Kliker.info

U BiH nema nikakve posebne manifestacije obilježavanja 98. godi[nice sarajevskog atentata, jednog od najvažnijih događaja u evropskoj historiji. Vidovdanski atentat baš i ne golica pažnju javnosti u BiH, koja, podijeljena kao i oko svake važne historijske činjenice, svaka na svoj način posmatra ovu godišnjicu. U Sarajevu je Princip terorista i srpski nacionalista koji je ubio trudnu ženu želeći BiH napraviti dijelom Velike Srbije. U Republici Srpskoj, pak, Princip je heroj koji se borio protiv okupatora i po njemu se već godinama nazivaju škole i uči u čitankama. „U BiH se već godinama vode polemike da li je Prinpcip bio heroj ili terorista. Odgovor na to pitanje nije lagan, ali ćete ovaj ili onaj dobiti ovisno od toga koga upitate za mišljenje“, kaže nam Mirsad Avdić, kustos sarajevskog Muzeja u kojem se nalazi stalna postavka o sarajevskom atentatu.

„Srećom, muzeologija se bavi događajima i činenicama, a ne njihovom interpretacijom, pa tako ne moramo davati odgovore. Muzej ne kaže da je on bio heroj ili terorista. Druga je stvar moje lično mišljenje. Ako mene pitate kako nazvati osobu koja, recimo, puca na nekog predsjednika, odgovor je jasan. To neka posmatra kako ko hoće. Posebice ako se zna ideološka pozadina Mlade Bosne, ko je stajao iza njih i za kakve su se ciljeve borili. Njih je osnovao Dragutin Dimitrijević Apis, pukovnik obavještajne službe. U njihovom programu nema ujedinjenja južnoslovenskih naroda, što je ideja iza koje bi vjerovatno svi stali. Oni su sanjali Srbe u jednoj državi, dakle, ono što je reafirmirao Vojislav Šešelj nekoliko desetljeća kasnije.“

Muzej u kojem se nalazi postavka sa eksponatima vezanim za sarajevski atentat, nakon mnogo poteškoća, prije svega prepiranja oko ideološke pozadine ovog slučaja, otvoren je na istom mjestu gdje je bio i prije rata. Tridesetak godina muzej je nosio naziv Mlada Bosna, po organizaciji kojoj je pripadao Princip. Ispred muzeja su bile i stope uklesane na mjestu sa kojeg je Princip pucao. Otisak stopa postavljen je 1956. godine, a uklonjene su početkom rata u BiH. Danas Muzej nosi naziv Sarajevo 1878 – 1918 i tematski je vezan za austrougarsku okupaciju BiH. „Period austro-ugarske okupacije nije crno bijeli kako ljudi obično razmišljaju o tom vremenu. Bilo je stvari koje su bile dobre, ali i loše jer je to ipak bila okupacija. Muzej obrađuje 14 tema iz tog perioda, atentat je samo dio postavke, međutim, najinteresantniji je ljudime, posebice strancima“, kaže Avdić. Prije desetak godina, kada je nanovo otvoren, pred Muzejom je promijenjena i spomen-ploča, postavljena je nova, očišćena od svih ideoloških premisa. Posjetitelja, na bosanskom i engleskom jeziku, obavještava kako stoji na mjestu na kojem je počeo Prvi svjetski rat. Stopa u betonu, koje su bile zaštitni znak ovoga mjesta, koje su pokazivale mjesto na kojem je stajao Princip, više nema.

Stope su u betonu izlivene 1956. godine i na tom su mjestu stajale sve do početka rata u bih. Kasnije su sklonjene. Kada je ponovo pravljena muzejska postavka, izlivene su nove. „Jedan čiko, zove se Rasim, iz građevinske firme Neimari, stao je u beton i oslikao stope. Sad ga svi u firmi zovu Gavrilo. Stope su spremne, a kada ćemo ih postaviti, to zasada ne znamo“, priča Avdić.Najzaslužniji, ne umanjujući angažman ostalih uposlenika sarajevskog Muzeja, što danas uopće postoji sarajevska postavka o atentatu na Ferdinanda, svakako je rahmetli Bajro Gec, nekadašnji kustos muzeja, stručnjak koji je znao svaku, pa i najsitniju činjenicu o ovom događaju. Godine 1953. tadašna republička Vlada otvorila je Muzej Mlade Bosne u Sarajevu. Jedanaest godina kasnije ova je zgrada proglašena za nacionalnu znamenitost. Tokom opsade Sarajeva, mnoge stvari uz Muzeja bile su ukradene, zapaljene ili uništene, što od granata sa položaja Vojske Republike Srpske, što iz nužde građana koji su se eksponatima grijali ili na njima kuhali.

Ipak, zahvaljujući Bajri Gecu, dobar dio kolekcije je sačuvan. Bajro je u ratnim godinama doslovce živio u muzeju štiteći skoro pa bezvrijedne fotografije i kostime od lopova. Prije no što je Muzj ponovo otvoren, eksponati su ležali u podrumu Muzeja Jevreja. „Možete li zamisliti koliko je hrabrosti bilo potrebno da se ovi predmeti prebace kroz cijeli grad u haosu pod opsadom?“, kazala je jednom prilikom inozemnim novinarima tadašnja direktorica Muzeja, Mevlida Serdarević. „Bajro Gec je sačuvao historiju Gavrila Principa.“

Rođaka Gavrila Principa u Sarajevu, mislimo, više nema. Jednom su prilikom neki holandski novinari, praveći reportažu o atentatu, doveli nekog njegovog „brata pod strica“ u posjetu Muzeju. „Bio je to čudan susret. Kazao mi je da je četnik, aktivni član Radikalne stranke i držao je ideološki govor pred njihovim kamerama“, sjeća se Mirsad Avdić. Pamti i još jedan čudan susret, sa rodicom Nedjeljka Čabrinovića. Protesirala je zbog postavke, pitajući zašto muzej ne slavi Gavrila Principa. Pokušao joj je Mirsad objasniti koncept, no baš i nije išlo. Rodica će, ako je još uvijek živa, za Vidovdan zapaliti svijeću pred Crkvom svetog Arhangela Mihaila, kapelom vidovdanskih heroja, u sarajevskom naselju Koševo

Godine 1920. godine Princip i ostali "heroji Vidovdana" ekshumirani su i prebačeni u Sarajevo, gdje su zajedno sahranjeni na groblju Sveti Marko, ispod kapele „izgrađene u sjećanje na vječnost naših srpskih junaka.“ Vječnost je okončana u ljeto 1992. godine, granatama i snajeprskim hicima sa srspkih položaja oko grada. Stotinjak metara dalje, na nogometnom igralištu je izraslo groblje sa ostacima žrtava Sarajlija koje su ubijali oni koji i danas Principa smatraju herojem.Kapela je izgrađena od nadgrobnih spomenika sa staroga krišćanskog groblja na Carini, na Marijin dvoru. U kapeli su sedmog jula 1920. godine sahranjeni posmrtni ostaci Gavrila Principa i njegovih saboraca. Godine 1934., u Groblju Svetog Marka su sahranjeni i posmrtni ostaci Vladimira Gaćinovića, ideologa Mlade Bosne. Građevinu je projektovao arhitekt Aleksandar Deroko. Osvećena je 30. oktobra 1939. godine. Nedim Hasić (Slobodna Bosna)