hamburger-icon

Kliker.info

Stupar Trifunović: Ili ćemo mijenjati stvar ili ćemo se pokupiti svi i otići

Stupar Trifunović: Ili ćemo mijenjati stvar ili ćemo se pokupiti svi i otići

18 Februara
16:29 2020

Društvu u Bosni i Hercegovini je potrebna neka vrsta pozitivnog razmrdavanja, navodi Tanja Stupar Trifunović, pjesnikinja i pripovjedačica, dobitnica nagrada “Zlatni suncokret”, poznata i kao Vitalova nagrada, za 2019. godinu.

“Nastavimo li tako, biti će isto i za trideset i pedeset godina, žalićemo se, dok se čitav svijet već značajno promijenio u tih naših tridesetak godina žaljenja i čekanja”, nasavlja Stupar Trifunović u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) da opisuje svoj pogled na umetničke i društvene prilike u BiH.

Nagrada joj je uručena za roman “Otkako sam kupila labuda”, za najbolju knjigu na srpskom jeziku u protekloj godini.

Rođena je u Zadru, a danas živi u Banja Luci, gdje je i diplomirala na Filološkom fakultetu, odsjek za srpski jezik i književnost. Djela su joj prevođena na gotovo sve svjetske jezike.

Njen roman “Satovi u majčinoj sobi”, nagrađen je i Nagradom Evropske unije za književnost, 2016. godine. Knjiga “O čemu misle varvari dok doručkuju” bila je u užem izboru za književnu nagradu za istočnu i jugoistočnu Evropu. Uopšte uzev, jedna je od najnagrađivanijih književnika i književnica u regiji.

“Naravno, nagrade, kao i sve drugo, imaju svoju dobru i lošu stranu. Voljela bih da su, i mimo nagrada, knjige prepoznate i prisutnije u javnosti, da se više priča o književnosti. Obradovalo me je što je i prije ove nagrade postojala zainteresiranost za roman i dobre čitalačke reakcije. Čitaoci su mi se javljali preko društvenih mreža sa svojim utiscima i komentarima, koji su bili vrlo inspirativni i zanimljivi. Dobar dio te čitalačke publike dolazi iz reda ljudi koji se često ozbiljno bave književnošću i puno čitaju.

To me je najviše obradovalo, možda i više od same nagrade. Kroz roman su prepoznate stvari koje sam željela da budu prepoznate. Jedan segment stvaralačkog rada je i ta potreba za dijalogom sa drugim, za komunikacijom. Mi se često u sebi obraćamo tom imaginarnom drugom. Kada se desi uzvratna reakcija od strane čitalaca onda je to zaista, za nekoga, ko piše, jedna vrsta radosti i priznanja i nečega lijepog”, kaže Stupar Trifunović.

Protiv naučenih obrazaca

RSE: Roman “Otkako sam kupila labuda”, govori o ljubavi, strasti, o zabranjenoj ljubavi dvije žene. U čemu je najveći uspjeh ovoga romana?

Trifunović: Sva ta mreža odnosa mi je paralelno vrlo zanimljiva. Odnos njih dvije, književnosti, činjenica da su one margina u društvu, u kome žive i da je književnost takođe margina u društvu, u kome živimo. One žive u savremenom svijetu, našem, koji je jako ispolitizovan, koji je opterećen i politikom i istorijom ali na jedan prilično banalan način u kojem su i politika i istorija u javnom govoru više sredstvo manipulacije a ne nešto sa čim se neko ozbiljno bavi.

Postoji svjesnost kod obje, o tome svemu. Jedna je aktivistkinja, pravi angažovane pozorišne predstave, druga je potpuno pasivna i živi u svijetu sopstvenih fantazija, ne želeći da se previše uključuje u takvu stvarnost.

One pokazuju dvije tipske reakcije, koje kod nas često zatičemo. Ljude, koji imaju potrebu da se uključe u ovu stvarnost, ne bi li je promijenili, i ljude, koji imaju potrebu da se isključe iz nje, baš zato što je ovakva, kakva je.

Kada pomislimo na odnos dvije žene najčešće imamo jedan stereotip, jednu sliku tog odnosa, bilo da smo afirmativni ili krajnje negativni i osuđujući prema homoseksualnim odnosima. Roman vas uvlači u jednu potpuno drugu perspektivu i pomjera vas sa bilo koje od te dvije tačke da ste krenuli, što je bila moja želja; da ljude pomjerim iz njihove tačke, bez obzira u kojoj tačci stoje, da uspiju sagledati stvari iz različitih perspektiva.

Nekada mi se čini da mi danas živimo u društvu u kojem su ljudi ukopani u nekim svojim pozicijama, bez spremnosti da se bar malo pomjere iz te svoje pozicije i vide tu drugu perspektivu, ne da bi promijenili svoje stanovište ukoliko to ne žele, već da bi imali svijest o tome da je dopušteno razmišljati na više načina, doživljavati svijet iz puno različitih perspektiva. Nekad mi se čini da previše težimo biti monolitni, isti. To osiromašuje sliku svijeta koji činimo.

RSE: Koliko je teško pisati danas u Bosni i Hercegovini o takozvanim, zabranjenim temama, obzirom na očite tabue u društvu. U jednom sam intervjuu pročitao Vašu izjavu u kojoj kažete kako sve treba preispitivati, i u književnosti i mimo nje. Kakve Vi poruke šaljete kroz Vaša djela?

