hamburger-icon

Kliker.info

Prof.dr. Asim Mujkić: Najradikalnija Dodikova mjera prema BiH je stavljanje značke sa zastavom RS na rever

Prof.dr. Asim Mujkić: Najradikalnija Dodikova mjera prema BiH je stavljanje značke sa zastavom RS na rever

Septembar 03
16:36 2019

Profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Asim Mujkić tvrdi da tamo gdje odgovorni političari vide priliku za dijalog, ovi naši pronađu još jedno mjesto razdora i priliku da pokažu svoju silu, moć, da znaju lupiti šakom od sto

On je u intervjuu za Buka portal na jednostavan način objasnio kako riješiti institucionalnu krizu u BiH, zbog čega svi politički sporazumi kod nas postaju nesporazumi i otkrio kako nacionalni lideri održavaju imidž boraca za srpsku/hrvatsku/bošnjačku stvar.

Postoji li rješenje za trenutnu institucionalnu krizu u BiH i vidite li mogućnost da ovdašnji politički lideri pronađu kompromis oko njima bitnih pitanja?

Dobro ste rekli – oko njima bitnih pitanja. I to je ključno u svemu tome. Šta je s bitnim pitanjima za građane? Naravno da rješenje postoji i ono je vrlo dosadno i na njemu se ne može dobiti nijedan politički poen u ovoj zemlji, a zove se, za početak, poštovanje zakona. Cijelokupna mudrolija naše političke elite je da namjesto poštivanja zakona i provođenja sudskih odluka, uvijek problematiziraju svoje i pozicije drugih, da ih kontekstualiziraju s potpuno neočekivanim i besmislenim stvarima koje nemaju veze s određenom političkom odlukom i na taj način proizvode potrebu za nekakvim kompromisom. Zakoni postoje, odluke sudskih instanci su davno donesene, ustavni okvir postoji, institucije u kojima se te stvari rješavaju postoje, dakle, nikakvog mjesta za kompromis tu nema i ne može biti. Nemamo se mi šta slagati ili ne slagati da se neka sudska odluka ili zakon provede. I upravo o tome se radi. Potrebno je slabiti institucije države, činiti ih neefikasnim, jer samo tako olabavljeni okvir u kome su sudske odluke ili provođenje zakona stvar kompromisa omogućuje da se dobar dio političke elite u BiH ne nađe iza rešetaka ili bude pometen na smetljište historije. 

Kako je moguće da se u BiH vodeći političari, i kad postignu dogovor, potpišu sporazum, nisu dogovorili i sporazumjeli?

Kako su političke krize kod nas fiktivne, isto tako fiktivni su i sporazumi i dogovori. Ako pažljivo pogledamo ovaj posljednji sporazum, šta je to stvarno dogovoreno? Da će političari poštovati zakone i sudske odluke, da će poštovati Dejtonski sporazum i da će nastojati ubrzati europski put i slično. Pa to je skandalozno, bezobrazno. Hajde da se mi kao najodgovorniji politički predstavnici dogovorimo da ćemo poštovati zakon. I to je taj kompromis. Zašto građani nemaju mogućnost da, kada im dođe naplata poreza, kažu ‘čekaj malo, hajde da nađemo neki kompromis’?

Zbog čega je u BiH odjednom ANP postao pitanje svih pitanja?

Zato što su 25. novembar ili 9. januar predaleko, a fol sa zastavom ne bi upalio drugi put. Tako se desi da nešto što ide po automatizmu odjednom postane stvar od ‘biti ili ne biti’. Ali bez obzira na to, pitanje vojno-bezbjednosnih integracija jedne zemlje treba biti otvoreno za javnu raspravu, za šire slojeve građanstva. To je jedan kompleksni i obuhvatni proces i nije stvar nekolicine političara i njihovih trulih kompromisa. Treba otvoreno razgovarati. S jedne strane, može se razumjeti, uslovno rečeno, srpski sentiment u vezi s NATO-m, s obzirom na nedavnu ratnu prošlost, ali treba uzeti u obzir i drugu perspektivu, gdje se naporedo s intenzivnim naoružanjem i militarizacijom Srbije kod drugih naroda i građana javlja nelagoda. Odgovorni političari bi tu vidjeli prostor za otvoreni dijalog i predvodili bi tu širu društvenu raspravu, uključujući profesionalce, eksperte, civilno društvo i ostale građane. Neodgovorni u tom vide još jedno mjesto razdora i priliku da pokažu svoju silu, moć, da znaju lupiti šakom od sto. 

