hamburger-icon

Kliker.info

Škola profesora Brace : Muzičkom misijom protiv asimilacije

Škola profesora Brace : Muzičkom misijom protiv asimilacije

15 Avgusta
19:27 2010

Na velikom televizijskom ekranu odigrava se fudbalska utakmica ; bez tona. Soba, pretrpana sa mnogobrojnim klavirima, raznim  muzičkim instrumentima, zvučnicima i ostalim muzičkim pomagalima, na prvi pogled izgleda kao da je prilagodjena sadasnjosti – to je skola gdje bosansko-hercegovačka dijeca u Louisville-u dobivaju muzičao obrazovanje kojeg nema u američkim javnim skolama. Ali  u isto vrijeme, soba, sa svojim antikvitetskim vitrinama i izrezbarenim drvenim namještajem, podsjeća na dobra stara vremena kad su lijepe i rijetke stvari bile na cijeni. U sobi, na kožnom, crnom kauču sijedi osmogodišnja dijevojcica i čita Adult One on One Course Notebook. Tišinu prekidaju rijeci profesora Muhameda Brace Skopljaka: “Hana, ajde ti sada.”Momenat kasnije, Hana Sadiković sijedi šutljivo ispred klavira, dok joj noge vise sa stolice. Čeka na instrukcije. “Ajde sviraj Bach-a prvo,” kaže Profesor . Hana odsvira Bach-ovu kompoziciju, Allegretto Graciozo, bez greške i bez gledanja u note. Sljedeća kompozicija, Etida od Duvernoy-a, joj je isla malo teže. Profesor  je tijesi: “Imašđli u knjizi kompoziciju? Nađi gdje si stala, ispravi grešku i idi dalje.”

U životu profesora Skopljaka bilo je uspona i padova, ali je muzika uvijek imala specijalno mjesto u njegovoj duši. “Moja profesija je moj poziv,” kaze Profesor. “To je  na određeni nacin moja pomoć našoj komuni, moj mali doprinos…da tu našu  dijecu drugačje kultiviram, i da ih naučim muzicče osnove.”Profesor Skopljak zna da je uspio kad vidi radost i uzbuđenje na licima njegovih studenata tokom koncerata. Ali za uspjeh njegovih studenata većinom su odgovorni  roditelji, kategoricno tvrdi Profesor. Americki roditelji, “su uvijek spremni, za čak i lošu svirku svog dijeteta, kazat, ‘Good job, Johny,’ a u stvari je za istuć’,” komentarise Profesor. “Dok većinom kod roditelja naše dijece imam podršku, uspijeli su me shvatiti da se dijete mora kontrolisati, da ono mora svaki dan vježbati. Jer izgubljeno je vrijeme, ako samo ja sa tim dijetetom vježbam jednom ili dvaput nedjeljno.”I profesorova ljubav prema muzici je zapošela u djetinjstvu; prenesana od majke koja je ošekivala od šetvero svoje dijece da neprestano vježbaju na klaviru. “Mama je bila super kontrola,” kaze Profesor Skopljak. U sijećanju iz djetinjstva mu je ostalo kako je majka kuhala u kuhinji, i istovremeno ispravljala svaku notnu grešku koju bi njena dijeca napravila u susjednoj sobi. Majka bi povikivala iz kuhinje, ‘Nije G, vec je G-C,’ sjeća se Profesor sa osmijehom na licu.

Nakon završetka Muzičke Akademije u Sarajevu, Profesor Skopljak je radio u Muzičkoj Akademiji u Banjaluci 25 godina. Rat ga je zatekao na mijestu direktora skole, kad je izgubio posao zajedno sa jos 30 profesora. “Svi Muslimani i Hrvati su tad dobili otkaz. Ja sam bio prvi,” kaze Profesor. Slijede tri godine borbe za život, prodavanja muzičkih instrumenata, i strahovanja za familiju, sve do 30 avgusta 1995 kada je uspio pobjeći u kolima hitne pomoći iz okupirane Banjaluke. Šestog februara 1996 počinje njegov izbjeglički život u Americi. U Profesorovom sijećanju je ostala, “famozna Amerikana,” i madraci na kojima je bio prisiljen da spava nekoliko mijeseci. “To je sve bilo prljavo, sa bubama, i upišano.”Šest mijeseci kasnije, Profesor je radio u Louisville-skom Jefferson Club-u kao perac suda, kad mu se nenadano pruzila šansa da se vrati muzici. Manadžer kluba, koji je znao za Profesorovu prošlost i muzičke sposobnosti, iznenada je ušao u kuhinju, i rekao mu da se presvuče, jer te noći nastupa. Te noci se u klubu zatekao Dick Willson, UBS finansijski savjetnik, koji je poznat u Louisville-u po svojoj naklonosti prema izbjeglicama, i koji je te noći bio impresioniran sa Profesorovom svirkom. U tom slijedi komicna  situacija kad Willson konačno shvata, da je virtuozni pijanista u stvari perač suda. Profesor se smije kad priča kako ga je Willson pitao za poslovnu karticu, a on mu odgovorio na slabom engleskom da je još nije  napravio. Willson nije čekao na Profesorovu karticu, već je sljedeći dan samo-inicijativno preporučio, “simpatičnog bosanskog pijanistu,” Sellbach Hilton hotel-u, i od tada počinje Profesorov uspon na visine. 