Trifunović: Uvijek i sve treba na neki način preispitivati i ne uzimati stvari zdravo za gotovo. Već sam izrazila neku vrstu svoga straha od uzimanja stvari za gotovo, takvih kakve jesu. Mislim da to jeste potrebno i da je to neka vrsta opredjeljenja književnosti i onoga koji se bavi njom, da ulazi u sav taj svijet, svjestan toga i svjestan svog cjeloživotnog poziva koji podrazumijeva stalnu zapitanost.

Kada sam birala svoje teme bila sam svjesna mogućnosti da budem pogrešno shvaćena, ali samo opredjeljenje da se čovjek bavi književnošću, podrazumijeva ne podilaženje opštem ukusu i stavu, nego spremnost da se oni preispituju pa i da im se opire. Ne da bi se nekoga provociralo, već naprosto zato što nas život dovodi u takve situacije da preispitujemo svoja stanovišta. Živi smo dok to radimo. Dok stvarno živimo i razmišljamo o tome što mislimo, osjećamo i radimo a ne ponavljamo okoštale, naučene i često pogrešne obrasce.

RSE: Kako biste ocijenili položaj književnika u Bosni i Hercegovini, da li je njihov rad dovoljno vidljiv i imaju li adekvatnu podršku?

Trifunović: U BiH imamo manjak, i izdavačkih kuća i čitave te strukture koja prati knjigu i književni život, ukoliko to poredimo sa najbližim okruženjem na čija izdanja smo zbog razumijevanja jezika upućeni uočićemo koliko stvari ne stoje baš dobro. Iako je i kod njih daleko od idealnog što se tiče knjige Hrvatska i Srbija imaju daleko veći broj knjižara i izdavačkih kuća, dinamičniji i živahniji je književni život, puno bolje lance distribucije knjiga, relevantnije nagrade i podsticaje za pisce, a istina je i da se više čita.

Mi takođe imamo interesantna književna imena, i mlađe i srednje generacije i starijih pisaca ali zbog pomenutog pomanjkanja brige za knjigu i izdavaštvo naši pisci teže dolaze i do javne sfere i do izdavača, biblioteka, kao i tržišta knjige što u krajnjem znači da teže dolaze i do čitalaca. Čitav je niz problema oko knjige koji se nakupljaju godinama a riješavaju ili jako sporo ili nikako.

Ubrložili smo se u lošim emocijama

RSE: Koliko je čitalačka publika zainteresovana za književnost, koliko je pismena, obzirom na to kakvo je stanje u obrazovanju i kulturi, kakav je moral?

Trifunović: Bojim se da dajem neke opšte ocjene. Ako kažem da ništa ne valja ono čemu smo svi skloni, zapašćemo u neku vrstu stalno prisutnog fatalizma. Nekad se plašim da je ovdje velik broj ljudi upao u neku beskrajnu mantru, koja ga lišava svake težine i obaveze, oslobađajućeg ponavljanja kako ovdje ništa ne valja. Mislim da je produktivnije “zasukati rukave” i da od toga što imamo, a definitivno nečega imamo, nije sve najgore na svijetu, nismo toliko najgori koliko mislimo, nešto napravimo.

Nekada mislim da nam je cijelom društvu potrebna neka vrsta pozitivnog razmrdavanja, u tom smislu da prepoznamo da imamo neku vrijednost i da krenemo od toga. Možda je to malo, ali da to malo počnemo sređivati, svako u svojoj oblasti. To nekako zaboravljamo. Zaboravlja svako taj svoj mali segment, svoju struku i profesiju, kojom se bavi. Da svako krene od toga i da krene to pomalo unaprjeđivati, došlo bi do neke vrste pomaka i promjene. U životima ljudi, koji ne pristaju da se pomire sa tim, da je sve je loše, koji se opiru tome i rade, vidimo u njihovom radu pomake.

Prošlo puno godina u tom kukanju i mirenju sa beznađem. Ili ćemo mijenjati stvar ili ćemo se pokupiti svi i otići, što je aktuelni trend. Ubrložili smo se u lošim emocijama. Zamišljam osobe koje sjede u kafani, svi se žale i niko se ne pomjera iz te zadimljene kafane – sjede, piju rakiju, puše i žale se. To je postala naša karakterna crta, neka vrsta opšteg duha. Nastavimo li tako, biti će isto i za trideset i pedeset godina, žalićemo se, dok se čitav svijet već značajno promijenio u tih naših tridesetak godina žaljenja i čekanja.

RSE: O čemu planirate dalje da pišete, kada možemo očekivati novo djelo?

Trifunović: Pomenuću ono što znam da uskoro ide. Naime, radi se o saradnji sa mojom višegodišnjom prijateljicom, akademskom slikarkom Tatjanom Vidojević. To je za mene nešto novo i zbog toga i zanimljivo.

Stalno sam polazila iz perspektive da je književnost usamljenički posao, sam si, sa tekstom. Ovaj put je bilo nešto drugačije. Tatjana je radila crteže a ja priču. Tako je nastala grafička novela “More je bilo mirno”. Nama se dopalo kako izgleda a i budućem izdavaču, tako da će grafička novela izaći uskoro u izdanju Besne kobile iz Beograda.

Milorad Milojević (RSE)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *