Kliker.info

Jedan od najznačajnijih savremenih pisaca na prostoru nekadašnje Jugoslavije za naš list govori o nedavno održanom skupu u Beogradu posvećenom godišnjici osnivanja Nezavisnih pisaca Jugoslavije, o tome zašto se osjeća poraženim građaninom, ali i pjesnikom čiji jezik nisu mogli da poraze, razlozima odlaska iz Sarajeva, o tome kako je klasična cenzura danas zamijenjena finijim oblicima onemogućavanja kritičkog mišljenja, te zašto pjesnik mora da zna da su vremena vrlo promjenljiva i da istorijski proces ne vodi nužno nekom srećnom ishodu.

Učestvovali ste u Beogradu na tribini Ne pristajati, posvećenoj Nezavisnim piscima Jugoslavije. Kako sa ove vremenske distance, kao jedan od osnivača, gledate na taj događaj iz 1989. godine? Šta je on za Vas tada značio?

Mene je obradovalo osnivanje Nezavisnih pisaca Jugoslavije na skupu u Sarajevu, 20. decembra 1989. Prije toga sam se i lično uvjerio da Savez književnika Jugoslavije ne funkcioniše. Na sjednicama predsjedništva dolazilo je do velikih svađa i međusobnih optuživanja, dok posljednji predsjedavajući, pjesnik Oto Tolnai, nije više ni imao s kim da razgovara. Jugoslovenski državni brod pretvarao se u “pijanu lađu” na opasno uzburkanom moru i ja sam već odranije strepio za njegovu sudbinu. Smatrao sam časnim i logičnim da se razumni ljudi pokušaju, koliko je to moguće, suprotstaviti tome srljanju u propast. Pošto su se na skupu u Sarajevu pojavili neki od najuglednijih pisaca, kao što su Tišma, Konstantinović, Kovač, David, Stevanović, Ugrešićeva, Albahari i drugi ili su prijavili učešće, a nisu stigli kao Hing, Inkret i Đuzel, nisam oklijevao da im se pridružim. Održavanje skupa podržala je i izdavačka kuća Svjetlost (u kojoj sam radio kao urednik) sa Gavrilom Grahovcem i Ivanom Lovrenovićem na čelu.

Koliko su pisci tada, uprkos želji da se njihov glas čuje, bili svjesni činjenice da književnost ne zaustavlja ratove i nacionalistička divljanja?

Bili su svjesni, ali su osjećali potrebu da se javno legitimišu kao ljudi dijaloga, a ne nametanja bilo čije političke volje. Poslali su poruku da ne učestvuju u nacionalističkim prepucavanjima, u širenju straha od “drugoga” i mržnje prema svemu što nije “naše”. Naravno da književnost ne zaustavlja ratove, ali ne mora, ne smije da ih podstiče i opravdava.

Ipak, danas se taj događaj uzima kao nekakva generacijska satisfakcija, kao distanciranje od haosa koji je uslijedio. Filip David je jednom prilikom rekao da je on kao pisac u “ovoj zemlji” poražen čovjek. Koliko je Vaša generacija pisaca na kraju zaista poražena?

Nije se tu radilo o skupu pripadnika jedne, već najmanje tri književne generacije, počev od Tišme i Konstantinovića, do tada mladog Pantića. Poetički različiti, ti su se autori ujedinili u kritičkom otklonu od narastajućeg nacionalizma i političke destrukcije osnova života u demokratskoj državnoj zajednici. I ja sam se, poput Davida, osjećao i osjećam kao poražen čovjek. Porazilo me svekoliko ratno bezumlje, a dodajem i ludosti poratne politike. Da se razumijemo: poražen sam kao ljudsko biće, kao građanin, ali moj pjesnički jezik nisu mogli da poraze. Naprotiv! U svijetu duha, u umjetnosti, simbolički će biti poraženi upravo silnici koji su nas, kao građane, porazili. To im pripada kao ujam od prodaje duše đavolu. A što se tiče satisfakcije za određenu generaciju, ona – ako uopšte postoji – nije za svakoga ista. Za mene je možda u tome što sam bio protivnik rata, za neke druge iz toga naraštaja, satisfakcija ima suprotan predznak. Bilo je tu različitih, pa i suprotstavljenih opredjeljenja.

