Kliker.info

Nikola Samardžić, ugledni historičar i redovni profesor Filozofskoj fakulteta Univerziteta u Beogradu u razgovoru za Radiosarajevo.ba otvoreno govori o „deklaraciji o opstanku Srba“ koju sa svojim timovima pripremaju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i lider bh. entiteta RS Milorad Dodik, kao i o srpskom nacionalizmu danas, stranim silama, strahu od novih sukoba i zajedničkom životu na ovim prostorima.

Iako se nećemo složiti sa svim činjenicama, zabrinutost za naš životni prostor je zajednička.

Radiosarajevo.ba: Predsjednik RS-a Milorad Dodik najavio je u februaru usvajanje “deklaracije o opstanku Srba”, koja praktično ponajviše govori o odnosima, Srbije i bh. entiteta RS. Na jednom mjestu ste kazali da je to dugo najavljivani Memorandum 2. Kako Vi gledate na pojavljivanje ovog dokumenta i šta je zapravo njegov konačan cilj?

“Taj fenomen u kontinuitetu razvoja srpskoga nacionalizma i kulture, zamah tom intenzitetu je dala Austro-Ugarska okupacija, a kasnije i uprava. Razvoj neke kulture i posebnosti ne mora da ima mnogo veze sa nekom državnošću, državnim okvirom ili velikodržavnom politikom. Od 1878. do 1940. godine na neki način profitiraju Hrvati i Srbi u BiH, dok su Bošnjaci, Bosanci bili na šteti. Paradoksalno, iz jednog veoma intenzivnog i bogatog razvoja srpske zajednice u BiH je nastao sav taj rušilački nacionalizam koji nas guta i u ovim danima. To je apsurdna pojava”.

Radiosarajevo.ba: Kakve su reakcije u Srbiji na deklaraciju?

“Ovdje u Srbiji je došlo do uznemirenja, budući da taj tekst deklaracije stupidan. On svojom stupidnošću podsjeća na one najgore dane kad je proglasima ili citiranjem prvog Memoranduma Akademije nauka i umetnosti (SANU), krenula agresija na Hrvatsku i BiH,  a završilo se agresijom nad Beogradom i Srbijom.

Mi smo i danas pod izvjesnom okupacijom tih oružanih snaga nekadašnje zajedničke Jugoslavije, jer se sve to “skrkalo” u Beograd, Novi Sad i drugi gradove Srbije. U jednom vijeku se Srbiji više puta dešava okupacija, od 1915. godine, pa četrdesetih i devedesetih prošlog vijeka. Postoji dio javnog mijenja u Srbiji ,pa i u među bosanskim Srbima, koji neće povoljno prihvatiti taj dokument ili poruke tog dokumenta.

Mene veoma interesuje kakve veze ima, recimo, takva jedna politika srpske vlade sa najavljenim gostovanjem Marine Abramović pod pokroviteljstvom iste vlade i gdje imamo dva suprotna kulturna koncepta…”

Radiosarajevo.ba: Zašto onda deklraracija?

“Najava Dejtona 2 je izazvala ovu reakciju. Želi se preduprijedit jedno rješenje koje vlast i dio opozicije ne žele, a koje je nama veoma potrebno, a to je jedinstvena BiH i ukidanje granica nastalih raspadom Jugoslavije.

Memorandum i deklaracija govore o jednoj  ugroženosti bez dovoljno argumenata, činjenica koje bi svjedočile o toj ugroženosti. Ko će, recimo, Srbima zabraniti da pišu latinicom ili Bošnjacima da pišu ćirilicom?

To je stupidarija, nonesensi, koje su intelektualni proizvod ljotićevske političke čaršije. To je njihov mentalni maksimum. Oni su se vjerovatno potrudili oko te deklaracije, ali su njome dokazali da imaju loše političke namjere i da su politički nepismeni.

Deklaracija ne govori ništa o potrebama pred nama u ostatku 21. vijeka i potrebom da zajedno živimo s narodima koji ne samo da su nam susjedi, već žive nama zajedno, koji su nam najbliži, ne govori se niša o unaprijeđenu odnosa…”

Radiosarajevo.ba: Vučić odavno tvrdi da je dokument benigna stvar, dok Milorad Dodik nastoji da mu da širi značaj. Ako se radi o benignom dokumentu, čemu, po Vama, atmosfera koja se oko istog stvara, počevši od uključivanja akademika SANU-a… Zašto Vučiću, kao političaru koji sebe želi pozicionirati kao predvodnik Srbije u EU, zagovornik dijaloga i koji sigurno ima ogromnu podršku birača, treba ovakvo nešto?

