Kliker.info

Franci Volaj, tako se zvao kapiten jugoslavenske juniorske reprezentacije koji je 1972. godine primio pehar na Evropskom juniorskom prvenstvu u Rijeci. Jugoslavenski juniori pobijedili su u finalu vršnjake iz obližnje Italije.

Za razliku od Italije čiji je kapiten bio ujedno i najbolji igrač, Marzoratti, najbolji jugoslovenski igrač Mirza Delibašić nije bio kapiten svoje ekipe.

Dječak pored televizora, koji je prvi put, te 1972. godine «uživo» vidio 18-godišnjeg Tuzlaka o kojem je ponešto znao tek iz tekstova novinara zagrebačkih Sportskih novosti Jovana Kosijera, ostao je tužan, bez obzira na to što su mladići koje je vodio Mirko Novosel osvojili zlato.

Zašto i kod nas kapiteni nisu najbolji, a u školi nas uče da humanijeg sistema od ovog našeg nema?

Vidimo istog dječaka godinu dana kasnije u «Skenderiji», ako ga je uopće moguće vidjeti u dvorani u koju može stati 7 hiljada ljudi a u tom ih je trenutku 10 hiljada.

Mirza Delibašić nije prešao u beogradski «Partizan» kako je mjesecima najavljivao beogradski «Sport», evo ga večeras u ekipi sarajevske «Bosne» koja se nekako uspjela ugurati u prvu jugoslavensku košarkašku ligu.

Koji mjesec ranije bratskom tučom između košarkaša «Želje» i «Bosne» nakon majstorice svečano je obilježen ulazak «Bosne» u «Prvu YU ligu». Ostala do danas razgovijetna slika zatvorenog oka «Željinog» najboljeg igrača Rajka Maravića!

U «Skenderiju» je, dakle, te jeseni stigla splitska «Jugoplastika», ali nije to razlog zbog kojeg se unutra natrpalo 10 umjesto «razumnih» 7 hiljada duša: u «Skenderiju» je došao Kindže!

Nije bio u prvoj petorci, 10-ak prvih minuta je sjedio na klupi i one sekunde kada ga Boša Tanjević šalje na parket cijela dvorana ustaje da proslavi početak najvažnije priče u historiji sarajevskog i bosanskohercegovačkog sporta: priče o Mirzi Delibašiću.

«Jugoplastika» sa Tvrdićima, Šolmanom, Macurom, Krstulovićem, Prugom, dobila je to večer «Bosnu» nekim sitnišom od razlike, ali tadašnji dječak, koji je samo koji mjesec ranije posljednji put navijao za «Jugoplastiku», 28 godina kasnije nepogrešivo pamti: u prvoj utakmici za «Bosnu» Mirza Delibašić je ubacio 12 poena!                                                                   *  *  *

Dvadeset i osam godina kasnije, dječaka iz prve priče teško je prepoznati dok se kreće prema Ciglanama i penje ulicom Hakije Kulenovića.

Utorak je, a dan ranije na moje pitanje kako je Mirza, Maša Jelačić mi preko whiskyja kaže: «Otiđi pa vidi, kući je.» Trideseti je novembar, 16 je sati, Bakir i ja ulazimo u stan Delibašićevih. Cijeli dan me žulja šta Mirzi da poklonim. Knjigu, naravno, ali koju?

Hamsunovog «Ljubavnika»? Čitao je, sigurno, Márqueza? Čitao. Kupujem «Pisma prijestolničkom listu» Slobodana Blagojevića i u kesu trpam video kasetu «Danilo Kiš» pride.

Mirza leži i puši.

*  *  *

Negdje u ratu, negdje u «Liscu», pričali smo o tome kako će nas, ne razbucaju li nas granate, sasvim izvjesno sjebati cigarete. Mirza puši tri «Marlbora», ja četiri «Drine», to mu ga na isto izađe.

Rekao sam tada: «Ima jedna zgodna arapska priča, kako je Božiji poslanik Muhamed a.s. išao pustinjom i naišao na dječaka koji vrišteći doziva u pomoć. Pita ga Muhamed a.s. šta mu je, zašto plače, a dječak odgovori da ga je ujela zmija. Božiji poslanik zagrne dječaku nogavicu, isisa mu otrov, pa ga ispljune na pustinjski pijesak. Istog časa iz pijeska počne rasti čudna, nepoznata biljka: imala je otrov zmije i blagost Muhameda alejhiselama. Dali su joj ime DUHAN!»

«To je dobro, odakle ti?»

«Ne znam, Mirza, da li sam čitao ili sam sanjao…»

*  *  *

«Joj, Senade, kako smo bili jaki prije 20 godina, ne u jugoslovenskim, nego u svjetskim relacijama», lista Mirza Delibašić Blagojevićevu knjigu i nastavlja: «'Bosna’ prvak Evrope u košarci, ja, jebi ga, jedan od najboljih košarkaša, Sušić se može mjeriti sa Maradonom, Osim pravi ‘Želju’, Brega pravi muziku, Pimpek pjeva, Berber slika, Sidran piše, Kusturica razvaljuje, čekamo ‘Olimpijadu'… Nisu oni to mogli podnijeti, morali su nas zaustaviti. Možemo se zajebavati i folirati sami sebe da smo i sada jaki, ali, Boga mi, sjebali su oni nas dobro, razorili su nam supstancu…»

«Gledao sam sinoć Sidrana na televiziji, ono mu je dobro što je govorio ‘Život je san’. Znam da je Sidran citirao Calderona. A stvarno jeste život san! Nećeš mi vjerovati, ubacio sam u karijeri valjda 20 hiljada koševa i sad se ne mogu sjetiti više od 20. I to nijednog važnog se ne mogu sjetiti: pamtim savršeno, do u detalje, koševe koje sam davao kao klinac u srednjoj školi ili u nekim bezveznim utakmicama. A koševe iz važnih utakmica, važne koševe uopšte ne pamtim. Zapravo je pitanje, šta su važni koševi. Vjerovatno su važni onih kojih se sjećam.»

«Prođeš cijeli svijet, uzduž i poprijeko i sad kad razmišljaš gdje ti je najbolje bilo, gdje si se najbolje osjećao, vidiš da ti je najbolje bilo kod rahmetli Sultana na Čaršiji. Prije 15 godina upao sam u neku zajebanu fazu i svaki dan čim se probudim uzmem taxi i vozam se po Sarajevu, odem na Ilidžu, pa se vratim nazad. Kažem taksisti da me vozi kod Sultana. On ne zna gdje je Sultanova kafana, objasnim mu da je kod Vijećnice i kad smo došli, ja mu kažem: ‘Vidi, kad ti god bude teško, dođi ovdje, ima jedan čovjek sjedi unutra i on će ti pomoć da ti bude malo lakše.’ Kaže on: ‘Hvala, Mirza, često mi je teško a ne znam kud bi sa sobom.’ A naizgled ništa se važno ne dešava: sjedi Sultan, sjedim ja, ne progovaramo, popijemo nešto, ili ne popijemo ništa, izađem a osjećam kako mi je lakše. Kakav je Sultan bio čovjek!»

*  *  *

«Mirza», kažem u jednom trenutku, «ima Sidran jednu opaku teoriju. Kaže, u Bosni Bog ne dopušta da sekundu ostanemo bez genija. Ilustrira to pričom da dok je Andrić bio u formi, Meša Selimović nije gotovo ništa važno napisao, tek kad je presaho Andrić, Bog odredio da Meša napiše genijalne romane. Sidranove pjesme su bile tanjež dok je disao Mak, a onda na Sidrana padne da piše velike pjesme. Bog nam poslao Danisa Tanovića, kad nam je leđa okrenuo genij Emira Kusturice…»

«Ima tu nešto! Sigurno ima. Izađemo Sabe i ja 1995. godine iz Sarajeva preko Igmana, ubiše granate. Sabe hoće da ostavi auto na Igmanu, samo da uteknemo. Ipak nekako dođemo u Tuzlu. Sjednem u hotel s prijateljima, kažu ima jedan klinac, bolji je nego ti u njegovim godinama. Odem na trening ‘Slobode’, stvarno genijalan momak. Kažu, Jasmin Hukić se zove, kasnije mu upoznam oca. Odmah nazovem Bošu u Trst i kažem mu: ‘Boša, ima dečko u Tuzli bolji i od mene i od Bodiroge kad smo imali 16 godina!'»

Nakon četiri, pet sati razgovor prekida Danko Delibašić: «Tata, idem na trening, mogu li uzeti 5 maraka?»

«Ne možeš, uzmi 20», smije se Mirza.

«Koliko je Danku godina, Mirza?»

«Šesnaesta…»

Senad Avdić (Slobodna Bosna)