hamburger-icon

Kliker.info

Slavo Kukić : Historijski datumi kao povod za podsjećanje

Slavo Kukić : Historijski datumi kao povod za podsjećanje

Novembar 24
15:31 2014

kuki22Vikend koji za sobom upravo ostavismo ostati će upamćen po devetnaestoj obljetnici Daytonskoga sporazuma – dan kojem ususret idemo po obilježavanju Dana državnosti.I, pošteno govoreći, i jedan i drugi označavaju velike datume u povijesnom hodu BiH.

Piše : Prof.dr. Slavo Kukić

Dan državnosti će u povijesnom sjećanju ostati kao datum kada su udareni temelji bosanskohercegovačke državnosti – i po rezoluciji kojom se precizira kako narodi BiH „žele svoju zemlju koja nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“ i u „kojoj je garantirana potpuna jednakost i ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.“ Historijska dimenzija Daytonskoga sporazuma, opet, proističe iz činjenice da je njime prekinut rat međusobnog istrebljivanja onih koji se, prije više od sedam desetljeća, u Mrkonjiću obvezaše da će živjeti kao braća – i u „bratskoj zemlji“ dakako.

Što od tih datuma ova zemlja sačuva danas? Ni bratskog života, ni sloge oko toga kojeg od njih živuće generacije trebaju obilježavati. Obljetnica Daytona, naime, obilježava se samo u dijelu zemlje, i to baš onom koji ne priznaje jednu od njezinih temeljnih daytonskih odrednica – da BiH nastavlja kontinuitet svoga postojanja „prema međunarodnom pravu kao država“. Za daytonski datum, međutim, u drugom dijelu te iste zemlje gotovo da se i ne zna. A trebalo bi – jer, ako ništa drugo, zahvaljujući njemu zaustavljeno je međusobno ubijanje, i to onih istih koji se prije sedam desetljeća obvezaše na bratski život u bratskoj zemlji. U tom dijelu zemlje, opet, državni je praznik Dan državnosti. I ništa normalnijeg od toga – jer, slične datume imaju i sve ostale zemlje na ovom svijetu. Ali, njega ne priznaju oni koji obilježavaju Dajtonski sporazum – u kojem, opet, piše da BiH nastavlja svoj kontinuitet. A on, dakako, uključuje i datum kada su udareni njezini državni temelji.

Kome god logika nije strana, shvatiti će da u ovoj priči ima nečeg čudno. I, ne može se oteti pitanjima tipa „što sve to znači – i gdje su stvarni uzrok i razlog svemu tome“? Treba li ih, doista, tražiti u prošlosti – i onoj bližoj i onoj malo daljoj – ili u nečem drugom?

Odgovor u vezi s tim, ili barem dio njega, leži i u ovih dana obznanjenim komparativnim pokazateljima primanja bosanskohercegovačkih i parlamentaraca ostatka Evrope – koji su sramni da sramniji ne mogu biti. Poredi li se, naime, plaća parlamentaraca s prosječnom plaćom države u kojoj djeluju, bosanskohercegovački „državoskrbitelji“ su ispred svih ostalih – jer, u prosjeku primaju više od šest prosječnih plaća ove zemlje. A to je, vjerovali ili ne, uvjerljivo prva pozicija u odnosu na tridesetak ostalih evropskih zemalja koje su u komparativnu analizu uključeni – i u kojima zastupnik u državnom parlamentu u prosjeku zaradi nešto više od dvije prosječne plaće.

U nekima od njih taj omjer je za parlamentarce još nepovoljniji – Malti posebice, jer zastupnici u državnom parlamentu u njoj za svoj rad dobivaju manje i od jedne prosječne plaće malteških građana. Ali, manje od dvije prosječne plaće svojih zemalja primaju i njihovi kolege u Španjolskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Danskoj, Litvi, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Češkoj, Cipru, dok se skoro toliko zemalja nalazi u skupini onih čiji je omjer parlamentarnih i prosjeka svih ostalih plaća tek nešto više iznad granice omjera 2:1.
Ako je, pak, to stvarno stanje stvari, logično je da politička klasa, pa u interesu kojeg god etniciteta istupala, čini sve da postojeće stanje zadrži. Jer, Bože moj, njoj je dobro – i ne muči ih specijalno činjenica da raji sve intenzivnije krči u crijevima.A tu je, onda, odgovor i na pitanje zašto im se baš i ne posvećuje budućnosti – i zašto su rovovski zakopani u prošlosti.

Tu je, recimo, odgovor na pitanje zašto prvi čovjek manjeg entiteta slavi nacionalne „heroje“ i suđenje u Hagu im kvalificira kao najbezobzirniji politički udar na Narod. Tu je, potom, odgovor na pitanje zašto se na osuđene ratne zločince – koji su, usput, zbog svojih čina i odrobijali po evropskim kazamatima – danas gleda kao na zaslužne građane dijelova ove zemlje. I zašto se ne preza ni od javnih očitovanja kako organizacije kojima su na čelu – kakva je, primjerice, Asocijacija „Stvaraoci Republike Srpske“ – treba tretirati kao organizacije od javnog interesa. A to, dakako, znači da ih se ima uvrstiti u popis onih koji žive na račun poreznih obveznika – bez obzira kakve su porezni obveznici nacionalne pripadnosti, i jesu li i sami bili žrtve tih, ili njima sličnih dželata.

Tu je, potom, odgovor i na pitanje zašto se sve agresivnije ponovo slave ratne paradržavice – i zašto im se danas pripisuje oreola tvorevina bez kojih ne bi bilo čak ni Naroda. Prisjetimo se, prije samo tjedan dana odavana je jedna od tih vrsta počasti – i paradržavici i onima koji u njoj životima ljudi gospodariše.

Ali, tu je odgovor i na pitanje zašto bi neki Dayton danas, i njegov Aneks 4, htjeli tumačiti na način koji im osigurava prekompoziciju u funkciji transformacije države u ono što ona nikada nije bila – u nacionalnu državu samo jednih. I ne samo to. Tu je odgovor na pitanje zašto su na sceni ponovo velikodržavi apetiti – čak i oni kojima bi se morale pretumbavati i državne granice s bosanskohercegovačkim susjedima. Jer, eto, dijelovi bosanskohercegovačke teritorije su u vrijeme komunističkih glavara otimani i darivani drugima – a to, onda, znači i pravo da se pokrene čak i međunarodna hajka kako bi ih se ponovo vratilo u krilo „majke“. Iako, svima je jasno da ta vrsta tamburanja ovoj zemlji ne može donijeti ničeg pametnog. Naprotiv, svijet će to razumjeti kao još jedan atak na suverenitet drugih zemalja – i kao pretenziju na dijelove njihova državnog teritorija dakako. A onda će se prema tome i postavljati na jedino moguć način – da te i dodatno izolira. I da te ponovo, u mjeri i više nego do sada, tretira kao pusti otok koji se zakopao u stoljećima koja su svi ostali napustili.

Ali, tko ovdje za sve to haje? Jer, onima koji sve to čine takva logika – zakopavanje, dakle, u prošlost – produžava vijek vlastita trajanja. A stari Machiavelli je prije punih pet stoljeća zborio da cilj opravdava sredstva – taman da je u funkciji sredstva i gaženje preko leševa. Što je siroti Machiaveli pod svojom maksimom točno mislio sam Bog zna. Ali, ovdje su ga shvatili baš tako – pobij, ako zatreba, sve oko sebe samo da bi tebi bilo dobro.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *