Kliker.info

”Švedska je napokon postala normalna evropska država”, navodno je izjavila Pie Kjersgaard, prva dama naoko polufašističke, a u stvari skroz fašističke Danske Folkepartiet nakon što je saznala da u švedski parlament ove godine ulazi prorasistička Sverigedemokraterna (Švedski demokrati, SD). Pripadnici ove partije, preobučeni u odijela i kravate koje nedavno kupiše nauštrb smeđih uniformi koje su im donedavno bile uzor, predstavljaju smrljanu politiku nezadovoljstva. Ne znamo kako da riješimo situaciju, ali znamo šta ne valja. Vratili bi se u stare dane nacionalne države, u idilična vremena Astrid Lindgrenovskih karaktera koji po vječnom ljetu bezbrižno trčkaraju i igraju se omeđeni sigurnošću svoje nacionalne države. Tu im naravno smetaju zla čudovišta preobučena

u burqe, niqabe, samije…Protivnici, tj protivnice, iste one koje branimo kad ih režimi tlače u njihovim matičnim državama hiljadama kilometara od nas, u populističkoj se debati lako pretvaraju u bezoblična čudovišta koja hrle prema parama države i na tom putu obaraju sve pred sobom. Tako, naime doslovno izgleda reklamni film partije Švedskih demokrata, naknadno zabranjen na TV-u. Reklama od 150.000 Eura – nadahnuta dramatičnom strukturom DW Griffitha i tehnikom cross-cuttinga koji u Radjanju Nacije prikazuje dolazak Ku Klux Klana koji hiti da ugrožene stanovnike kuće spasi od crnih monstruma koji ih napadaju  – prikazuje baku penzionerku s rulatorom koju tamne pokrivene snage koje migolje iz sjene prestižu i ruše u trku za državnim parama. Umjesto na penziju, reklama hoće da kaže, pare se nemilosrdno troše na islamske mračne snage zla koje imaju za cilj da podriju snažno kršćansko švedsko društvo. Film je, kao što rekoh, zabranjen na jednom od public service kanala, na šta su SD najvjerovatnije i računali. To im je donijelo i novi val publiciteta te su se još lakše približili iznevjerenim glasačima koji se ne mogu prepoznati u blokovskoj politici dvije strane u Švedskoj. Marginalizirani ljudi koji više ne osjećaju pripadnost socijaldemokratima, a istorijski nikad nisu pripadali neoliberalima nasli su se u politici nezadovoljstva u kojoj je veoma lako odrediti neprijatelja sistema. Pozicija zrtve, te briga za ”male ljude” koji se gube među dva blokovska sistema jeste strategija koja je upalila od samog početka.

Danas, dan poslije izbora, vlada politički mahmurluk. Ljudi se bude i bunovni se pitaju ”šta nam se to jučer dogodi”. Facebook je preplavljen komentarima tipa ”kako nam se ovo moglo desiti”, strani mediji i partije iz Evrope podrugljivo komentarišu situaciju i sa neskrivenim zadovoljstvom konstatuju da Švedska baš i nije tako savršena i samozadovoljno ubacuju ovu državu u koš s drugim skandinavskim zemljama gdje ksenofobija i rasizam kroz čitave dvijehiljadite čine oslonac jeftine političke retorike. Mene sve nekako podsjeća na onaj period prije rata, kad su svi poznanici familije tobož glasali za Antu Markovića, a on ne da je izgubio nego je bio politički satran od strane nacionalista. Danas je isto, samo obrnuto. Niko nije glasao za SD, ali je statisticki skoro 6% glasačkog tijela u drzavi (a lokalno je ta cifra dostizala i 10%) odlučilo da svoj glas da mladim presvučenim fašistima, koji su donedavno po forumima argumentirali da se holokaust nije desio; koji su javno izjavili da djeci u svijetu ne prijeti nikakva opasnost od nasilja te da ih zbog toga ne treba primati u Švedsku; koji govore da useljenje emigranata treba smanjiti za 90%, ali samo neevropskih, a sve to zavijaju u plast Huntigtonovske obmane sudara ”kultura”.

Da se razumijemo, nije Švedska bila imuna na političke probleme ni prije. Početkom devedesetih je Ny Demokrati (Nova Demokratija) ušla u Parlament i svojom nacionalističkom retorikom utjerivala strah u kosti birača. Politički šarlatani su se ipak ubrzo pokazali upravo u tom svjetlu, te ih na idućim izborima više nije ni bilo. Međutim, sjećam se sredine devedesetih, kad smo tek došli iz Bosne, i sjećam se mladih, nabildanih ćelavaca u Dr Martens čizmama kako sieg heilaju na trgovima širom lijepe naše ŠveCke.

Danas je crni ponedjeljak u Švedskoj. I pored 200 godina mira, bez rata, kontinuiteta demokratije, političke pragmatičnosti koja je ipak svim građanima obećavala najosnovnija ljudska prava, uspjela se kao crv, ponovo ubaciti ideja o nacionalnoj – da ne kažem rasnoj – čistoći, o nemješanju s drugim prljavcima, o kvaziproblematizaciji imigrantske situacije, o islamu kao nečemu dijametralno suprotstavljenom kršćanstvu. Blokovska politika je neuspjela, nijedna strana nije dobila svoj majoritet. Politički klovnovi SD, sinoć, kao fudbalski huligani. pjevaju svom ideološkom vođi Jimmy Åkessonu, kao na utakmici, Jimmy Åkesson sha la la la la, Jimmy Åkesson sha la la la la la la. Malkice me strah, moram biti iskren. I kod nas su huligani svašta pjevali, u onaj vakat.Ukratko, u Švedskoj problemi, zdraaaaaa’o.   Sanjin Pejković (E-novine)