“Nakon demokratskog prevrata davne 2000. sve vlada povlađivale su nacionalizmu i etnocentričnom pogledu na prošlost i budućnost. Tu matricu preuzeo je i Vučić 2012. godine, i on se danas suočava s nemogućnošću da biračkom tijelu zatrovanom zvaničnom propagandom i propagandom s društvenih mreža, približi bilo kakvu racionalnu odluku suprotnu logici nasilne jugoslovenske dezintegracije.”

Radiosarajevo.ba: Koliko sve ovo ima veze s uplivom Rusije na područje Zapadnog Balkana i uopće velikih sila? Na koncu, slika Evrope koju gledamo, danas je prilično zabrinjavajuća.

– Bosna je gotovo beznadežno podeljena, isprva kao plijen nacionalizma, potom i kao plijen Rusije i Turske. Rusija i Turska su zauzele politički prostor koji je nastao iscrpljivanjem nacionalizma u građanskom ratu i neuspješnoj tranziciji.

Nije slika Evrope zabrinjavajuća, zabrinjavajuća je slika nas samih. Već trideset godina nismo u stanju da donesemo i realizujemo nijednu stratešku odluku koja bi vodila promociji sloboda i realizaciji integracije koja bi ukinula sve granice koje dijele Bosnu od Srbije i Hrvatske. Evropska integracija za nas je integracija bivšeg jugoslovenskog prostora. Da li će se Česi vratiti Sovjetima, a Slovaci dobiti prvu nacističku postnacističku vladu, to su njihovi, za nas daleki problemi, i oni će ih prevazići. Ili će ponovo nestati, kao 1939. godine, ili nakon 1945. godine.

Radiosarajevo.ba: Zašto vjerujete da je ovo pokušaj Milorada Dodika da i ovakvim potezima i dokumentima štiti režim u Banjoj Luci?

“Dodik je jedna od prepreka realizaciji Dejtona 2 koji nam je svima tako potreban. Idealno rešenje za Bosnu bila bi mala, efikasna centralna vlada, razvijene, demokratske urbane samouprave, harmonizacija zakonodavstva sa Srbijom i Hrvatskom, i ukidanje svih administrativnig i fizičkih barijera.

Time bi se pomirili svi naši nacionalizmi i realizovali najviši standardi liberalne demokratije. Mislim na jednu slojevitu, asimetričnu integraciju. Dodik je takođe uporište Rusije na Zapadnom Balkanu, a strateški cilj Rusije je dugoročna destabilizacija i odustajanje od evropske i NATO integracije.

Radiosarajevo.ba: Kako gledate na atmosferu i prilike u regionu. Čini se da one nikada nisu gore. U javni prostor su, bar što se tiče BiH, vraćene riječi „rat“, „sukobi“… Nemam utisak da je tih mentalnih pomagala ikad nedostajalo.

“Danas je bitno različita situacija u odnosu na devedesete. Ne postoji JNA koja je bila učesnik u tim događajima. Pretežno na srpskoj strani… Teško je, zaista, predvidjeti neki eventualni sukob, kako bi izgledao, ko bi sve u tome učestvovao i na što bi to izašlo.

Nemam utisak da bi mogao bilo kakav sukob da se izvede u onom intenzitetu u kojem se odgiralo početkom devedesetih. Posljednjih Titovih godina se, makar u Beogradu, otvoreno razgovaralo o budućnosti Jugoslavije i nekom oružanom skobu. Postojao je jedan strah da će se to desiti, i to se desilo. Ponovo postoji strah. Na nama svima je da radimo da se to ne desi. I da definiramo neke nove poruke koje neće biti namijenje samo sprječavanju sukoba, nego našem budućem zajedničkom životu. Bez tog života, ne da nema ćirilice, latinice, bosančice…., nego nego neće biti nikakve kulture”.

Radiosarajevo.ba: Nedavno je svoj rad završio Haški tribunal, koji je potkraj godine donio dvije značajne presude. Kako gledate na njegov doprinos utvrđivanju istine na ovim prostorima i je li moguće pomirenje na tim temeljima?

“Uloga Tribunala bila je utvrđivanje krivice najodgovornijih i sakupljanje činjenica. Pomirenje je odgovornost političkih lidera, ali i društva, kulture, institucija, i možda suočavanje s prošlošću nije uvijek adekvatna platforma pomirenju i integraciji, a pomirenje se neće realizovati bez integracije, koja može biti asimetrična i višeslojna. U tome procesu Bosna može igrati ključnu ulogu, kakvu je dobila i u nasilnom i nesrećnom raspadu Jugoslavije”.

Faruk Vele (Radiosarajevo.ba)