Kliker.info

Sinoć je u svom zagrebačkom stanu, od posljedica srčanog udara, umro poznati bh. slikar Mersad Berber.Berber je rođen januara 1940. godine u Bosanskom Petrovcu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, u klasi Maksima Sedeja. Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Važio je za jednog od najpoznatijih grafičara u svijetu, a njegovo djelo je uvršteno i u kolekciju Tate Gallery 1984. godine. Dobitnik je preko 50 nagrada i priznanja za svoj rad, a od 2007. godine član je Ruske akademije umjetnosti.

Ime Mersada Berbera, umjetnika čije su slike i grafike, kako je to napisao jedan hrvatski novinar, „godinama bile nezaobilazni statusni simbol svake bolje građanske obitelji na području bivše Jugoslavije“, nerijetko je dovođeno u vezu sa političkim ličnostima na ovim prostorima – od Tita, Izetbegovića i Tuđmana, pa sve do prijateljstva sa rahmetli Adil-begom Zulfikarpašićem, čijem je Bošnjačkom institutu Berber darovao cijelu kolekciju svojih djela. U aprilu prošle godine, Berber je u Zagrebu predstavio veliku monografiju pod nazivom “Srebrenica”, koja sadrži njegove radove posvećene tragediji Srebrenice stvarane u proteklih desetak godina.

„Na Silvestarsku noć 1998. dobio sam jednu knjigu koja je, rekao bih, prilično nezapaženo prošla i u Bosni i u Hrvatskoj. To je knjiga Grobnice: Srebrenica i Vukovar forenzičara Erica Stovera, ilustrovana fotografijama Gillesa Peressa. Moto te knjige bila je rečenica jednog bivšeg logoraša iz Aušvica, koji je, parafraziram, kazao da bi gore od svih muka i strahota Aušvica bilo dozvoliti da ti događaji padnu u zaborav. Onda sam otkrio fascinantnog američkog antropologa Williama Haglunda, koji će postati mitski heroj ovih mojih crteža. To je čovjek koji je četiri godine proveo u Bratuncu radeći na iskopavanjima masovnih grobnica. Kada je svjedočio na haškom sudu, molio je sudiju da uđe u zapisnik da to nisu ni primarne, ni sekundarne, ni tercijarne grobnice, nego da su to grobnice pojedinaca“, rekao je, između ostalog, Mersad Berber na zagrebačkoj promociji pomenute monografije.

U posljednjih petnaestak godina Mersad Berber mešetarski je dokazivao osobni patriotizam prolazeći kroz različite ideološke faze: od projugoslovenski orijentisanog umjetnika koji je podržavao Josipa Broza Tita i Slobodana Miloševića, preko simpatizera najtvrđe HDZ strukture Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Mate Bobana, do bošnjačkog domoljuba i apologete Alije Izetbegovića, te kosmopolite za kojeg su apsolutno nevažne državne granice. Svaki politički potez znao je Mersad Berber vješto unovčiti, a zbog "zasluga za narod" Tuđmanovi poklonici obezbijedili su mu hrvatsku putovnicu i status istaknutog građanina sa adresom boravka u Zagrebu i Dubrovniku. Od Mersada Berbera očekivalo se da javno opravda ukazano mu HDZ gostoprimstvo, pa je čuveni likovni umjetnik tokom devedesetih godina 20. stoljeća predstavljao maskotu hrvatskih nacionalista.

U periodu kada su Karadžićevi i Bobanovi artiljerci žarili i palili Bosnom i Hercegovinom Mersad Berber dobio je važan partijski (HDZ) zadatak; tačnije, bilo mu je naloženo da svjetskoj javnosti pokaže kako su Hrvati u BiH ugroženi pred vojnim stampedom "islamskih fundamentalista" Alije Izetbegovića. Tada su Mersad Berber i njegov prijatelj Asim Kurjak, kontroverzni zagrebački ljekar, bili inicijatori pisanja provokativnog pamfleta ("Hrvata islamske vjeroispovijesti") u kojem su tadašnje bosanske vlasti optužili za agresiju na hrvatski puk u BiH, te pozvali zvanično Sarajevo da zaustavi muslimanske ekstremiste i iskaže zahvalnost zbog podrške Zagreba u borbi protiv srpskih agresora.

Bilo je to samo nekoliko godina nakon što je Mersad Berber shvatio da njegova domovina (SFRJ) nepovratno tone u krvavo bespuće, odnosno da mu se zbog imena i porijekla zatvaraju vrata srbijanskog tržišta. Ipak, ta činjenica nije ga spriječila da 1991. u beogradskim restoranima bude u društvu brojnih ideologa "Velike Srbije" koji su mu iskazivali neizmjernu zahvalnost zbog njegovog odlučnog projugoslovenskog stava. Pretpostavka je da se prilikom slušanja laskavih kritika srbijanskih šovinista Mersad Berber osjećao nelagodno jer je 1991. bilo sasvim izvjesno kako će Slobodan Milošević nakon Slovenije i Hrvatske poslati svoju soldatesku u rušilački pohod protiv bh. građana. Možda se upravo 1991. na beogradskim bulevarima okićenim četničkim zastavama i simbolima.