Prije izbora i nekoliko mjeseci nakon izbora pobjednici su pričali o povećanju plata, novim radnim mjestima i demografskoj politici, dok danas ove teme niko ne pominje. Kako je odjednom ono bitno postalo nevažno?

Zato se bavimo ANP, pelješkim mostom i drugim prijetnjama po vitalne nacionalne interese da se ne bi pričalo o platama, radnim mjestima i demografiji. Tako je u etnopolitičkoj perverziji podrška pelješkom mostu vitalni nacionalni interes, a demografsko desetkovanje svog naroda, zatvaranje škola, masovni egzodus radništva nije. Ta zamjena teza funkcioniše već 25 godina i ti političari ne vide razloga da se nešto što je funkcionalno sada mijenja. Međutim, isto tako treba znati da se, dok ta igra funkcioniše, istovremeno proizvodi takav socijalni jaz, koji u trenutku kada on postane nepremostiv, nužno dovodi do prevrata i novih rješenja, pa se manevarski prostor političke klase iz jednog u drugi izborni krug smanjuje. Zato su fabrikovane krize češće, njihov jezik i metode razračunavanja s neistomišljenicima radikalnije, jer je sve teže držati svoju glasačku bazu na okupu. 

Milorad Dodik najavljuje radikalne mjere ukoliko se ne formira vlast. Koliko su njegove prijetnje realne, a koliko su tu samo radi prikupljanja novih poena i boljeg pozicioniranja pred drugom stranom?

Najradikalnija mjera prema BiH koju je Dodik donio kao član Predsjedništva BiH bila je stavljanje značke sa zastavom RS na rever svog sakoa. Kad se sve oduzme i sabere, suštinski radikalne mjere do sada je Dodik donosio i provodio isključivo prema građanima Republike Srpske, prometnuvši se u njena despota, poklopivši sve institucije, poslovne mreže, pa vidimo i gradske trgove i većinu medija.  No i pored toga, on uspješno održava imidž borca za srpsku stvar. To se, u manjoj ili većoj mjeri, može reći i za ostale nacionalne lidere. 

Šta mogu da očekuju građani BiH u narednom periodu od onih za koje su prije godinu dana dali svoj glas da ih predstavljaju?

Nisam sklon oslobađati građane njihovog udjela u krivici za postojeće stanje, no ipak, njima u prilog moram reći da su svi izbori u BiH od 1990. god. pa do danas vođeni u izuzetno nedemokratskim uslovima, odnosno pod prijetnjom egzistencijalnog nestanka ovog ili onog naroda, zveckanjem oružja ili slutnjama o mogućem sukobu, čemu doprinosi medijsko huškanje i svakodnevni politički diskurs. Dakle, sva naša glasanja bila su uspješno navođena prema zacrtanom rezultatu. Takvo sluđivanje građana iz jednog u druge izbore dovelo je do toga da je njihovo jedino suštinsko očekivanje da se zadrži status quo, što je upravo onaj željeni cilj nacionalističke klike. Pogledajmo ove stalne krize koje utjeruju strah u kosti običnim građanima i koji su presretni kada se kasnije spusti retorika i stvari vrate u normalu, u ono kako je bilo, u status quo. Tim stalnim kriznim nadraživanjem proizvodi se potreba za održanjem stanja kakvo jeste.  Već sam rekao, opasno je igrati se s takvim sentimentom, ali, budimo iskreni, kada je to historija uistinu bila učiteljica života. 

Milovan Matić (Buka)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *