)