Pisci su, bar jedna grupa njih, tada ipak odlučili dići svoj glas, naspram dominantne nacionalističke većine. U komparaciji sa današnjim vremenom, čini se da je to bio odvažan korak. Imam dojam da je danas veoma teško okupiti veći broj pisaca oko zajedničke ideje. Da li mislite da su pisci, na neki način, danas razjedinjeniji i više podijeljeni u klanove, nego ranije?

Većina pisaca u Jugoslaviji do tada nije bila nacionalistički nastrojena ili to bar nije pokazivala. Pripadali su društvenoj većini pasivnih ili rezigniranih posmatrača. Pravi nacionalisti među piscima bili su u manjini, ali su, uz podršku medija, postajali “dominantni” zavodljivim govorima o ugroženosti nacije i vječitoj zavjeri svjetskih sila i susjeda protiv “nas”. Praktično su bili u službi novih političkih vođa. Pošto su njegovali žestok stil u napadima na neistomišljenike i “izdajnike”, nije bilo ugodno stajati im na meti. Ali umjetnik, intelektualac koji drži do sebe, mora biti spreman da plati za svoja uvjerenja. A o razjedinjenosti i klanovima u književničkoj branši danas, teško je bilo šta suvislo reći. Sve je to postalo “normalno”. Podijeljenost je uvećana samom činjenicom raspada Jugoslavije i političkim pluralizmom u novostvorenim državama i kvazidržavnim zajednicama.

Iz Sarajeva ste preselili u Novi Sad. Koliko u toj Vašoj odluci ima literarnih razloga ili neodgovarajuće literarne klime u Sarajevu?

Ima i jednog i drugog. Nije to stvar o kojoj želim da govorim. Možda to bolje od mene zna bivši predsjednik Upravnog odbora PEN centra u BiH, koji je na prošlogodišnjoj skupštini članova te organizacije, na pitanje zašto je Tontić podnio ostavku na članstvo, rekao da sam to učinio jer mi je neko nešto “obećao”. Ostavku sam podnio mnogo ranije, početkom 2012., ne slažući se sa bezrezervnom podrškom Upravnog odbora PEN-a crnogorskom piscu koji je javno zažalio što onomad u Banjaluci nije došlo do oružanog napada na “glavare, duhovnike i umjetnike” okupljene na proslavi 20. godišnjice postojanja Republike Srpske. Time je, po mišljenju tog pisca, propuštena šansa da se napravi “istorijski iskorak”, zadovolji klasna i “poetska pravda”. To se izgleda dopalo i kolegama u upravi PEN-a. PEN je inače uredno ćutao o mojoj ostavci, pa je vickasti predsjednik pokušao da neprijatnom pitanju o njoj doskoči pričom o nekakvom, samo njemu znanom “obećanju”.

U jednom ranijem razgovoru ste kazali da Vas još uvijek prate ratne traume, pa i u pogledu Vaših novijih knjiga, ali da se ni mir nije pokazao kao pretjerano sretno razdoblje. Šta Vas je u tom miru, nakon povratka iz berlinskog egzila, razočaralo?

Za mene je mir, ma kako krhak i nepotpun, bolji od “najboljeg” rata. Neki su ljudi i u Sarajevu vikali da je rat bolji od postdejtonskog mira, ali ja im ga ne bih poželio na kućnom pragu. Moja ratna trauma jeste ublažena, ali nije nestala. Pretpostavljam da je tako kod većeg dijela stanovništva koje je preživjelo užase bombardovanja, logora, gladi, progona, svakojakih prijetnji i poniženja. Razočarenja su nas očekivala i dalje očekuju gotovo na svakom životnom koraku. A ljudi traže utjehu u nečem što ne zavisi od sistema i volje političara, u ljubavi i umjetnosti, naprimjer.

Brojni pisci koji su radili i izdavali knjige u Jugoslaviji, danas često pominju da je ona bila svojevrsna tamnica. Ne bih da ulazimo u ocjenjivanje valjanosti sistema, jasno je da svaki od njih ima svoje svijetle, tamne ili manje svijetle i manje tamne strane. Međutim, zanima me u pogledu same pozicije pisca, kako gledate na taj period u odnosu na današnji? Možda prije svega u pogledu slobode. Jer se kaže da je to vrijeme bilo neslobodno, ali da li je današnje za pisca na ovim prostorima uistinu slobodno?

Bila je tamnica za mnoge komuniste između dva svjetska rata, a kasnije za mučenike Golog otoka. Da li je bila “tamnica narodâ”, to ne znam, a oni koji je nisu voljeli lijepili su joj razne etikete. Za socijalističku, Titovu Jugoslaviju, obično se kaže da je bila “meka diktatura” u odnosu na istočnoevropske zemlje pod sovjetskom dominacijom. Nismo bili sasvim slobodni, ali držim da najbolji pisci nisu bitno oštećeni u svom umjetničkom htijenju i izrazu. Danas smo formalno slobodni, ali je ta sloboda umnogome prividna, pošto ne pruža realne mogućnosti da se ostvarimo kao ličnosti. Klasična cenzura zamijenjena je finijim oblicima onemogućavanja kritičkog mišljenja, kulturu potiskuje beslovesna zabava.

Još od davnašnje knjige Hulim i posvećujem, a i odranije, u Vašoj se poeziji sa stvarnošću prepliću i neki mitsko-biblijski motivi. Sam naslov te knjige iz sedamdesetih mi je, od prvog susreta sa njom, zvučao nekako, usudio bih se reći, “starozavjetno”. Još uvijek ste vjerni tom propitivanju polova dobra i zla, ali i svojevrsnoj religijskoj perspektivi. Mnogi su pisci na temelju biblijskih tekstova izgradili svoje opuse, šta je za Vas u tom pogledu bilo i ostalo danas važno?

Meni naslov pomenute pjesničke zbirke nije zvučao “starozavjetno”, već prije modernistički provokativno. Želio sam naglasiti čudne dodire i paradoksalna preplitanja posvećivanja i huljenja, dobra i zla. Vidjeli smo u ratu da i zlo može da fascinira. A ako svako ljudsko, svako živo biće, valja zaštititi od nasilne smrti kao da je sveto, onda smo tu već u “svojevrsnoj religijskoj perspektivi”, čak i ako toga nismo svjesni. Ja sam odrastao u slabovjernom okruženju punom sujevjerja, s ateističkim učiteljima u školi, ali sam oduvijek imao svoje slobodne razgovore, pa i raspre s Bogom.

Pitali su se nekada može li se pjevati poslije Aušvica. I pjevalo se, čini se, više nego ikad prije. Kako i zašto danas pjevati u našim tranzicionim pustinjama?

Onaj ko pjeva po najdubljim nalozima svog srca i uma, pjevaće i u tim pustinjama kako je, u osnovi, pjevao u ubogom komunističkom raju i kao što bi pjevao u kapitalističkom izobilju. Pjesnik mora da zna da su vremena vrlo promjenljiva i da istorijski proces ne vodi nužno nekom srećnom ishodu. Njegovo je da pjeva i poslije Aušvica, s vjerom i nadom (makar i očajnom) u neuništivost ljudskog duha i nepotkupljiva svjedočanstva pjesničkog jezika.

Đorđe Krajišnik (BH Dani)