Mersad Berber sjetio priče kako ga je majka kao jednogodišnjaka u njedrima spasila bježeći pred četničkim hordama 1941. iz Bosanskog Petrovca ka Banjoj Luci, ali o prošlosti nikada nije volio da govori, pa to nije učinio ni prilikom svoje posljednje posjete Beogradu. Tada je bio ubijeđen da će JNA munjevito i pravedno riješiti novonastali "građanski konflikt". Do posljednjeg trena naivno je vjerovao u partizansku zaostavštinu Josipa Broza Tita sentimentalno govoreći o svojoj vojničkoj prošlosti. Kao većina vrhunskih umjetnika nije bio ljubitelj ratnih strategija i oružja, ali je uniformisano okruženje kod njega budilo nježna sjećanja. Naime, prvu samostalnu izložbu postavio je za vrijeme vojne službe u Domu JNA u Karlovcu, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Sarajku Aldisu. Ona mu je bila ne samo prijatelj i kritičar, nego mu je rodila i dva sina: Azera i Ensara.

Poslije završene Likovne akademije u Ljubljani, Mersad Berber definitivno se nastanio u Sarajevu, postajući jedan od vodećih jugoslovenskih slikara. Raskošni artistički talenat obogatio je ideološkim angažmanom, a vrhunac svoje agresivne političke prodornosti ostvario je prilikom čestih druženja sa tadašnjim "crvenim vođama". Štaviše, sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Bugojnu je desetak dana proveo klovnovski zabavljajući Josipa Broza Tita, čiji je portret ovjekovječio na slikarskom platnu.

Bilo je to doba kada je Mersad Berber nezaustavljivo napredovao u profesionalnoj karijeri: godine 1978. postao je vanredni profesor na Akadamiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, o njegovim slikama kritičari su izvještavali u superlativima, priznanja su se nizala kao na fabričkoj traci: od 27-julske nagrade BiH do nagrade ZAVNOBiH-a. Tih godina Mersad Berber postao je, zapravo, statusni simbol modernog jugoslovenskog slikarstva, njegova djela ukrašavala su državne institucije, elitne restorane, privatne vile komunističkih čelnika, domove bogataške (snobovske) kreme u bivšim YU republikama.

Osamdesetih godina 20. stoljeća porodica Berber naselila se u novosagrađeno sarajevsko naselje Ciglane, gdje je na raspolaganju imala prostrani stan i atelje. Upravo u svom veleljepnom domu dočekao je Mersad Berber april 1992. i ponavljanje povijesti: kao i 1941., opet je morao strahovati pred četničkim kamama i granatama. Njegovi poznanici i prijatelji iz proljeća 1992. kažu da je postojala opasnost da će jedan od ciljeva četničke artiljerije biti stan i atelje Mersada Berbera, ali i da će glasoviti slikar biti na meti lokalnih naoružanih bandi koje su se željele domoći njegovih skupocjenih likovnih ostvarenja. Zbog toga su mu sarajevske vlasti velikodušno obezbijedile tjelesnu zaštitu, pri čemu je interesantno napomenuti kako njegovi tjelohranitelji s uvažavanjem govore o "istinskom gospodinu koji im se tokom rata iz Zagreba nekoliko puta pismeno javio."

Znajući da je Mersad Berber u svijetu priznat umjetnik, bosanske vlasti odlučile su da ga iskoriste u animiranju stranih diplomata u BiH. Po sarajevskoj čaršiji i dan-danas se prepričava susret Mersada Berbera i glavnog UN pregovarača Cyrusa Vancea. Stjepan Kljuić pozvao je u ljeto 1992. Mersada Berbera da dođe u Predsjedništvo BiH i održi kratki sastanak sa Cyrusom Vanceom. Iako je tog dana Sarajevo bilo izloženo snažnoj artiljerskoj kanonadi sa okolnih brda, Mersad Berber je noseći svoje dvije grafike u pratnji tjelohranitelja došao do predsjedničke palate. Ostao je nemalo iznenađen vidjevši pred izrešetanom zgradom Predsjedništva BiH desetine novinara i snimatelja, ali je ubrzo shvatio da su se oni okupili iščekujući javno obraćanje Alije Izetbegovića o detaljima pregovora sa srpskim agresorom.

O čemu su razgovarali istaknuti likovni umjetnik Berber i arogantni diplomata Vance ostalo je javnosti godinama nepoznato, odnosno sve do 2003., kada je u jednom od rijetkih intervjua ispričao detalje blic sastanka. "Izetbegović je bio blijed kao krpa. Pucalo se užasno taj dan po Sarajevu i stizali su nepovoljni izvještaji o streljivu i humanitarnoj pomoći. Dobio sam svojih pet minuta kod lorda pregovarača Vancea. Prostro sam svoje grafike na pod, njemu pred noge, i rekao mu da pripadam stanovnicima grada Sarajeva, da je velika grafika, moj hommage Velasquezu, dar za njega, a manja grafika za suprugu. Rekao sam da je to dar i svih nas koji ovdje živimo stoljećima, okruženi planinama s kojih nas danas ubijaju barbari. On me je pogledao i hladno rekao: Hvala na poklonima. Žao mi je zbog vašeg građanskog rata. To je bio europski, svjetski cinizam koji mi se nije sviđao. Rat na ovim prostorima uvijek su prikazivali kao građanski", ispovijedio se avgusta 2003. Mersad Berber novinaru zagrebačkog  Jutarnjeg lista.

Sredinom 1992. Mersad Berber završavao je likovno osmišljavanje novih bosanskih novčanica, ali tada je dobio priliku da napusti okupirani grad. Na insistiranje stranih diplomata omogućen mu je bezbjedan odlazak UN avionom, te mu je ostavljeno da prema vlastitoj želji odabere gdje će se nastaniti. Između Ljubljane, Pariza i Londona odabrao je Zagreb, gdje je živio i radio posljednjih 20 godina. (Kliker.info-Slobodna Bosna)