 Slijedilo je pet godina kad je profesorova ljubav prema muzici donosila pare. Profesor je istovremeno svirao u nekoliko različitih klubova i hotela, i učo americke studente u privatnoj skoli Flying Hands. “E, onda je bio 11.september razumiješ, i onda je sve otišlo na glavu,” ističe  Profesor . Od tada je Profesor dobro osjetio Bush-ove godine i ubrzani pad američke ekonomije. Prvo je pod sumnjivim okolnostima izgubio dnevni posao u farmaciji, u kojoj je do Sept. 11 bio pohvaljivan kao veoma dobar i efikasan radnik. “Nisu gledali tog Muhameda Evropljanina sa simpatijama više” kaže profesor Skopljak. Ubrzo, ekonomska situacija se osjetila u klubovima i hotelima gdje je sve manje i manje gostiju dolazilo da čuju muziku, a s tim je Profesor gubio sve više i više sansu da svira. U njegovoj privatnoj školi, broj studenata je naglo pao sa 36 na jednog. Profesor je konačno shvatio da se mora prilagoditi novoj situaciji, i od tada je počeo raditi u The Courier-Journal-u gdje je prvo dostavljao novine, kasnije postao klerk i asistent menadžera, i na kraju dobio penziju. Profesor ne ispoljava gorčinu nakon svega što mu se desilo u njegovoj novoj domovini. “Čovjek je ostao živ, i ima šansu da radi. I kad pomisli da mu je bilo puno gore nego što je sad, onda je to O.K.,” kaže Profesor Skopljak. “Mogu se s tim nositi.”Uostalom, Profesor posmatra kako njegovi studenti žive, i shvaća da ima vaznu misiju. “To su sve Ameri sto posto; u školi su po cijeli bogovjetni dan,” kaže on. “A mi gubimo, jer će sigurno biti asimilirani.”

Zato Profesor nastoji da komunicira sa svojim studentima na bosanskom jeziku tokom časova. Osim muzičkih lekcija, Profesor diskutuje sa svojim studentima o istoriji, političkim, drustvenim, i sportskim zbivanjima. Dok Profesor Skopljak govori o njegovoj misiji, u muzičku školu ulazi tinejdžerka Abida Halilović. Baca rusak na crni, kožni kauc, stavlja ruke na bokove, i kaže sa razocaenjem u glasu i američkim akcentom: “Mos’ mislit,’ moji favoriti su ponovo izgubili . Ja sam  ljuta ", kaže Abida dok gleda kraj utakmice na televizijskom ekranu.Onda, kao da je u svojoj kući otvara frizider, uzima Pepsi, i sjeda na kauč, očekujući svoj red.Kratkotrajnu tišinu u sobi prekidaju Profesorove riječe: “O.K. Abida, your turn. Ajde odsviraj mi Pastorale-u.”Dok ona svira, Profesor Skopljak, sa naočalima u rukama, hoda oko nje i komentariše: “Fino…Dobro…O.K. nisi to zaboravila, ali hajde još jednom, pa ćes na koncertu to odsvirati. Pomijerili smo koncert za Avgust, tako da znaš.”

● ● ●

Koncert na kojem su nastupali studenti Bosansko-Hercegovacke muzičke škole se odrzao 8 Avgusta ispred Jewish Family and Career Services u Louisville-u. Tokom koncerta, čuli su se brojni komentari iz publike. Kao, na primjer, komentar od direktora organizacije, Judy Freundlich Tiell: “Ova dijeca neće imati problema sa samopouzdanjem u životu.” Drugi komentar je došao od Micro-Business Specialist-e, Dan-a Heffernan-a: “Čovjece, ovo je super. Ova dijeca sviraju odlično.”Pomalo zloban komentar je dosao i od Keith Bernard-a: “Ne razumijem kako klasična i džez muzika može predstavljati tradiciju Bosne i Hercegovine.”Mary Cleary, direktor Multi-Cultural Services-a, nije mogla prešutiti Keith-ov komentar. “Propustio si pointu. A pointa je da Bosanska dijeca uče da sviraju klavir. Bosanska dijeca imaju volju i disciplinu da uče i napreduju. To je njihova kultura i tradicija.”   (Tanja Medić (Kliker.info)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku